By Intuicija je percepcija “nevidljivim rukopisom” zapisanog, nadolazećeg. Šesta vrata, vrata neomeđive spoznaje. Ona je naslutivo postojeće, koje se najavljuje tihim mrmorenjem s izvora viših naviještanja. Intuitivnost se, još uvijek, na određen način, zbog neobjašnjive zakočenosti u komunikaciji čovjeka sa samim sobom i osluškivanja svijeta na razvijenijim razinama zbiljnosti, u današnje vrijeme vjerojatno s pravom, premda ipak uz stanovitu dozu skepse, doživljava kao dotaknutost osobitim darom. No razumljivo je da uza svih pet čula kojima čovjek suvereno raspolaže, oćutjevši i objavivši svoje tajanstveno, nedokučivo šesto osjetilo, o njemu može razmišljati jedino kao o bogomdanoj, rijetkoj sposobnosti. To čulo, dakle, o kojem se vrlo malo zna, a i ono što se zna uglavnom se zasniva na nesigurnim pretpostavkama, i jednako se tako, iz istoga razloga, na njega nedovoljno obraća pažnja, kao svojevrsnu se enigmu nedovoljno poštuje ili čak posve nepravedno omalovažava, ali i nerijetko negira. Unatoč svemu, neizostavno se nameće pitanje posjedujemo li ga svi, uz pretpostavku da je u mnogima dobrim dijelom zamrlo, ili ga u sebi nose samo rijetki koje će ono voditi kroz život provjerenim alatom pouzdana nagovještaja? Predosjećaj da će se nešto zbiti, a do čega ne možemo doći apsolutno nikakvom logikom zaključivanja zasigurno nosi u sebi sjeme istine od neprocjenjive važnosti kao vrijednosti koju nipošto ne bi trebalo zanemariti. Zaviriti u taj na stanovit način atavistički predio predviđanja može postati vrhunskom senzacijom duha, što prije svega može postati vrlo korisno. Ukoliko bismo se povinovali vibracijama koje u sebi osjećamo i zbog vlastite ih dobrobiti izvježbali do nivoa samoodricanja, takva bi duhovna samodisciplina bila od presudnog značaja za naš intuitivni razvoj i napredovanje. Čovjek može intuitivno komunicirati sa svijetom, a da toga nije ni svjestan, međutim u trenutku kad u sebi osvijesti taj svoj urođeni dar, odnosno kada ga u sebi prepozna, pažljivim osluškivanjem vlastitih treptaja naslućivanja mnogo će češće biti u stanju sama sebe korigirati, kao i nerijetko s mnogo manje loših odabira koračati ukazanim putem. Posve je neupitno kako je potrebno mnogo više od samoga zdravoga razuma da bi se, primjerice, sačuvalo nekih pogrešnih životnih odluka. Predosjećaj da će se nešto loše dogoditi, čovjeka je u stanju poštedjeti mnoge nepoželjnosti koja ga na svakom koraku vreba kao neumornog kročitelja. Vjerojatno, rekla bih, ipak svatko od nas u većoj ili manjoj mjeri posjeduje to mistično šesto osjetilo, no izgleda kako je ono kod mnogih s vremenom neminovno zakržljalo, a da ga pritom nije nadomjestilo ništa drugo osim, s čvrsto utemeljenim razlogom, sve češće, upravo panične bojazni, ili preciznije – kolektivne paranoje zbog svega onog prijetećeg što proživljavamo i što nam predstoji. Je li i to jedan od razloga otupljenja čovjekove oštrice instinkta? Kao da je u tom dijelu sebe napola usnuo, i koliko god možda imao potrebu izaći iz takvoga svoga stanja, u tom se segmentu na momente doima gotovo posve onesposobljenim za vlastito, potpuno buđenje. Uvijek kao da je negdje na samoj granici snivanja u suočenju sa stvarnošću prekritom začudnom koprenom razlučujućega obistinjena. Više nije u stanju razabrati opasnost obojenu intimnim iskustvom, od opasnosti i prijetnje koja se nadvila nad njegovom ljudskosti uopće. Pa ipak ne može se reći da je, kao što neki vole misliti, posvema lišen te svoje mogućnosti nepogrešive, dragocjene slutnje, mada je, kao što rekoh, značajnim dijelom oslabljena. Pripada li intuicija ponajprije hipersenzibilnima čiju je izuzetnu osjetljivost ionako, samu po sebi teško pojmiti? Jer hiperosjetljivost zaista pripada rijetkima i samo je malobrojni mogu razumjeti. Svijet osjetljivih na i najmanji treptaj, također je, zasigurno, svijet najviše zbliženih s tajanstvenim i nadosjetilnim. Njihovi su mnogobrojni senzori u mogućnosti registrirati ono što prosječan čovjek pokatkad nije u stanju ni zamisliti. Osluškujući svoj unutarnji glas, oni se kreću i u stanju su komunicirati (ovisno o tome koliko su međusobno fizički povezani sa sebi sličnima), na doista višoj razini stvarnosti, samo je pitanje hoće li moći neometano odašiljati svoje poruke, a da ih se pritom ne proglasi umno poremećenima ili u najmanju ruku čudacima. Ovo sve više, na žalost, nastoji biti svijet običnih, robotiziranih individua, ljudi koji su odavno i gotovo nepovratno nadišli svoju gigantsku čudesnost. Pokušajmo odškrinuti ta famozna «šesta vrata» i zakoračiti u veličanstvenost duboke, pravedne-slutnje.
STANKA GJURIĆ
