Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Najveći broj pjesnika piše o ljubavi, a u tome se i dalje pretežno ističu mladi, što je i razumljivo. Nu, iznimno nam je drago kad „naletimo“ na nekoga koji je poput Ivanke Zdrilić svoje književne početke posvetio prije svega domoljubnoj poeziji, odnosno Junacima Domovinskoga rata -da se ne zaborave….

  • Rođena sam u Zadru, diplomirana sam kroatistica i knjižničarka- rekla nam je na početku Ivanka Zdrilić te nastavila: Živim i radim u Zagrebu (Nacionalna i sveučilišna knjižnica). Moja je šesta zbirka pjesma Sinovi vječnosti (2022.) posvećena braniteljima Domovinskog rata. Objavila sam zbirke pjesama Raskrižja (2012.), Zavežljaj ljubavi (2014.), Blagost domu (2015.). Obrisi neba (2019.), Sjaj nebeske ceste (2021.).

Relativno dugo ste na književnoj sceni. Kakva su Vam, po tom pitanju, dosadašnja iskustva?

  • Gledajte, godinama sudjelujem na natječaju Hrvatskoga duhovnog književnog stvaralaštva „Stjepan Kranjčić. Pjesme su mi uvrštene u Kranjčićeve zbornike, a čiji je jedan broj naslovljen prema mojoj pjesmi Zavežljaj ljubavi. Nagrađena sam za esej Izgorjet ću kao lojanica za hrvatski narod o životu i djelovanju praujaka svećenika Nikice Duševića. U Kranjčiću je objavljen i moj putopis Ninski cvi’t soli. Uvrštena sam u zbirku ljubavne poezije Glagoljicom ispisana ljubav (2016.) koja sadrži djela 62 zadarska pjesnika. Moja pjesma Tisuću ljeta glagoljicom pisali poslužila je kao uvod na izložbi Hrvatska glagoljica posvećenu pismu koje je na osobit način obilježilo hrvatsku kulturu i nacionalni identitet (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu 2018.; Litva – Villnius, Kaunas, Šiaulialju i Panevežysu 2019. godine). Prema mojoj pjesmi Na pragu ljepote naslovljena je antologija na hrvatskom i njemačkom jeziku (An der Schwelleder Schönheit, Berlin 2020.) koja sadrži autore zadarskoga kruga.

Kakva je uloga i značaj žene – pisca u hrvatskom društvu?

  • Mogu samo iznijeti svoje dojmove. Divim se peru i životu Side Košutić, Anke Petričević, pjesništvu Vesne Parun, književnom i umjetničkom djelu Nevenke Nekić, romansijerki Mariji Jurić Zagorki. Mišljenja sam kako suvremeno društvo dovoljno ne vrednuje umjetničku ljepotu i uopće ljudski trud. Ne čitaju se i ne cijene pjesnici i kao da su zauvijek zabilježeni, ali nažalost, u negativnom kontekstu šimićevski „pjesnici su čuđenju u svijetu“. Ne znam kada je neki književni kritičar u vrijeme ljetnih godišnjih odmora preporučio za čitanje neku knjigu poezije?

Može li se živjeti od pisanja?

Pretpostavljam kako se ne može živjeti isključivo od pisanja. Samo vrhunski književnici, pretpostavljam, kao što su iznimno plodan književnik Miro Gavran i akademik Ivan Aralica, mogu od toga živjeti.

Što je „presudilo“ da ste se okrenuli, poglavito u poeziji vrijednostima hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, odnosno stvaranju hrvatske države?

  • Žrtva braniteljska je nemjerljiva, a u današnjem ludom svijetu nedovoljno poštovana, kao da Ljubav nije ljubljena. Branitelji iz cijele Hrvatske iznijeli su Domovinski rat i kao narod ne smijemo zaboravit naše pobjednike, dar slobode. Za priznanje Republike Hrvatske uloženi su golemi diplomatski napori, hrvatski političari, a i javne osobe su predstavljale u svijetu hrvatski problem. Značajan doprinos priznanju Hrvatske je i Pape Ivana Pavla II.

Država nam je u povojima, 30 godina od priznanja, neka se političari od branitelja uče kako se bori za Hrvatsku….

  • U svim mojim knjigama su pjesme posvećene hrvatskim braniteljima. U Blagost domu je jedan pjesnički ciklus Bijeli križ Srđa posvećen hrvatskim braniteljima i dubrovačkom dragovoljcu Zdenku Baričeviću koji je napustio obiteljski život u dalekoj Finskoj, dao život Domovini.

Vjerojatno ste često nailazili i na jal i zlobu…?

  • To je, vjerujte, minorno, nije vrijedno spomena. Više sam doživjela podrške, pomoći, suradnje, ohrabrenja.

Tko su ljudi koji su vam najviše pomogli na putu uspjeha?

  • Mnogi su mi pomogli u životu. Kada sam zastala na raskrižju ponijela sam zavežljaj ljubavi kako bih se udomila u blagost domu u kojem sam mogla uživati u obrisima neba i sjaju nebeske ceste. Iz Sjaja su iznjedrile domovinske molitvice našim dragim braniteljima, hrvatskim Sinovima vječnosti. Oni koji su me od samog početka podržali na pjesničkoj stazi su Mile Marić (urednik Zapisa), dr. Hrvoje Kačić, književnica Nevenka Nekić, kulturna istraživačica Anka Ivanjek, akademki glumac Rajko Bundalo, kolege iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice (ravnateljice: Dunja Seiter Šverko, dr. Tatijana Petrić i Ivanka Stričević, kolege Sandi Antonac, Jadran Jeić, Nela Marasović, Dobrila Zvonarek i drugi), umjetnički fotograf Nikola Piasevoli, prijateljice Želja Tomaš, Alma Hosu Pezelj i Silvija Prtenjača, članovi uže i šire obitelji (Marija Zdrilić Stošić, Pere Zdrilić, Ana Zupčić Kuhar, Ante Barić, Marko Kovačević, Lucija Dušević poznata zadarska humanitarka). Zahvalna sam na pomoći i podršci.

A što je to uspjeh?

  • Ne znam što je uspjeh. Očima prolaznika svijeta mjeri se u materijalnom i društvenom statusu. Ne želim da je to moj pogled. Umjetnici znaju biti tašti, a darovi besplatno dani nisu za osobnu korist, broj publikacija i nagrada. Umjetnik, kao i svatko u društvu, neka bude etičan, čovječan. Moj ideal umjetnika je Ljubo Stipišić Delmata.

Zaposleni ste u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Što tamo radite, je li Vas taj

posao veseli, ispunjava?

  • Radim na obradi građe Hrvatske retrospektivne bibliografije od 1835. do 1940. godine. Volim svoj posao, a kreativno izražavanje pjesmom nadopuna je unutarnjem zadovoljstvu.

Želite još nešto reći, dodati, poručiti?

  • Mogu sebi i drugima govoriti pjesmom: neka čuju oni koji žele čuti, a oni koji ne mogu neka se otvore drugom nadahnuću iz kojeg će crpiti i djelovati najbolje.

Hrvatska Vukovaru

Čuješ li vjetar kako savija grane

i plete priče stare iz davnina,

to snovi su predaka naših trenutaka.

Njihov vidljiv trag u našem je danu,

dok ih drugi htjedoše zamesti,

sve vidljivo je za što su se borili,

čemu se nadali, za čim su čeznuli.

A sunce sja, nije uvijek sjalo,

magla i studen priječila stazu.

I samo nas mole da je ljubimo,

barem jednako kako su je oni ljubili.

Osjećaš li kako miriše zemlja kao istina,

pamtimo je i baštinimo, ne savijajmo grane,

toplo je ognjište kao kruh svagdanji.

Budimo kao ratnici, pobjednici u miru.

Razgovarao: Mladen Pavković


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema