Podjeli
  • 3
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    3
    Shares

Sveti Ćiril Jeruzalemski rodio se oko 313. i preminuo 386. u Jeruzalemu. Kanoniziran je u Rimokatoličkoj crkvi. Slave ga i časte Istočne pravoslavne crkve i Anglikanska crkva. Spomendan mu je 18. ožujka. Bio je jeruzalemski nadbiskup, teolog, svetac i crkveni naučitelj.

Životopis

Rođen je u Jeruzalemu za vrijeme vladavine Konstantina Velikog (315. – 386.), a umro je za vrijeme vladavine Teodozija Velikog. Godine 346. posvećen je za svećenika, a 350. Naslijedio je na jeruzalemskom prijestolju svetog patrijarha Maksima. Triput je zbačen s prijestolja i otjeran u progonstvo, dok se na kraju, u vrijeme cara Teodozija, nije vratio pa je proživio mirno još osam godina. Imao je dvije teške borbe – jednu s arijevcima, a drugu sa Židovima. Kršćani vjeruju da se u vrijeme arijevaca na dan Duhova pojavilo znamenje križa, svjetlije od Sunca, koje se prostiralo iznad Jeruzalema i trajalo nekoliko sati, počevši od 9 sati ujutro. O toj pojavi, koju su, prema kršćanskom vjerovanju, vidjeli svi žitelji Jeruzalema, pisano je i ona je služila mnogo na utvrđivanju vjere, protiv onih koje se držalo hereticima. Za vrijeme vladavine Julijana Odstupnika dogodilo se, prema kršćanskom vjerovanju, drugo znamenje. Da bi ponizio kršćanstvo, Julijan je nagovorio Židove da obnove Salomonov hram. Ćiril se molio Bogu da se to ne dogodi. I, dogodio se, prema kršćanskom vjerovanju, strašan potres, koji je srušio sve što je iznova sazidano. Tada su Židovi počeli ponovno graditi, ali opet se dogodio potres, koji je srušio ne samo novosazidano nego je izvalio i porušio i staro kamenje, koje se još držalo pod zemljom. Od mnogih njegovih spisa sačuvana je njegova katehetika. On je svojim slavnim katehezama dao sjaj književnoj vrsti kateheza, naviještanju pomoću sustavne pouke. Svojim je katehezama, a bilo ih je 24, u kojima je razvio i protumačio vjerske istine, pa i nauk o tri kršćanska inicijacijska sakramenta – krštenju, potvrdi i Euharistiji – dao je vrlo vrijedan uvid u svoje doba, to jest u 4. stoljeće, osobito u vjerske i liturgijske prilike u Jeruzalemu. Ovaj je svetac, prema vjerovanju, bio krotak, ponizan, sav isposnički i u licu blijed. Papa Lav XIII. proglasio ga je crkvenim naučiteljem 1893. godine.

Ćiril – pučki propovjednik

Ćiril nije originalan pisac, nego pučki propovjednik, živahan i jasan, jedan od najboljih svoga vremena. Ne pazi na pravila klasične elokvencije, ne brine se mnogo za formu niti se upušta u duboka teološka pitanja, ali praktične istine izlaže na jednostavan i pučki način. Sama činjenica da je morao trpjeti od arijevaca svjedoči da je bio pobornik Nicejskog sabora, iako se uzdržavao od pojma istobitan. U njegovim mistagoškim katehezama imamo brojna i dragocjena svjedočanstva o sakramentima krštenja, potvrde i Euharistije. Krštenje je svet i neizbrisiv pečat. Stvarna prisutnost izražena je jače nego kod pisaca prija njega. Njegove kateheze nisu manje važne za liturgiju i arheologiju (primjerice, za epiklezu, za spominjanje živih i mrtvih kod liturgije). Značajno je Ćirilovo tumačenje Katoličke crkve: «Katolička crkva tako se zove zato što se nalazi po cijelome svijetu, od jednog kraja do drugoga; zato što naučava sve dogme koje su na korist ljudima kako bi došli do spoznaje, i zato što te dogme uče o svim vidljivim i nevidljivim stvarnostima, na nebu i na zemlji; zove se Crkva zato što za svoje članove poziva i ima sve ljude koji se klanjaju Bogu: vladare i podložnike, učene i neuke. Ona je katolička zato što posvuda ozdravlja od svih grijeha učinjenih dušom i tijelom, zato što u sebi posjeduje sve što se naziva krepošću: u riječima, u djelima i u svakovrsnim duhovnim darovima» (Kateheza 18,23-24).

Kateheze Ćirila Jeruzalemskog – uzor i za današnje kateheze

„Danas pozornost upravljamo na svetog Ćirila Jeruzalemskog. Njegov život predstavlja ispreplitanje dviju dimenzija: s jedne strane, to je pastoralna skrb, a s druge, i protiv njegove volje, uključenost u oštre sukobe koji su tada mučili Crkvu na Istoku. Rođen oko 315. godine u Jeruzalemu ili njegovoj okolici, Ćiril je stekao vrsnu naobrazbu iz književnosti. To je bio temelj njegove crkvene kulture, usredotočene na studij Biblije. Biskup Maksim zaredio ga je za svećenika, a kad je ovaj umro ili zbačen s biskupskoga trona, 348. ga je Akacije, utjecajni metropolit Cezareje Palestinske i simpatizer arijanaca, zaredio za biskupa, uvjeren da će u njemu imati svoga saveznika. Stoga se Ćirila sumnjičilo da se izborio za biskupsko imenovanje zbog svoga popuštanja arijanstvu. U stvarnosti, vrlo je brzo Ćiril došao u sukob s Akacijem ne samo na doktrinarnom polju, nego i na polju jurisdikcije, jer je Ćiril tražio autonomiju svoje biskupije od cezarejske metropolije. Tijekom dvadesetak godina Ćiril je pretrpio tri progonstva: prvo je doživio 357. nakon što ga je svrgnuo mjesni jeruzalemski sinod. Drugo je izgnanstvo uslijedilo 360. djelovanjem Akacijevim. Konačno, treće izgnanstvo, najduže, koje je trajalo jedanaest godina, započelo je 367. voljom filoarijanskog cara Valenta. Tek 378. godine, nakon careve smrti, Ćiril je konačno mogao preuzeti odgovornost za svoju biskupiju, vraćajući među vjernike jedinstvo i mir. U korist njegova pravovjerja, što su ga u sumnju doveli neki tadašnji izvori, svjedoče drugi, također drevni izvori. Među njima najveći autoritet ima sinodalno pismo iz 382., nakon Drugog ekumenskog sabora, održanog u Carigradu (381.), u kojem je Ćiril sudjelovao i imao zapaženu ulogu. U tom pismu upućenom rimskom papi, istočni biskupi službeno priznaju Ćirilovo potpuno pravovjerje, pravovaljanost njegova biskupskoga ređenja, kao i zasluge njegova pastoralnog služenje, koje će se zaključiti njegovom smrću 387. godine. Od njega su sačuvane dvadeset i četiri poznate kateheze, što ih je kao biskup održao oko 350. godine. Uvod u njih čini jedna Prokateheza, koja predstavlja svojevrsnu dobrodošlicu, a prvih osamnaest kateheza upućeno je katekumenima ili onima koji imaju biti prosvijetljeni. Održane su u Bazilici Svetoga Groba. Prve kateheze (1-5) obrađuju pojedine zahtjeve koji trebaju prethoditi krštenju, obraćenje od poganskih običaja, sakrament krštenja, deset dogmatskih istina sadržanih u Vjerovanju ili Simbolu vjere. Kateheze koje slijede (6-18) predstavljaju „neprekidnu katehezu” o Jeruzalemskom simbolu vjere, i to s antiarijanskim naglaskom. Od posljednjih pet kateheza (19-23), koje se nazivaju „mistagoškima”, prve dvije razvijaju tumačenje obredâ krštenja, a posljednje tri bave se krizmom, tijelom i krvlju Kristovom i euharistijskom liturgijom. U to je uključeno i tumačenje molitve Oče naš (Oratio dominica), koja predstavlja utemeljenje puta inicijacije za molitvu, koje se razvija paralelno s inicijacijom u tri sakramenta krštenja, potvrde i euharistije. Osnove poučavanja o kršćanskoj vjeri provođene su i u vidu polemike protiv pogana, judeokršćana i manihejaca. Ta je rasprava bila utemeljena na ostvarenju obećanjâ iz Staroga zavjeta, bogatim slikovitim govorom. Kateheza je bila važan trenutak, uključen u široki kontekst čitavoga života, a posebice liturgijskoga života, kršćanske zajednice u čijem se majčinskom krilu događao rast budućega vjernika, praćen molitvom i svjedočenjem braće. U svojoj cjelini, Ćirilove homilije predstavljaju sustavnu katehezu o ponovnom rođenju kršćanina putem krštenja. Katekumenu on poručuje: „Pao si u mrežu Crkve (usp. Mt 13,47). Dozvoli dakle da budeš izvučen živ; nemoj bježati, jer je Isus taj koji te izvlači svojom mrežom, kako bi ti dao, ne smrt, nego uskrsnuće nakon smrti. Moraš doista umrijeti i uskrsnuti (usp. Rim 6,11.14)… Umri grijehu i od danas živi za pravednost” (Prokateheza 5). S doktrinarnoga stajališta, Ćiril tumači Jeruzalemski simbol vjere utječući se tipologiji Pisama, u „simfonijskom” odnosu među dvama Zavjetima, dovodeći do Krista, središta svega svijeta. Tipologiju će upečatljivo opisati Augustin Hiponski: „Stari je zavjet u Novom kao sakriven, a u Novom se Stari otkriva” (De catechizandis rudibus 4,8). Što se tiče moralne kateheze, ona je usidrena u dubokom jedinstvu s doktrinarnom katehezom: dogma postupno ulazi u duše koje su tako potaknute preoblikovati poganski način ponašanja na temelju novog života u Kristu, koji je dar krštenja. „Mistagoška” kateheza, konačno, označava vrhunac pouke što ju je Ćiril pružao ne više katekumenima, nego novokrštenicima ili neofitima kroz tjedan nakon Uskrsa. Ona ih je uvodila u otkrivanje, pod vidom obredâ krštenja Vazmenoga bdijenja, u otajstva koja su u njih uključena i do tada još neotkrivena. Prosvijetljeni svjetlom dublje vjere po krštenju, neofiti su konačno bili u stanju bolje ih shvatiti, budući da su već proslavili te obrede. Posebice se Ćiril s neofitima grčkoga podrijetla oslanjao na sposobnost vida koja im je bila bliska. Prijelaz od obreda u otajstvo davao je na značenju psihološkog učinka iznenađenja i proživljenog iskustva u vazmenoj noći. Evo jednog teksta koji tumači otajstvo krštenja: „Triput ste bili uronjeni u vodu i svaki ste od ta tri puta ponovno izronili, označujući tako tri dana Kristova ukopa, to jest nasljedujući ovim obredom našega Spasitelja koji je tri dana i tri noći proveo u krilu zemlje (usp. Mt 12,40). Prvim izranjanjem iz vode proslavili ste spomen na prvi dan što ga je Krist proveo u grobu, kao što ste prvim uranjanjem spomenuli prvu noć što ju je proveo u grobu: kao što onaj koji je u noći ne vidi, a tko je pak na danu uživa svjetlo, tako i vi. Dok ste prvo bili uronjeni u noć i niste ništa vidjeli, ponovno izranjajući našli ste se na potpunom danu. Otajstvo smrti i rođenja, ova je voda spasenja za vas bila grob i majka…“ Za vas… trenutak smrti bio je istodoban s trenutkom rođenja: u jednom jedinom trenutku ostvarena su oba događaja (Druga mistagoška kateheza 4). Otajstvo što ga valja shvatiti Božji je naum koji se ostvaruje po spasonosnom djelovanju Krista u Crkvi. Mistagoškoj se pak dimenziji pridružuje dimenzija simbola koji izriču duhovni doživljaj što izbija iz tih simbola. Tako se Ćirilova kateheza, na temelju triju opisanih sastavnica – doktrinarne, moralne i, na koncu, mistagoške – predstavlja kao globalna kateheza u Duhu. Mistagoška dimenzija stvara sintezu prvih dviju, usmjeravajući ih prema sakramentalnom slavlju u kojem se ostvaruje spasenje čitavoga čovjeka. Riječ je, u konačnici, o integralnoj katehezi, koja – uključujući tijelo, dušu i duh – ostaje uzor i za katehetsku formaciju kršćana današnjice.

Benedikt XVI. o sv. Ćirilu Jeruzalemskom 18. ožujka 2007.

Sveti Ćiril Jeruzalemski o pričešćivanju na ruku

»Pristupajući dakle [svetoj pričesti], ne idi raširenih dlanova niti razdvojenih prstiju; nego držeći lijevu ruku poput prijestolja ispod one [desne] koja će primiti Kralja; te udubljenom [desnom] rukom primi tijelo Kristovo, odgovarajući: ‘Amen’. Kod ovoga ‘Amen’ ti liturgičari završavaju citat. Ali Mistagoške kateheze svetog Ćirila ne zaustavljaju se na tome nego dodaju sljedeće: ‘A nakon što oprezno posvetiš svoje oči dodirivanjem svetoga Tijela, primi ga… Tada, nakon pričešćivanja Tijelom Kristovim, pristupi i k čaši krvi, ne šireći ruke, nego prignut [grčki: kypton], te na način klanjanja i štovanja izgovarajući »Amen«, posvetit ćeš se također uzimanjem Krvi Kristove. I dok ti još usne budu vlažne od nje, dotakni ih rukama te posveti svoje oči, čelo i ostala sjetila… Od pričesti se ne ustežite; niti zbog ljage grijeha nemojte se lišavati ovih svetih i duhovnih otajstava’.« Tko bi mogao pretpostaviti da bi tome sličan obred mogao biti uvriježen u sveopćoj Crkvi, pa makar i malo manje od tisuću godina? I kako usuglasiti takav obred, prema kojemu se pripušta svetoj pričesti i onoga tko je okaljan grijehom, s posve sigurnim običajem koji postoji već od početka Crkve, da se ne dopušta pričešćivanje onome tko nije posvećen: »Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela« (1 Kor 11,27-29).

Molitva sv. padre Pija nakon pričesti

Ostani sa mnom, Gospodine, jer mi je potrebna tvoja prisutnost da te ne bih zaboravio. Ti znaš kako mi je lako napustiti te.

Ostani sa mnom, Gospodine, zato što sam slab i trebam tvoju snagu da ne padam tako često.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer ti si moj život i bez tebe gubim svoj žar.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer ti si moje svjetlo i bez tebe sam u tami.

Ostani sa mnom, Gospodine, da mi pokažeš svoju volju.

Ostani sa mnom, Gospodine, da čujem tvoj glas i slijedim te.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer te želim ljubiti i biti uvijek u tvom društvu.

Ostani sa mnom, Gospodine, ako želiš da ti budem vjeran.

Ostani sa mnom, Isuse, jer iako je moja duša vrlo siromašna, ona želi za tebe biti mjesto utjehe, gnijezdo ljubavi.

Ostani sa mnom, Isuse, jer smrkava se i dan se privodi kraju… i život prolazi… smrt, sud i vječnost približavaju se… Potrebno mi je udvostručiti svoju snagu da ne posustanem na putu i zato te trebam… Smrkava se i smrt se približava!

Plašim se tame, kušnji, suhoće, križa, tuge… O, kako te trebam, moj Isuse, u ovoj noći izgnanstva.

Ostani, Isuse, sa mnom jer te trebam u ovoj noći života i opasnosti. Daj da te spoznam, poput tvojih učenika, u lomljenju kruha… tako da Euharistija bude svjetlo koje razgoni mrak, sila koja me krijepi, jedina radost moga srca.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer u času svoje smrti želim ostati ujedinjen s tobom, ako ne po svetoj pričesti, tada barem po milosti i ljubavi.

Ostani sa mnom Gospodine, jer samo tebe tražim, tvoju ljubav, tvoju milost, tvoju volju, tvoje srce, tvoj Duh, jer te volim i ne tražim drugu nagradu osim da ta ljubav raste. Ljubav, čvrsta i praktična.

U čvrstoj ljubavi voljet ću te svim svojim srcem dok sam na zemlji, i nastavit ću te voljeti savršeno sve vrijeme vječnosti.

Amen.

Vladimir Trkmić

 


Podjeli
  • 3
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    3
    Shares
  •  
    3
    Shares
  • 3
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema