Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

„Hrvatska vojska su bili partizani“ Revizija povijesti!

A zašto? Dabi zadovoljili šačicu yugonostalgičara i protivnika svake hrvatske državnosti i samobitnosti, koji su na vlasti ili uz vlast i koji su okupirali i plaćaju našim novcem najmasovnije  medije i antihrvatske udruge raznih profila.

I kakvi su to potkupljeni, plaćeni mediji koji se ne bave istraživačkim novinarstvom i ne traže istinu? A istina im je nadohvat ruke, samo je lakše komformistički dobivati plaću nego ustati protiv neistina i lažnog prikazivanja povijesti!

A zašto se to radi? Zbog zaštite interesnih skupina koje time čuvaju svoje pozicije, moć i vlast!

To je revizija povijesti!  I to izrazito antihrvatska i zlonamjerna revizija povijesti! 76 godina lažne ,manipulativne povijesti i još naočigled stvaraju nemoguće lažne konstrukcije!

„Hrvatska vojska nisu bile ustaše, hrvatska vojska su bili partizani“

Ova izjava je toliko apsurdna, i nije mi jasno  zašto Ranka Britvića  nitko nije upozorio da tako nešto  čovjek sa normalnim poznavanjem povijesnih činjenica nikada ne može  izgovoriti!. Toliko je  povijesno i vremenski nemoguća, da imam osjećaj da smo postali apsurdno i bolesno društvo kada se ovakve nebuloze javno iznose!

Netočno povijesno i činjenično!

HRVATSKA  VOJSKA Republike Hrvatske kao samostalne, nezavisne, suverene i demokratske države NISU BILI NI USTAŠE, NI PARTIZANI.

I to je jedina istina! Tu dvojbi nema!

Hrvatska vojska nastala je u Domovinskom ratu, razvijala se i rasla paralelno sa borbom za suverenu i samostalnu državu Hrvatsku u razdoblju od 1991.1995 godine.

U Ustavu RH ČITLJIVO I JASNO piše:

-na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

HRVATSKA VOJSKA SU HRVATSKI BRANITELJI

Znači u Domovinskom ratu 1991-1995. godine nema ustaša ni partizana! U Domovinskom ratu borili su se hrvatski branitelji sa krunicom oko vrata protiv agresora Jugoslavenske narodne armije, srpskih dragovoljaca- četnika i pobunjenih Srba iz Hrvatske, koji nisu nikako htjeli prihvatiti državu Hrvatsku kao svoju domovinu, već su logistički i ljudstvom stali uz agresorsku JNA u ostvarenju velikosrpske politike stvaranja Velike Srbije na hrvatskom teritoriju sa graničnom crtom Virovitica-Karlobag.

Možda je među hrvatskim braniteljima i bilo sinova ili unuka ustaša i partizana, ali oni se nisu borili ni za Nezavisnu državu Hrvatsku, ni za Jugoslaviju, nego za slobodnu, nezavisnu i demokratsku državu Hrvatsku!

Te pojmove treba konačno staviti u ovaj kontekst:

Partizani su se borili za socijalističku revoluciju, za Jugoslaviju!

Ustaše su se borile za Nezavisnu državu Hrvatsku!

Obje su te države otišle u ropotarnicu povijesti sa svojim vojskama.

Hrvatski branitelji borili su se za slobodnu, nezavisnu i demokratsku hrvatsku državu!

Dakle da rezimiram ustaše  su prestali postojati završetkom 2.svjetskog rata! Ustaše su poražena vojska NDH i samim vojnim porazom Nezavisna država Hrvatska je prestala postojati. Ustaše su likvidirani od strane Titovih partizana nakon Bleiburga i Križnog puta, mnogi su pobijeni nakon grotesknih i pravno upitnih sudskih procesa komunističkog totalitarnog yugo- režima. Partizani su se preobukli u civile ili kao vojnici postali sastavni dio Jugoslavenske narodne armije.

Kako može onda Hrvatska vojska biti –partizani? Nikako i nikada! Nemoguće je! Samo u pojedinim neuravnoteženim glavama!

I sada 2021.godine, znači 76 godina nakon završetka 2.svjetskog rata Ranko Britvić, predsjednik Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista. ‘Sloboda narodu’govori da „ Hrvatska vojska nisu bile ustaše, hrvatska vojska su bili partizani“ Jeli to govori normalan čovjek koji shvaća protok vremena i zna brojiti godine?

Kaže „550 dice iz Splita poginulo ja na Sutjesci“ Ali nisu poginuli kao hrvatski vojnici, nisu poginuli za slobodnu, nezavisnu i demokratsku hrvatsku državu!

Poginuli su za Titovu socijalističku revoluciju! Poginuli su za totalitarni komunistički i zločinački režim koji je vladao u Jugoslaviji! I to je neprikosnovena istina!

Ta je izjava toliko besmislena , toliko jadna i zlonamjerna, da se nitko od vrlih političara, povjesničara i generala koji su tamo bili nazočni nije posramio i rekao da je to netočno i totalno promašeno? Baš nitko!

76 godina nakon završetka 2 svjetskog rata takvo što izgovoriti može, neka mi oprosti , samo indoktriniran čovjek sa suženom mogućnosti  shvaćanja pojava,  događaja i svijeta oko sebe.

Sam praznik je postao apsurdan, a država Hrvatska se sa tim praznikom sramoti po svijetu u smislu svih Rezolucija i Deklaracija usvojenih u Vijeću Europe i Europskom parlamentu. Vrijeme je da se taj praznik ukine kao službeni praznik RH, a ako netko želi  nešto obilježavati neka to čini privatno!

Evo neke od njih koje bi Hrvatska kao članica EU trebala poštivati:

Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))
Europski parlament,

–  uzimajući u obzir univerzalna načela ljudskih prava i temeljna načela Europske unije kao zajednice utemeljene na zajedničkim vrijednostima,

–  uzimajući u obzir izjavu koju su 22. kolovoza 2019. uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima dali prvi podpredsjednik Timmermans i povjerenica Jourová,

–  uzimajući u obzir Opću deklaraciju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima usvojenu 10. prosinca 1948.,

–  uzimajući u obzir Rezoluciju od 12. svibnja 2005. o 60. obljetnici kraja Drugog svjetskog rata u Europi na dan 8. svibnja 1945.(1),

–  uzimajući u obzir Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006.,

–  uzimajući u obzir Okvirnu odluku Vijeća 2008/913/PUP od 28. studenoga 2008. o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima(2),

–  uzimajući u obzir prašku Deklaraciju o europskoj savjesti i komunizmu, usvojenu 3. lipnja 2008.,

–  uzimajući u obzir svoju deklaraciju o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma usvojenu 23. rujna 2008.(3),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu(4),

–  uzimajući u obzir izvješće Komisije od 22. prosinca 2010. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi (COM(2010)0783),

–  uzimajući u obzir zaključke Vijeća od 9. i 10. lipnja 2011. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi,

–  uzimajući u obzir Varšavsku deklaraciju od 23. kolovoza 2011. o Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih režima,

–  uzimajući u obzir zajedničku izjavu koju su 23. kolovoza 2018. dali predstavnici vlada država članica EU-a u spomen žrtvama komunizma,

–  uzimajući u obzir svoju povijesnu rezoluciju o situaciji u Estoniji, Latviji i Litvi usvojenu 13. siječnja 1983. kao odgovor na „Baltički apel“ koji je uputilo 45 građana tih zemalja,

–  uzimajući u obzir rezolucije i izjave o zločinima totalitarnih komunističkih režima koje je usvojio niz nacionalnih parlamenata,

–  uzimajući u obzir članak 132. stavke 2. i 4. Poslovnika,

 

Svjedočenja mnogih potvrđuju lažnu podlogu Dana antifašističke borbe.

LojzoButurac , živi svjedok pisao je  predsjednici Kolindi Grabar Kitarović da nešto učini kako bi se ukinuo lažni dan ustanka – 22. lipnja – jer se toga dana 1941. godine nije baš ništa važno dogodilo. Spomenuo je  kako se svake godine 22. lipnja u šumi Brezovici kod Siska okupljaju neki tobožnji antifašisti i obilježavaju očitu izmišljotinu kličući Titu, krvniku hrvatskoga naroda. Već sam navela da  su Hitler i Staljin 22. lipnja 1941. prekršili svoj sporazum o nenapadanju i zaratili. U Hrvatskoj se toga dana nije dogodilo ništa značajno, pogotovo ne u Brezovici, što je lažno napisao Goldstein u jednoj svojoj knjizi. U sisačkoj gradskoj knjižnici postoji knjiga autora Matovina-Božić koji 1941. godinu opisuju po riječima tadašnjih komunista i prvoboraca i kome je do istine, lako mu je dostupna. Žalosno je da ipak na to okupljanje dolaze i predstavnici Grada i Županije, iako Siščani dobro znaju da je sve to najobičnija laž.

  1. Buturac: Priče o antifašistima u Brezovici i o logoru za djecu u Sisku najobičnije laži – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća (hkv.hr)

I sam pojam antifašizam je veoma sporan!

Komunizam kao pojam su  bivši komunisti, yugonostalgičari, yugofili i sljednici jugoslavenskog totalitarnog vrijednosnog sustava, preobukli u antifašizam i grčevito se za njega drže!

Apsurdno je upravo to što ti „antifašisti“ su ujedno i fašisti, jer su koristili fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima.

Po Rezoluciji Vijeća EU 1481/2006 koju sam u popisu navela komunizam je zločinački totalitarni režim koji je iza sebe ostavio preko 100 milijuna mrtvih, koristeći se u eliminaciji neistomišljenika progonima, terorom, logorima , likvidacijama bez suđenja i sudskih presuda, i uz sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature Hrvatski Sabor donio je

Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj1945. – 1990. godine

HRVATSKI SABOR

1786

Privrženi najvišim vrijednostima ustavnog poretka Republike Hrvatske i međunarodnoga pravnog poretka;

Potvrđujući i osnažujući smisao i sadržaj Rezolucije 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (režima) koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine;

Podsjećajući hrvatsku javnost – s osjećajem iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti prema svakoj i svim nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i hrvatskoga komunizma – na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata, počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske,

Zabrinuti zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj;

Odlučni u nakani da učinimo sve kako se tragična prošlost zločina i povreda teških ljudskih prava u vrijeme totalitarnih poredaka ne bi nikad više ponovila;

Jedinstveni u osudi svakog pojedinačnog i svih zločina koji su se doista dogodili u vrijeme totalitarnog komunizma u današnjoj Republici Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji;

Potvrđujući smisao i sadržaj Rezolucije 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine;

Mi, zastupnice i zastupnici Hrvatskoga sabora, na sjednici 30. lipnja 2006., donosimo

DEKLARACIJU

O OSUDI ZLOČINA POČINJENIH TIJEKOM TOTALITARNOGA KOMUNISTIČKOG PORETKA U HRVATSKOJ 1945. – 1990. GODINE

  1. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava.
  2. Povrede ljudskih prava razlikovale su se ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju i uključivale su pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog i psihičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj osnovi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i, također, nedostatak političkog pluralizma.
  3. 3. Zločini komunizma su opravdavani u ime »teorije« o klasnoj borbi i načela o diktaturi radništva (proletarijata). Interpretacija oba načela ozakonila je »eliminaciju« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnoga komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje.
  4. Pad totalitarnih komunističkih poredaka (režima) u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima, pa ni u slučaju Republike Hrvatske, popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim istragama zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam (nacizam).
  5. Kao posljedica toga vrlo je niska svijest javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.
  6. Hrvatski sabor je uvjeren da su znanje i svijest ljudi o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne i nacionalnih zajednica prema prošlosti može i mora biti smjernica za naše buduće akcije.
  7. Hrvatski sabor vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.
  8. Totalitarni komunistički režimi još su uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje u adekvatnom kritiziranju postojećih totalitarnih komunističkih režima. Hrvatski sabor snažno osuđuje sve te povrede ljudskih prava.
  9. Rasprave i osude koje su se dosad izvršile na nacionalnoj razini nekih država članica Vijeća Europe, kao i osude zločina totalitarnog komunizma koje sadrži Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (režima), obvezuje i Hrvatski sabor na osudu svakog i svih zločina koji su u ime totalitarnog komunizma počinjeni nad građanima Hrvatske i Hrvatima u zemlji i svijetu.
  10. Hrvatski sabor podržava odluke Vijeća Europe da upravo ta institucija (Vijeće Europe) bude forum za raspravu i osudu zločina komunizma na međunarodnoj razini. Skoro sve bivše europske komunističke zemlje su sada njezine članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava osnovne su vrijednosti za koje se zauzima Vijeće Europe. Istodobno, Hrvatski sabor smatra da on sam treba postati ključna nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnog komunizma te da se sustavnim istraživanjem povijesti tih zločina trebaju baviti znanstvene i pravosudne institucije.
  11. Zbog toga se Hrvatski sabor pridružuje Parlamentarnoj Skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i istodobno izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj, Europi i svijetu.
  12. Hrvatski sabor se pridružuje pozivu koji je Parlamentarna skupština Vijeća Europe uputila svim komunističkim ili post-komunističkim strankama da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.
  13. Hrvatski sabor dijeli uvjerenje Parlamentarne skupštine Vijeća Europe da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo.

Klasa: 018-05/06-01/03

Zagreb, 30. lipnja 2006.

Koje su to te silno „pozitivne, dobre i lijepe“ antifašističke vrijednosti, da se političari pozivaju na njih, da ih treba njegovati?

Na kojim to antifašističkim vrijednostima je utemeljena suvremena, demokratska Republika Hrvatska, kada jedan doktor nauka kaže:

“Suvremena, demokratska Republika Hrvatska utemeljena je na antifašističkoj borbi. Neka je vječna slava i hvala svima koji su za nju dali svoj život.“, kazao je župan Šibensko-kninske županije dr.sc. Marko Jelić.

 

Kada jedan mlad političar, doktor znanosti rođen prije 45 godina govori o antifašističkim vrijednostima, sa punim pravom mogu reći da ne zna o čemu priča, jer onda se ozbiljno treba zapitati kakav mi to obrazovni sustav imamo?

 

Kojim  vrijednostima  taj obrazovni sustav uči i odgaja hrvatsku djecu?

Uči li ih da im je domovina država Hrvatska ili Jugoslavija, žive li oni u 21. stoljeću u demokratskoj Hrvatskoj ili u 20.stoljeću u totalitarnoj Jugoslaviji?

O kakvim i kojim  ih to vrijednostima „antifašizma“ uče?

Ili kada  župan Krapinsko-zagorske županije naglašava  Željko Kolar  da je antifašizam tekovina koju treba njegovati. Što to treba njegovati?

Zar komunističkipartizanski  antifašizam,  koji je dokazano zločinački?

Zar da se njeguju tekovine da se ljude može nekažnjeno progoniti , ubijati, likvidirati ljude koji ne misle kao oni?

Ili   kao što piše u Deklaraciji hrvatskog Saborada su vrijednosti antifašizma koje treba njegovati:

  • Povrede ljudskih prava koje su uključivale pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog i psihičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj osnovi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i, također, nedostatak političkog pluralizma.
  • Zločini komunizma su opravdavani u ime »teorije« o klasnoj borbi i načela o diktaturi radništva (proletarijata). Interpretacija oba načela ozakonila je »eliminaciju« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnoga komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje.
  • Totalitarni komunističkih režimi koji su  u Srednjoj i Istočnoj Europi propali, ali nisu ljudi popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim istragama priznali zločine koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam (nacizam).Ti su zločini ostali nekažnjeni!

Jesu li to antifašističke vrijednosti, koje nam se stalno nameće kao nešto poželjno i pozitivno? Jesu li zločini za njih vrijednost koju stalno, agresivno nameću?

Ili djecu  treba učiti o demokratskim vrijednostima, ljudskim pravima, slobodi izražavanja bez obzira na razlike,  kako piše u Povelji UN o ljudskim pravima:

Članak 2. Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, imovina, rođenje ili drugi status. Nadalje, ne smije se praviti nikakva razlika na osnovu političkog, pravnog ili međunarodnog statusa zemlje ili područja kojemu neka osoba pripada, bilo da je to područje neovisno, pod starateljstvom, ne-samoupravno, ili mu je na neki drugi način ograničen suverenitet.

 

Hoće li Hrvatski Sabor preispitati svoju odluku o državnim blagdanima kada zastupnici pročitaju Deklaraciju koju je sam Hrvatski Sabor izglasao?

Dilema između alternativa „antifašizam“ ili  SAMOSTALNA, NEZAVISNA, SUVERENA I DEMOKRATSKA DRŽAVA, nema i ne može ih biti!

Jer kao što piše u Deklaraciji  Hrvatski sabor je uvjeren da su znanje i svijest ljudi o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne i nacionalnih zajednica prema prošlosti može i mora biti smjernica za naše buduće akcije.

Hrvatski zastupnici stoga poduzmite akciju u svezi odgoja mladih, ukinite Dan antifašističke borbe 22.lipanj i Dan ustanka 27. srpanj, jer mladi moraju znati tko se za koga i koje vrijednosti borio? Moraju znati tko se borio za hrvatski barjak partizani ili hrvatski branitelji? Tko se borio protiv agresorske JNA sa antifašističkom crvenom zvijezdom na kapi?

Kako se može izjednačavati Hrvatske branitelje i partizanske “antifašističke crvene zvijezde” na zastavi i kapama JNA!

Kako se može izjednačavati hrvatske branitelje sa agresorima na hrvatski narod, kojemu su baš ti ” antifašisti“ sa svojim antifašističkim nedjelima,  nanijeli toliko zla i razaranja?

Lili Benčik/hrvatskepravice


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema