By Podjeli
Notorna je činjenica da u vrijeme kad se navuku oblaci, pada kiša s jugom mi u Dalmaciji nismo baš najbolje volje. Meni tih dana sve smeta i teško onome na koga se namjerim pa je bolje da se pristojni ljude drže podalje od mene. Em sam htjela spavati a morala sam ustati, em sam na balkonu zatekla jezerce vode, em mi se roba neće osušiti…ni jedan razlog za kakav, takav dan.
Ne volim telefon, ni mrtva ne bih uzela mobitel. Telefonom mi nikad ne dolaze dobre vijesti i čim zazvoni ja se već uspaničim.
Za vraga jutros oko deset zvoni. Pogledam ekran a ono 01…gdje me nađe … znam tko me zove iz metropole i to ne da bi pitao za zdravlje i raspoloženje nego da me podsjeti na obveze. Pritisnem botunić: “Halo?” Najprije obavijest “razgovor se snima.”
” Poštovanje. Ovdje ta i ta, iz tvrtke te i te , molim vas gospođu tu i tu.”
“Izvolite. Danas jesam” odgovaram raspoloženo. Navala endorfina, dobro si mi se namjerila.
“Kako, danas jeste?”
” Ništa, ništa samo naglas mislim. Izvolite, recite”.
” Pa evo, kako bih vam rekla…zovem u ime ZABE, tu je kod nas otvorena stavka pa da znam kad će biti uplata.”
” Draga gospođo ajmo mi stvari staviti na svoje mjesto. Ne zovete u ime ZABE nego svojih vlasnika – geliptera i probisvijeta koji su za nešto sitno kupili moj dug prema ZABI pa me sada tjeraju kao griješnu dušu da naplate ne onoliko za koliko su otkupili dug nego cjelokupni iznos”.
S druge strane najprije tajac a onda strogo, povišenim tonom: “Gospođo nećemo tako razgovarati.”
” O da, razgovarat ćemo baš tako i znam da nećete prekinuti jer ako prekinete nemate što referirati svome nadređenom. Dakle da budemo na čisto: neće biti uplate, neće biti nikakve uplate nijednog dana. Poštovana gospođo tu priču možete prodati nekoj ovci a ja to zasigurno nisam pa sam provjerila sve i znam da u FINI leži rješenje o ovrsi ZABE na moje ime koje će se početi naplaćivati kad se sadašnji vjerovanik namiri. Ali ne, vi hoćete sve i odmah a neće to ići. Sram vas može biti, poslujete u sivoj zoni, tjerate ljude na suicide, niste mogli u svojoj državi pa ste došli u ovu kukavnu zemlju orobiti i izlešinariti nas. Znam da je moja vlast impotentna pa svoje građane niti može niti želi zaštiti ali znam se braniti i sama.
Ako imate validan dokument za ovrhu izvolite ga uputiti HZMIO kako se inače radi.”
Žena na drugoj strani teško prediše, valjda misli: na koga vraga sam naišla.
“Gospođo”. gospođo”…
” Šta gospođo, nema gospođo…stječete na nevolji drugih, kako se ne sramite? Dojadili ste svojim zvanjem, uznemiravate me stalno, što hoćete da mi kruh iz usta uzmete? Nećete dragi moji, nećete. Molite boga i upalite svijeću za moje zdravlje i dug život…jedino tako ćete se moći naplatiti.
“Dobro” više nema gospođo “mi ćemo poslati nalog za zapljenu novčanih sredstava.”
To bi me, kao trebalo baciti u smrtni strah.
“Ih, a o čemu ja od početka govorim? Samo šaljite ako raspolažete dokumentom koji vam osigurava naplatu.”
Rastasmo se a da jedna drugoj nismo rekle doviđenja.
Ranije sam strepila, opravdavala se, plakala…onda sam provjerila što je s mojim predmetom. Naravno da tvrtka ta i ta nema ništa i jedino što može, može pokrenuti spor radi naplate potraživanja. Tu ih čekam. Bilo bi baš veselo da kao prva građanka RH završim pred sudom u sporu s kućom za naplatu potraživanja. Živo me zanima čime bi me teretili: iznosom za koji su kupili dug ili cjelokupnim dugom? Nedostaju mi sudske dvorane, tamo se osjećam kao u svojoj kući, provela sam po sudu dane i dane….idemo ta i ta…da vidimo rezultat. Ja sam svoje rekla. Čekam vaš potez.
Anna Kowalska
Podjeli
