By Kad razni „kuhari“ i slični obilježavaju rođendane, ili se drugi sjećaju njihova života i rada, pune su ih novine i portali, ali i mali ekrani. Ali to nije slučaj s danom obilježavanja smrti velikana Katoličke Crkve u Hrvata – bl. Alojzija Stepinca. Više se i bolje svake godine slave rođendani i obilježavaju obljetnice smrti komunističkog i inog zločinca Josipa Broza Tita, nego svi važni datumi jednog od najvećih hrvatskih sinova.
Sramotno, ali je tako.
Međutim, da je živ, Stepinac bi i na ovo i ovakvo prešućivanje i marginaliziranje samo odmahnuo rukom.
No, mi ga nismo i ne smijemo zaboraviti.
Rođen je u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba, 8. svibnja 1898. kao peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera, 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a vrlo brzo i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Nakon II. svjetskog rata bio je proganjan i zatvaran. Umro je 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne i politički montirane kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže „ex aerumnis carceris“ – od „zatvorskih tegoba“, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: „Oče, budi volja tvoja!“.
Hrvatski državni sabor, 14. veljače 1992., poništio je nepravednu i sramotnu presudu zagrebačkom kardinalu Stepincu, izrečenu 11. listopada 1946. po Vrhovnom sudu Narodne Republike Hrvatske. A ona je glasila: „…osuđuje se na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina.“
Sada nam ostaje samo ustrajno moliti da se što prije dovrši i proces proglašenja bl. Alojzija svetim, što će se, čvrsto vjerujemo, uskoro i dogoditi, kao kruna priznanja i našoj Crkvi i cijelom hrvatskom mučeničkom narodu.
Nu, na dan Stepinčeve smrti, valja se prisjetiti i njegove „duhovne oporuke“, koja oslikava i potvrđuje značaj tog hrvatskog velikana te pokazuje njezinu aktualnost i nakon toliko godina. Kad je nešto prije svoje smrti napisao oporuku, rekao je krašićkom župniku: „Nema tu ništa političkoga, zato je zovem duhovnom oporukom“.
A ona je glasila ovako:
„Opraštajući se od Vas, moji dragi vjernici, smatram potrebnim uputiti Vam nekoliko riječi, koje da budu kao moja duhovna oporuka…Među Vas su nadrli i ušuljali se bezbožnici, ljudi koji premda u manjini, dok ovo pišem, dosižu jedva dva posto svega pučanstva, ipak su sve učinili, da iz Vaših duša iščupaju Ime Božje i da Vas – kažu oni – učine sretnima i bez Boga. Ali, predragi vjernici, …htjeti postići sreću bez Boga znači: zidati babilonsku kulu, koja je svojim graditeljima donijela pomutnju jezika i uzrokovala da su se raspršili po svijetu. Tako će se dogoditi i u buduće. To je sigurno… Vi znate, da su naši oci i pređi kroz tolika stoljeća prolili tolike potoke i rijeke krvi, da očuvaju sveto blago katoličke vjere i da ostanu vjerni Kristovoj Crkvi. Vi nećete biti dostojni imena otaca Vaših, ako budete dopustili da Vas tko otrgne od Pećine, na kojoj je Krist sazidao svoju Crkvu…Na koncu, predragi sinci, ljubite se međusobno…ali ljubite i svoje neprijatelje, jer je to Božja zapovijed…Neka Vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, drugo njegova zloća…Nadam se da ću moći vazda u nebu moliti i za sve Vas…da postignete cilj, za koji Vas je Bog stvorio.“- napisao je danas blaženi, a sutra sveti Alojzije Stepinac.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
