By Loše je kad te netko pljačka, ali još je gore kad ti se podsmjehuje
Hrvatska politička današnjica poprimila je iracionalne odrednice. Uobičajene prijevare u tisku i na TV u izjavama ili konstantne laži u obećanjima boljeg života, prešle su na onu drugu, iracionalnu stranu – nevjerojatne neozbiljnosti, teorije apsurda, pa i bolesne deluzije (iskrivljene stvarnosti!). Kao da smo u nekoj drugoj dimenziji, a ne u mračnoj zbiljnosti ruba egzistencije države Hrvatske.
Rečenice premijera Plenkovića, ali i predsjednice RH u aferi Agrokor & Hotmail – “neka vrati” milijune moćna postrojba, specijalaca, “Borg” – nisu samo smiješne nego i tragične u svojoj retardiranosti. Radi se o preko 500 milijuna koji su pretvoreni u eure ili dolare i zatim pohranjeni na privatnim računima poreznih oaza. Dakako, u tih 500 milijuna našli su udio i mračni likovi hrvatske politike.
Te izjave naših najviših političkih dužnosnika države Hrvatske pokazuju sav “sjaj i bijedu” razmišljanja, djelovanja i totalne dezintegracije stvarnosti. Izjaviti “neka vrate novac” koji je isplaćen i možda već utrošen na kupnju jahte, vile ili krzna bijelog medvjeda, nemoguće je svesti u zdravorazumski segment. Slično bi bilo da je neki umirovljenik, naslonjen na kontejner za smeće rekao da Andrej i Kolinda vrate Hrvatskoj svoje plaćetine i masne privilegije.
Apsurdno, bez ikakve logike ili realne podloge u razmišljanju je i drugi je segment trakavice koju nazivamo afera Agrokor & Hotmail. To je vijest da je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa pokrenulo pitanje sukoba interesa Martine Dalić. Vijest objavljuju javni mediji u svim vijestima i nitko u cijeloj Hrvatskoj, valjda sa svjesnim ciljem uvrede zdrave pameti nacije, pa i cijelog hrvatskog naroda. Čudno je to da poneki od nas ne poludi i ne skoči kroz prozor. Tisak, TV i portali ovim bezobraznim spinom zaista vrijeđaju naše mozgovne vijuge; Martina Dalić je nakon ostavke “puna kao brod” napustila vladu RH i kazneno nekažnjena, povukla se s političke scene. Da apsurd bude apsurdniji dobivat će još godinu dana svoju debelu plaćetinu. A, Nataša Novaković čelnica famoznog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa odlučit će – hoće li je kazniti s par tisuća kuna ili ne! I kao što vjernik nakon ispovijedi i pokore, sretan i bezgriješan odlazi kući – naša Martina umjesto u Remetinec odlazi sretna u svoje kuće i stanove kad plati tih nekoliko tisuća kuna.
JALOVE INSTITUCIJE
Zbog čega onda imamo policiju, DORH, USKOK, POSKOK, SOA-u s mnogo, premnogo ispostava, takoreći u svakom hrvatskom selu? Neupućeni građanin ne zna da sve te institucije imaju crne poveze na očima i voštane ćepove u ušima kad je u pitanju kriminal političke i tajkunske elite. Ne čuju ni ne vide 98% nezakonitih pretvorba i privatizacija, ratno profiterstvo, ratne zločne, ni stotine političkih afera u kojima elita puni svoje bankovne račune. Te, nazovi institucije, učinkovite su samo i jedino u sitnom kriminalu, u suzbijanju krađa susjedovih kokoši, u preprodaji kino karata, u progonu sitnih dilera trave ili tableta ekstasyja… Oni ni u snu neće ispitivati, a kamo li optužiti Martinu Dalić, Andreja Plenkovića, Antu Ramljaka i mnoštvo suradnika Agrokora, monstruoznog aparata za korupciju vlasti. Sjetimo se samo carskog, hedonizma Todorićeve porodice i isto tako carskih primanja i privilegija dužnosnika vlasti naše, najsiromašnije države u EU koju je financirao Todorić. Imali su i imaju sve; predebele bankovne račune, jahte, helikoptere, privatne otoke, lovišta, luksuzne službene limuzine s vozačima, kordone tjelohranitelja, stalne inozemne “službene putove” na koje vode brdo suradnika, savjetnica, tajnica i svoje porodice… Nikome od najvećih hrvatskih kriminalaca, pa ni Todoriću nije oduzeta ni jedna lipa od nezakonitio stečene imovine
160 “Borgovaca”, savjetnika – specijalaca grohotom se smiju na one komične izjave, “neka vrate novac”. Od te moćne i tajne organizacije koja je otela od nas 500 milijuna (od nas, ne od prezaduženog Agrokora!!!) – sve te bajne državne organizacije kao što je policija i DORH, bježe kao Sotona od tamjana.
HRVATSKA ZEMLJA APSURDA
Sve do nedavno Republika Hrvatska nosila je epitet mafijske države. Poznata je uzrečica da Hrvatska nema mafiju – jer je Hrvatska, mafija! No, danas možemo slobodno reći da je Hrvatska i mnogo više – Hrvatska je korumpirana i kriminalna karikatura države sa zaglupljenim i zatucanim stanovništvom koje gleda u nebo i valja se u blatu siromaštva i bijede. Iz te prelijepe zemlje plavog mora, zelenih rijeka i šuma panično bježi najvitalniji sloj građana, najobrazovaniji, najpametniji, najjači… Ostaju samo oni slabi, bolesni, mentalno retardirani i starci, prestari za bilo kakav pomak. Institucije s povezima na očima i s voskom u ušima, ali i aktualna vlast drogirana pohlepom, ne vidi da je brzi kraj neminovan. Na jednoj strani je bezperspektivnost, beznađe, siromaštvo, glad, prerana smrt zbog kraha zdravstva i propast znanosti koja se povlači pred dogmama prebogatog Kaptola – na drugoj strani stanuje nevjerojatna pohlepa i hedonizam vlasti koja prebrzo proždire ono malo što je ostalo.
PRIČA IZ PODRUMA
Može li dalje? Može li vlast s ovako smiješnim i razumu podcjenjivačkim prijevarama kao što je igra s Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa, egzistirati i dalje? Da i dalje milijunske krađe i pljačke istražuje, sudi i kažnjava neko apsolutno nestručno povjerenstvo, skup laika bez ikakve edukacije u policijskom, istražnom i pravosudnom poslu. Kao da pekarski pomoćnik preuzme ulogu kirurga i presađuje srce! Najsmješnije najgluplje i najbezobraznije jest da za milijunske ili milijardske pljačke Nataša Novaković kažnjava lopove s dvije ili s deset tisuća kuna. Može li dalje? Može samo u Hrvatskoj – ali ne dugo!
Na kraju ovih apsurda i vrijeđanja zdravog razuma mislećeg dijela hrvatskog naroda – dozvolimo malo skretanja s teme; Davno, pri kraju osnovne škole – s lopatom u ruci proganjao sam štakora u našem podrumu. Došli smo do kuta u prostoriji i štakor nije imao izlaz. Stajali smo bez pokreta nekoliko kratkih trenutaka i štakor manji od moga stopala jurnuo je na mene. Poskočio sam u iznenadnom strahu i on je pobjegao u slobodu.
Možemo li ovu istinitu pričicu pretopiti u našu bezperspektivnu i beznadnu sutrašnjicu? Možemo li jurnuti iz kuta? Ako hrvatski narod želi preživjeti – moramo!
Anno Domini MMXVIII. Saša Radović
