Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U četvrtak 21. listopada 2021. godine, u 89 godini života preminuo je u Zagrebu hrvatski književnik i akademik  Anđelko Vuletić. Pokopan je na zagrebačkom groblju  Šestine, 25. listopada 2021. godine. Nad otvorenim grobom od njega se oprostio biranim riječima pjesnik Mile Pešorda u ime Društva hrvatskih književnika i Ante Matić u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosna i HKD Napredak.

Sreo sam ga i upoznao 1972. godine u gradu na ušću  Save u Dunav. Došao je podići diplomu, a ja tek počeo studij na istom fakultetu na kojem je on prije nekoliko godina diplomirao. Nešto mu je zatrebala diplom, pa je došao podići.

Šetali smo Kalamegdanom i dugo sjedili kraj Meštrovićeva neznanog junaku s pogledom na Zemun i srpsku divljinu. On je meni pričao sudbinu svoje obitelji, a ja njemu svoje. Govorio je s nostalgijom o selu Ravno gdje je kamena kuća njegova djeda. Zavolio sam ga kao brata. Bio je duša od čovika. Bili smo prognanici u Brozovoj satrapiji. Rado smo se družili kad bi on dolazio iz Sarajeva u Zagreb, a ja iz Zagreba u Sarajevo. Kad su mu srpski zlotvori opljačkali i spalili rodnu kuću 1993. godine, preselio je u Zagreb; i, kako je znao reći nije se baš najbolje osjećao, ni snašao među Hrvatima iz Hrvatske.  Rado smo se subotom družili i katkad zaružili…

Zadnji put smo zaružili na zagrebačkoj tržnici Dolac, gdje je Anđelko rado dolazio, pa smo uz ribice i crno vino dugo sjedili i ljudikali o svemu po malo, a najviše o novostima u svijetu književnika i svijetu hrvatskih političara, koj je on zvao – hlebinci i Buridanovi magarci. Jednom mi se požalio kako je lijepo roditi se u Hercegovini i tužno živjeti u Bosni ili Hrvatskoj. Kad sam ga pitao da mi to malo pojasni, jetko se našalio i dobacio sinično: Zaviri malo u sebe, pa onda u njih…zašto smo ti i ja morali studirat u Skoplju i Begradu!

On, kad je izišao iz zatvora, nije mogao nastaviti studij nigdje u osim Skoplja i Begrada, a ja kad sam došao iz Firence sa teoloških studija, mogao sam studirat samo u Skoplju i Begradu. To nas je povezivalo, ta slična životna sudbina. Kad bi se osamili, pričali smo što smo doživjeli od nekih profesora, koji su nas prokužili, da nismo ono što su oni mislili da jesmo. I njemu i meni predavali su neki od pisaca Memoranduma…njega je odavalo prezime, a mene ime!

Nismo se mogli složit glede njegova najbolje knjige. Ja sam govorio da mu je najbolji roman Gorko sunce, a on je tvrdio da je bolja knjiga pjesama Kad budem velik kao mrav. Tako smo znali prorešetat sve živo i mrtvo u našoj zbilju, u kojoj smo, kako je govorio Anđelko, zatečeni  rođenjem i zatočeni komunističkim i partizanskim zlosiljem. Znao je reći da je Bosna zemlja pripovjedača, a Hercegovina  pjesnika. Da je tomu tako, svjedoci su vrsni pjesnici od davnina do naših dana: fra Grga Martić, Ante Branko Šimić, Aleksa Šantić, Lucijan Kordić, Mak Dizdar, Veselko Koroman, Ivan Tolj, Pero Pavlović, Mile Pešorda, Krešo Šego, Janko Bubalo, Marina Kljajić, Anita Martinac, Mića Stojić, Vlatko Majić…

Anđelko Vuletić rođen je u Trebinju 6. veljače 1933.godine, hrvatski je pjesnik, romanopisac, dramski pisac, pisac za djecu, književni kritičar i polemičar, prevoditelj s francuskog jezika. Pučku školu završio u rodnom selu Ravno i Trebinju, Filozofski fakultet u Beogradu. Dobitnik je Godišnje nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine 1965. godine za zbirku pjesama Sedam vječnih pitanja i brojnih drugih nagrada i priznanja.

Djela,  Gorko sunce (roman, 1958.), Gramatika ili progonstvo (pjesme, 1961.),  Jedina nada (pjesme, 1962.), Drvo s paklenih vrata (roman, 1963.),  Sedam vječnih pitanja (pjesme, 1965.),  Deveto čudo na istoku (roman, 1966.), Kraljica puteva (pjesme, 1968.), Zmije odlaze s onu stranu svijeta (pjesme, 1967.), Poezija (izbor, 1971.), Klesar Tadija Tegoba (roman za djecu, 1973.), Putnik na svoju odgovornost (pjesme, 1985.), Kad budem velik kao mrav (pjesme, 1977.), Čempres u zavičaju (izbor, 1980.), Dan hapšenja Vile Vukas (roman, 1980.), Jadi mladog karijerista /roman, 1984.), Križaljka za čitanje sudbine (pjesme, 1985.), Čudotvorna biljka doktora Engela (roman, 1989.), Popravni ispit (pjesme, 1989.), Andrija Hebrang (drama, 1990.), Miljenik partije Buharin (drama, 1987.), Pčela i metak (pjesme, 1995.), Pisma nebeskom gromu (pjesme, 1996.), Sarajevo a zalazi sunce (pjesme, 1996.), Tajna večera (pjesme, 1997.),  Strijeljanje ustaše Broza (roman, 1998.), Izabrane pjesme (1999.

Nikad ga nisam vidio tako ojađena, potištena i nevesela, kao onoga dana, kad su srpski zlotvori njegovo Ravno sravnili sa zemljom. Ostavio je iza sebe sina Dinka, suporugu Dragicu i 25 knjiga dobre proze i još bolje poezije. Neka mu je laka hrvatska zemlja i pokoj vječni daruj mu Isuse Kriste.

Ova Vuletićeva pjesma, Reqiem govori o zemnoj, tvarnoj smrti i vječnosti Duše, koja, kad napusti tijelo, ono raspadljivo zemno što je privremeno bilo obitavalište, pretvara se u vječnu pjesmu. Ova Vuletićeva pjesma može se reći da je nešto najdublje i najčudesnije što sam pročitao u njegovim knjigama. Ova pjesma slična je kući koju su napustili oni koji su u njoj živjeli, a nisu ostavili nikakav znak, ništa što bi ukazivalo na istinu zašto su napustili prebivalište, boravište tijela, ali ne i duše. Tin govori o Duši što leti ko lišće što vjetar ga vije i cvijet je bez korijena, a Vuletić govori o tihom šapatu ledenog vjetra i Duši kao vječnoj pjesmi. (Ante Matić)

 

Reqiem

 

Ja sam noćas tihi šapat ovog ledenog

vjetra

i htio bih se oprostiti od vas,  ali ja u trenu zabravljam sve molitve

i sve riječi

i ostaje mi na usnama tek pusto ništa

kao žežen ugljen u grlu,

pa vam, moja  braćo, moji sinovi, ne mogu

reći ni običan pozdrav: spavajte !

 

Ali, u ovoj zemlji, iz koje smo zajedno rasli,

U ovom kamenu iz kojeg smo cijedili

Kap vode za našu zajedničku žeđ,

vi ste moji suborci, moji suputnici, našli

svoju vječnu kolijevku,

svoj vječni dom.

Vi ste iz ovog krvavog sna zakoračili

u božji mir

vama je pod glavom kamen, u srcu domovina,

a u duši pjesma  kao svijeća koja se ne gasi.

Pjesma cijelog ovog svijeta

Pjesma koja drži svijet

Spavajte,

i počivajte bez moje molitve, i bez moje pjesme.

Jer je vaš život, jer je vaš grob

ona prva molitva, i ona posljednja riječ – vječna pjesma

Ante Matić

 


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema