Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Oči širom zatvorene II. dio

Imala sam nešto sasvim drugačije u planu od onog o čemu ću pisati danas. Nema veze, nek taj tekst stoji u pričuvi, doći će i njegovo vrijeme.

Ono o čemu danas želim pisati osobne je prirode, odnosno pričati ću vam o osobnom razočarenju. Vjerujem da i mnogi od vas imate takve ili slične situacije. Naime, vrijeme u kojem živimo dijeli nas na različite skupine. Na vjernike i nevjernike, što u Boga, što u virus. Što u mjere i njihovu opravdanost odnosno neopravdanost, u transhumanizam, cjepivo, 5G i stvarnu agendu, chemtrailove, Q pokret, male zelene i ostale babaroge…

Dijelimo se na suprotstavljene strane, čini mi se više nego ikad. Jaz među nama postaje sve dublji. U srži je korijenita duboka različitost. Nije li tako zapravo već od Kaina i Abela? Je, ali sada vidljivije nego ikad! Danas se svakodnevno nalazimo u situaciji da nas netko gleda sa mržnjom, jer se npr. ne pokoravamo, jer odbijamo nositi masku, odbijamo držati SOCIJALNU distancu, biramo ne cijepiti se ili što god već, a suprotno od službenog narativa kojim nas siluju gdje god mogu.

Da se razumijemo, nisam od onih koji govore da virus ne postoji, dapače, u jednom od tekstova sam pisala o tome da li je virus tu zbog mjera ili su mjere tu zbog virusa, if you know what I mean.

Od onih sam koji misle da je virus tu zbog mjera – ubijte me! Pa eto, kad već znate počelo odakle krećem, za pretpostaviti je da na mjere ne gledam blagonaklono, odnosno da ih gledam u nekom drugačijem svjetlu od onog kakvima se predstavljaju.

Dozvolite mi da kažem jasno i glasno: mjere su tu da vam oduzmu ljudska prava, da vas ukalupe, razbaštine, osiromaše i tijelom i duhom, da stvore jedan vrli novi svijet koji će biti sve samo ne po mjeri čovjeka. Barem ne čovjeka kakvog ste do sada poznavali. Realno, od naših baka i djedova te stila njihovih života smo također odmaknuli, ali ovo što nam predstoji daleko je agresivnije, brže i nepovratno!

Čovječanstvo je kao napredovalo? Slažem se, napredovalo je unatrag, u nesamostalnost! Malo po malo gubimo sve vještine potrebne za samostalno življenje i preživljavanje. Da se dogodi nešto toliko tragično da budem prisiljena sama sebi uloviti i spremiti hranu umrla bih od gladi, jer ne znam gdje ćevapi žive. Dobro, ja baš i ne bih umrla, ali znam mnoge koji bi, a mi smo još uvijek narod koji je donekle zadržao svoju zemlju, zemljoradnju, stočarstvo, peradarstvo, obrte…

Sjetila sam se anegdote koju mi je jednom davno ispričala prijateljica koja živi u Kanadi. Došla je po dijete u školu, čuje mamu drugog djeteta kako govori svojoj djeci; danas vas mama vodi na pravi ručak, idemo u Mc Donalds! Wooow! Mogu samo zamisliti što i kako jedu ostalim danima!

Rekao bi netko da lažem, ali nisam zaista. To mi je ispričala prijateljica koja je tome zasigurno svjedočila. Bilo je to prije nekih 10 g. Nama se čini nemogućim, samo zato što ne živimo takvim životom, ali to ne znači da se to negdje stvarno ne događa. Tamo, tamo daleko.

Eto i nešto dobro u tome što kao zemlja zaostajemo u mnogočemu.

Da ovlaš samo dotaknem temu o sjemenu, prije nego prijeđem na stvar. Vjerujem da ste čuli, ako ne i potpisali peticiju (iako u njih odavno ne vjerujem), o tome kako žele zabraniti domaće sjeme. Odnosno, ako takav zakon prođe, danas, sutra vi biste mogli biti osuđeni kao kriminalac zato što ste uzgojili pomidoru (rajčicu za svekoliko pučanstvo) iz sjemena koje vam je vaša nona ostavila u dotu, volovo srce biti će stvar prošlosti, kao i svi mirisi i okusi autohtonih sorti našeg podneblja. No, ne brinite! Tu će biti GMO sjeme kojem je oduzet reproduktivni gen, jer što bi se vi bakćali time da skupljate sjeme. Moderan čovjek nema vremena za to! Zemlja je ionako samo za seljake, a njih je i biti će sve manje. Danas nije moderna samoodrživost, ili da se točnije izrazim, nije poželjna! Poželjno je da čovjek bude ovisan. Uređeno društvo reklo bi se, a mene bi rado proglasili neandrtalcem jer želim ići živjeti na selo i proizvoditi sama svoju hranu, smanjiti nepotrebne potrebe i trebanja, biti neovisna…

Moj jedini problem je…

E, sada dolazimo do onog o čemu sam zapravo htjela pisati. Prije točno godinu dana postavljena mi je dijagnoza teške autoimune bolesti (dvije zapravo). Simptome imam već godinama, ali kako nisam bila tragično loše nitko me nije doživljavao ozbiljno. Tek kada je došlo do toga da jedva hodam i ne mogu se sama odjenuti, te na angažiranje “veze”, primljena sam u bolnicu te kompletno pregledana. Da bih uopće mogla funkcionirati, odnosno vratiti osnovne funkcije kao što je pokretljivost, a da bih bila samostalna, stavljena sam na poprilično teške lijekove. U tom trenutku ne pitate, želite si pomoći. Nakon kratkog vremena došla sam k sebi, uz lijekove paralelno sam drastično promijenila prehranu. Svakim danom bivala sam sve bolje. Bilo je proljeće i vrijeme idealno za šetnje. Obećala sam si da ću se popeti na jedno brdo koje mi je zapelo za oko, a prije nego mi je postalo skroz loše. Mjesec dana nakon izlaska iz bolnice brdo je bilo moje, osvojila sam ga i to težim putem! Od tog dana 10 km šetnje dnevno bili su mi kao dobar dan! U međuvremenu sam otišla na privatni pregled kod vrsnog stručnjaka. Prvo što mi je rekla je; vi ste premladi i po onom što vidim još nema potrebe da uzimate Metotrexat (citostatik). Rekoh joj, uh dobro doktorice, jer ja to ionako nisam ni uzimala. Nadalje, sumnjam na još jednu pridruženu autoimunu bolest uz dijagnosticiranu. Huh, sranje! I tako, uz dodatne pretrage potvrdi se i ta druga nimalo bezazlena prikrpa!

Došlo je ljeto i moja muka! Ja gušterica koja se prži na podnevnom suncu, ležeći na madracu, noge zavezane za bovu, sa bocom vode, šugamanom preko glave i knjigom u ruci, odjednom ne smijem ni blizu zraka sunca.

Tugo moja pregolema!

Išla sam na plažu svaki dan iza 18 h. Do tada sam još dijelom uzimala propisanu terapiju,iako nikada kompletnu po stavkama usprkos smanjenom obimu. Da sam bespogovorno vjerovala i prihvatila, danas bih između ostalih pila i antidepresive, za koje smatram da se nedovoljno kritički i preolako propisuju, baš kao i antibiotici – preventivno! Ovo ljeto se planiram lagano krčkati na suncu, neću se više frigati, ali svakako nemam namjeru skrivati se od sunca! Samostalno sam se skinula sa lijekova, mic po mic. Ne želim biti ovisna, pa ni u tom segmentu! Koristila sam alternativni pristup, ne smatram da je alopatska medicina jedina mjerodavna (osim kod stanja traume), ali to je isključivo moj odabir!

Primljena sam u bolnicu na obradu taman u vrijeme početka p(l)andemije. Po hodnicima se šuškalo o toj novoj strašnoj bolesti. Vodio me tim liječnika. Čvrsto sam uvjerena da su radili najbolje što su znali i mogli. Ipak, dobila sam neopravdano jaku terapiju, a k tome propustili su uočiti pridruženu bolest! Sve to otkrila sam sama tako što sam platila privatan pregled, odnosno moje prijateljice koje su mi uredile prvi privatan pregled, jer jednoj od njih, a koju zovemo dr. House, nešto nije bilo jasno, odnosno sumnjala je na naknadno postavljenu dijagnozu! To je bilo prije godinu dana, taman u vrijeme početka p(l)andemije.

I sad ja vas pitam, vjerujete li bespogovorno svim liječnicima? Jeste li slijepi ili jednostavno ne želite vidjeti da nam javno zdravstvo više nije dostupno kao nekad dok istovremeno privatne klinike rade leva leva?!

Što je pjesnik htio reći?

Pa htjela sam vam ispričati čime sam se razočarala nedavno. Uvjetno rečeno razočarala, jer sam to nekako i očekivala, pa je valjda razočaranje tim manje.

Na moj zadnji tekst “oči širom zatvorene”, u kojem spominjem upravo liječnike koji se skrivaju iza protokola, liječnike koje sam usporedila sa nacistima koji su “samo radili svoj posao”, javila se jedna moja poznanica. Divno stvorenje koje radi u medicinskoj struci na jako zahtjevnoj poziciji gdje se svakodnevno susreće sa ljudima na ivici života. Napisala mi je da mi je usporedba dno dna i da više ne može šutjeti na moje tekstove i laži koje iznosim. Napisala je također da se svi pregledi obavljaju najnormalnije i bez čekanja. Napisala sam joj odgovor koji vjerovatno nije pročitala jer me je u međuvremenu blokirala. Iako mi je žao što nije pročitala, donekle mislim da nemam zašto žaliti, jer sigurno i dalje ne bi razumjela. To je doista krasna osoba, altruistična i puna ljubavi. Kada je se sjetim, njen lik titra sa blagim osmjehom. To je osoba koja savjesno i sa ljubavlju radi svoj posao. Možda je zaista kvaka u tome da ne možeš u drugima vidjeti ono što sam u sebi ne posjeduješ?!

Tako i ja vjerujem da je ona čvrsto uvjerena da se ništa od horora koji se u svijetu zbiva i provodi zapravo ne događa.

Algoritmi i preference na društvenim mrežama su nam dijametralno suprotni, tako da njoj u news feedu sigurno ne stoje obavijesti na videa diljem svijeta u kojima pacijenti ne dobivaju pomoć pravovremeno. Dapače, ne trebamo ni ići diljem svijeta. Evo, nekidan čitam svjedočanstvo trudnice koja je poslana kući da sama obavi abortus umjesto kiretaže koju je trebala dobiti u bolnici a sve zato što je odbila napraviti testiranje na C19. Rekli bi neki, pa što se nije testirala! E pa u tom grmu narode leži zec! Uvjetovati obradu testovima, k tome testovima za koje je sam tvorac rekao da ne služe ovome za što se sada koriste! Testovima kojima se ciklusi namještaju po naputcima vladajućih, a da bi se podešavali brojevi zaraženih koji se samim pozitivnim testom trpaju u statistiku oboljelih, a oboljeli nisu ni blizu, već samo pozitivni. Ta mlada žena prolazila je horor film u živo, jer su joj “liječnici” odbili pružiti prijeko potrebnu pomoć. To su oni koji se skrivaju iza protokola, to su oni koje sam usporedila sa nacistima koji su “samo radili svoj posao”.

Žao mi je dragi ljudi što vam se istina ne sviđa i što su vam oči širom zatvorene pored svega što se na očigled odvija. Svjesno ili nesvjesno, vi ste jedni od onih koji sudjeluju u krojenju novog sistema. Mnogi od vas rade časno i sa srcem, mnogi pak rade krivo uvjereni u ispravnost, a mnogi rade umrtvljujući savjest skrivajući se iza protokola i to vam je neumitna činjenica! Ako se ne događa vama, ne znači da se ne događa uopće!

Nije to više toliko tamo, tamo daleko!

Trudim se da me ne pogađa na osobnoj razini, ta sljepoća kod zdravih očiju. Odbijati vidjeti širu sliku nije bezazleno. Malo po malo, okolo kole na mala vrata, tvori se novi sistem kojeg ostavljamo u nasljeđe svojoj djeci.

Tom spremnošću na nepovratno dijeljenje, svjesno ili nesvjesno, duboko sam razočarana, a tamo, tamo daleko sve je bliže…

Koliko nas je takvih, razočaranih propalim međuljudskim odnosima, razočaranih u ljude za koje smo htjeli da vide ono što mi vidimo? Ljude za koje smo bili uvjereni da su osvješteni, budni… Roditelji, braća i sestre, prijatelji, znanci… Duboka podjela.

Biva to kao kuhanje žabe, voda se lagano zagrijava, odnosno potpuna svijest nije prisutna. Kada voda proključa, možda se svijest bolno odmagli, a možda i umrete skuhani nesvjesni juhe koju ste svojim sudjelovanjem začinili.

Tina Perić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema