Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

  • Kada ti netko prepriječi put, naprijed ne možeš… Onda ti jedino preostaje da staneš i stupčiš na mjestu… I, čekaš… – prepričavam riječi profesora Marka Tokića koje je rekao na RTV HB u Mostaru prije nekoliko dana.

Hrvati BiH stupče, ali su cijelu povijest stupčili, čekali i željeli ostvariti svoja prava… Laćali su se i oružja, ali su spriječeni, osujećeni od Velike svjetske braće, i na kraju Prvog i Drugog svjetskog rata… Nadali su se da će Dayton donijeti ostvarenje prava i bar donekle povoljniji boljitak. AIi, opet, umjesto koračanja naprijed, moraju nastaviti stupčenje… Tko je pripriječio put?… Bošnjački unitarizam!

Odjednom su se od najvećih bošnjačkih nacionalista i unitarista pretvorili u „građane“! Čak prijete da će zbog toga biti sukoba u BiH i dijelovima EU. Tako su za B. Izetbegovića svi koji traže svoja prava – nacionalisti i separatisti. U Domovinskom ratu Hrvati su zdušno očekivali da će biti bolje, no razočarali su se dok je nastalo samo primirje.

Ilustracije radi, napisat ću ulomak iz mog romana „Jeka“ (treći dio moje trilogije o Hercegovini) u kojem je prikazana realistična slika Domovinskog rata, ulomak je razgovor razvojačenih branitelja, od kojih su mladići koji nastavljaju školovanje prekinuto ratom, ozbiljniji branitelj izbjeglica iz obližnjeg grada te sin iseljenika koji će se vratiti opet u inozemstvo kad vidje da nema posla u Domovini, poslije završenog školovanja…

„… Sunce je zašlo za brdo na zapadu osvjetljavajući prisojnu stranu brda iznad kuća i ta predvečernja zahladica ublaži malo cjelodnevnu žegu. Marija se približavala kući idući s groblja. Požuri kad ugleda poznati joj automobil pred kućom.

  • Evo ji… – reče za sebe i opazi da Stipe razgovara s Juricom i Ivanom Johanom.
  • .. Ispeću kavu… – reče razgovijetno pošto se pozdravi s njima, te oni, sva trojica, posjedoše na niske stolice oko okrugloga plastičnog stola pred kućom. Ubrzo se vrati noseći kavu i, dok ju je razlijevala u šalice, smijala se njihovim dosjetkama, baš kao nekad. A, oni su htjeli nju malo razgaliti i ne spominjati njezinog poginulog sina Mirka, s kojim su se družili i kod kuće i na bojištu te su bili svjedoci njegove pogibije na frontu… No, ona ga je sama spomenula i suze joj same krenuše. Ali, samo tog trenutka. Uživi se poslije u priču o njemu i suze prestadoše. Pričala bi ona o njemu i dalje, ali Stipe napomenu ono što ga žulja ovih dana.
  • Šta ćete vi? Evo, sad kažu da je ovo završilo… – zapodjenuo je o njihovim planovima. – Ja se moram vratiti u grad, u stan… Znate…
  • .. – reče Jurica. – Mi ćemo tražiti smještaj u studentskom centru…
  • Valjda ćemo dobit uz potvrdu da smo razvojačeni branitelji… – Ivan Johan je bio dosta siguran da će to pozitivno završiti.
  • Eto, bar to… Da nismo džaba obijali brda i nosili puške ovi godina… – Jurica se nasmijao gledajući Mariju koja je šuteći ispijala zadnje gutljaje kave i zagledala se negdje u daljinu, u vršak brda na sjeveru koji je osvijetljen zadnjim dnevnim suncem. Tko zna čega se sjetila u trenutku. Kao da ju nije zanimala ova priča.
  • Rat je završijo… Moramo nastaviti fakultet… – nastavio je Jurica. – Nije baš završio kako smo očekivali.
  • Nije nas niko ni pita. Ostaše naši prostori pod „srpskom kapom“… Ali, nije pošteno ni pravedno! – Ivan Johan mudro doda. – Ko da su nagrađeni za sve što su radili…

      Stipe se namršti i zacrveni u licu. Prstima dodirnu obraz i poče vrtjeti nekoliko dlaka koje su stršile iz gustih nakostriješenih obrva. –  Sporazumom je odlučeno da oni imaju svoju državu! – siktao je Stipe povišenim tonom glasa iz kojeg se mogla iščitati sva srdžba i nezadovoljstvo, ali i nemoć. – A, mi? Prošli smo najgore! Sprdili su nas zajedno s muslimanima u isti tor. A jučer smo se klali… Zašto?

  • Izgleda, tu odlučuju drugi. Amerikanci… A, mi. Moremo samo čekat i ništa drugo… – htio je Jurica završiti ovu mučnu priču kojom ne mogu ništa promijeniti, već samo još više pojačavati Stipine jade koji je nezadovoljan, baš kao i oni.

      Trebali su poći, na to ih opomenuše i prve sjene ljetnog sutona koji se poče neosjetno spuštati i umirivati selo.

      Pozdravili su se sa Stipom i Mirkovom majkom Marijom koji ostadoše sjedeći još dugo u ljetnu noć…“

Ovaj ulomak vjerno slika raspoloženje Hrvata u poslijeratnoj BiH, tada i sada. Hrvati su najgore prošli, i ne preostaje im ništa drugo nego stupčiti… Pregovori o Izbornom zakonu su zapeli… Bakir Izetbegović obeća pa slaže… „Tko laže taj i krade!“ – poznata je izreka od vajkada. Nije došao na obećani nastavak pregovora…

Ima vremena hodati po Danskoj i držati govore na tribinama i bošnjačkom dijasporom… Prikuplja već glasove govoreći:

  • Vi ste jedina dodatna snaga na koju možemo računati. Morate donijeti historijsku odluku, prevagu na izborima 2022. godine. Pokažite snagu i bosanski inat… Igra se velika utakmica prve nedjelje u oktobru, učestvujte i dajte odlučujući gol!… Za pobjedu, ako Bog da!… U RS postoji lista probosanskih stranaka. Glasujte za nju… I, tada više ništa neće biti isto, osvoje li 8-10 posto…

Tako građanin Bakir želi „osvojiti i ukinuti“ RS. Hrvate ovih dana ne spominje puno. Možda misli da je s nama stvar već sigurna, možda opet Ž. Komšić  bude „Hrvatina“ na Bakirov način… Stupčeći ćemo izgleda čekati izbore, ako ih bude…

Marko Tokić je napomenuo:

  • Mislim da će izbora biti… Ako ne po sadašnjem zakonu, možda nakon svega, ako se ne dogovore, da će Visoki predstavnik Schmith nametnuti svoj novi Izborni zakon… Ali, mislim da će izbori biti…

Vidjet ćemo!

RADICA LEKO


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema