Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

  • Gospođo Gjurić. Dugo ste na književnoj sceni. Kako se osjeća pisac u doba korone, kad su obustavljene i tribine, gdje se koliko-toliko mogla predstaviti i neka knjiga? – pitamo.
    Budući da sam zadnju knjigu, lirske eseje „Istina o sreći“, objavila 2018, imala sam regularno predstavljanje knjige u Društvu hrvatskih književnika, no moram priznati da bi se situacija onomad vrlo lako mogla usporediti s današnjom, u doba korone, jer je posjećenost bila upravo takva da su osobe mogle sjediti po tri ili četiri metra udaljene jedna od druge, kako je  i bilo. No, to nije ništa novo za promocije knjiga, naročito kad je riječ o zbirkama pjesama, lirske proze, i slično (barem kod nas), jer uistinu se rijetko dogodi da bude puna dvorana. Zna se kakve knjige privlače ili pak „privlače“ publiku na njihovo predstavljanje.
  • Vi ste iznimno svestrana spisateljica. Gdje se više nalazite, u poeziji ili pripovijetkama,esejimailiromanima?
    -Svugdje podjednako, osim u pričama, njih sam za života napisala možda tek dvije, tri.
    Fikcija mi, čini se, baš i ne leži, odnosno ne volim je pisati.
    U posljednje vrijeme najčešće pišem tu, takozvanu lirsku prozu; a kako bi rekla Ljerka Car Matutinović u kritici spomenute knjige „…to je zapravo zbirka pjesama koje su skrivene u prozi.“.
  • Kakva je uloga i značaj žene – pisca u hrvatskom društvu?
    Rekla bih, jača, osim što mi se čini da žene i brojčano prednjače. Što se potonjeg tiče, zacijelo je oduvijek bilo tako. Njena pak je uloga, kao pisca,ista kao i prije pedeset godina; mijenjaju se samo percepcija nje i njezina reputacija.
  • – Može li se živjeti od pisanja?
    Cijeli sam se život bavila pisanjem, a osim toga, s obzirom na članstvo u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika, pisac sam i profesionalno. Dakako, da nisam, kao kolumnist, pisala za novine, bilo bi teško živjeti od pisanja, odnosno nemoguće, dakle odgovor je – ne može se živjeti od pisanja (barem ne u Hrvatskoj) u smislu kako većina ljudi misli: pišem knjige, objavljujem ih i od toga živim.
    – Kad ste krenuli u književne vode mnogi vas pamte i po „slobodnim“ fotografijama, odnosno portretima. Znači, i u ovom poslu ništa bez „estrade“?
    Ne mora biti tako, naravno, ali u to vrijeme postojala je valjda glad (za razliku od danas kada postoji prezasićenost) za nekim poput mene, tko je veoma otvoren za nove vidike i pristupe, iz čega su i nastajale takve fotografije.
    Osimtoga, kao i danas, nisam se bavila samo pisanjem pjesama, već i foto-modelstvom, i glumom, pa je takvošto, već i zbog toga, mnogo više išlo jedno uz drugo, no što bi, pretpostavljam, išlo inače.
    – Malo je pisaca poput vas koji su se s uspjehom okušali i u erotskoj poeziji. Pišete je i danas?
    To je bio samo izlet u tzv. erotsku poeziju, iz čega je nastala u tadašnje vrijeme audio kaseta koju je objavio „Croatia Records“, a kasnije je izašao i CD, pod istim naslovom, „Erotska poezija Stanke Gjurić“ na kojemu govorim svoje stihove.
  • Imali ste i svoje zapažene kolumne u nekim našim listovima i časopisima…
    Da, pisala sam kolumne u, od poznatijih listova, ‘Slobodnoj Dalmaciji’, ‘Nedjeljnoj Dalmaciji’, ‘Gloriji’, Večernjem listu’, ‘Hrvatskom slovu’, ali i drugim časopisima za koje mnogi danas, nisu ni čuli, jer u to se vrijeme još nisu ni rodili ili su bili djeca.
  • Što je „presudilo“ da ste se okrenuli i filmu? Naime, prvo ste počeli glumiti, a zatim i sama snimati filmove…
    Presudio je slučaj. Nakon što je redatelj Rajko Grlić pročitao moj intervju u jednom tadašnjem tjedniku, bila sam pozvana na audiciju za njegov film „Đavolji raj“, i dobila ulogu. Tako je sve krenulo. A snimati sam počela naprosto iz potrebe da se iskušam u nečem novom. Dobro je krenulo, pa sam s time i nastavila.
  • Vjerojatno ste često nailazili i na jal i zlobu…?
    Jesam, ali ne bih o tome. Toga je uvijek bilo i bit će.
  • Tko su ljudi koji su vam najviše pomogli na putu uspjeha?
    To su moji roditelji i moj, na žalost pokojni, dragi, koji su vjerovali u mene, i podržavali me u svemu što sam činila. Sad ću se malo našaliti i reći ‘nisu imali drugog izbora’, no šalu na stranu, zaista sam od njih imala svesrdnu podršku koja mi već dugo, neizmjerno nedostaje, jer njih troje nema već mnogo godina.
  • A što je to uspjeh?
    Za svakog, uspjeh može biti nešto drugo. Za nekog su uspjeh njegova djeca, za nekog sretan brak, za mene je uspjeh doći do spoznaje o Istini o sreći (kako glasi i naslov moje knjige iz 2018.), a do toga, vjerujem, ne bih došla da nisam, zahvaljujući mojoj svakodnevnoj kontemplaciji, toliko toga napisala.
  • Sada pripremate i svoju monografiju…
    Da, kroz nekoliko će dana izaći iz tiska moja spomenica povodom četrdesete godine umjetničkog djelovanja.
    Neposredno prije no što sam završila prijelom knjige, sjetila sam se kako bi bilo uputno unijeti u nju i sliku obiteljskog stabla koje je pomno iscrtala moja majka koja se brinula o tome da znam svoje pretke (kao i oni uz- i nakon- mene, moji nećaci…), tako da sam u posljednji čas i to uvrstila, a tamo je, što je važno navesti, upisani moj daljnji rođak,po tati, Alojzije (Stjepan) Mišić,Mostarsko – duvanjski biskup, te Trebinjsko – mrkanski apostolski upravitelj od 1912. do kraja života, 1942.,a koji je bio prabakin brat.https://en.wikipedia.org/wiki/Alojzije_Mi%C5%A1i%C4%87
    Njezina pak je sestra, Persa, bila
  • Nego, gospođo Stanka, ljubav kod vas ima značajno mjesto… A gdje je ljubav tu je i tuga…!
    Puno sam pisala o ljubavi, a i dalje, naravno, o njoj pišem, no mnogo više u prozi, no u pjesmama. Mislim da sam se u tome najviše dala, i opet ću citirati recenzenticu jedne od mojih knjiga, ovaj put knjige eseja ‘Lekcija o drskosti’, Nives Mikelić, koja je kazala:„Stanka Gjurić je i u ovoj knjizi potvrdila svoj poseban dar zapažanja, vještinom psihologa (a vjerojatno i zahvaljujući ženskoj intuiciji) razotkrila je najsloženiji mehanizam postojanja, potrebu jedinstva muškarca i žene u traganju za ljudskom srećom i potrebu svakoga čovjeka da bude voljen..
  • Želite još nešto reći, dodati, poručiti?
    Trenutno mi ništa posebno ne pada na pamet – rekla nam je uvijek zanimljiva Stanka Gjurić.

Razgovarao: Mladen Pavković


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema