By Jeste li ikada osjetili da jednostavno znate istinu, da je u određenom trenutku u potpunosti posjedujete? I premda nemate nikakvih dokaza, nikakvih vanjskih naznaka ili uobičajenih manifestacija njezina očitovanja, i zapravo ste u klopci vlastite, usamljene spoznaje, ipak ste svjedok istine u njezinu najtajnovitijem obliku. To je ona vrst istine koja će zauvijek ostati vašim vlasništvom, jer ste kao njezin otkrivatelj u posjedu svojevrsna misterija saznavanja. Jesu li vas ikada upitali kako možete u išta biti tako uvjereni, kada ste tvrdili da nešto znate bez ikakvih konkretnih pokazatelja, ikakva čvršćeg oslonca, a -kako se kasnije pokazalo- bili ste itekako u pravu? Jer to je postojalo u vama, taj odgovor, ta mogućnost da katkad nepogrešivo znate. To je onaj trenutak u kojem u djeliću sekunde obuhvaćate spoznaju koja je suprotna onome što vam se, primjerice, priopćava. I ništa vas od toga ne može razuvjeriti. I premda je ta istina, kroz vaše saznavanje, samo vaša, istovremeno svojim osnovnim smislom, moguće, stremi -spontanim razotkrivanjem sebe same- postati i istinom svijeta, do čega možda nikada neće doći, budući da se svojim unutarnjim ustrojem uglavnom dijeli na mala, pojedinačna uporišta dostatna svakoj vječnosti. Pravi se značaj istine ipak taloži u posljedicama njezina dopiranja do čovjeka. On iz nje izvlači pouku ili ga ona, ukazujući na sebe svojom nepobitnošću, mijenja, te tako tajanstvenim kanalima kazivanja dosežući do njegove biti, kroz njega, na određen način ipak postaje i svojinom čitavog kozmosa.
Istina je katkada poput sreće, neuhvatljiva i objašnjiva samo intuitivnim osjetilom spoznaje; podjednako česta ili rijetka u svome snažnome isticanju bez ikakvih velova. Bježe li ljudi kadikad od mogućnosti saznavanja istine kao i od mogućnosti postizanja sreće? Ili, zapravo, bježe od nepoznatog? Naime, sve ono što je čovjeku dobro poznato, pruža mu i stanovitu, katkad ničim drugim nadoknadivu sigurnost. Počevši od, primjerice, njegove davne ljubavi, kojoj se nerijetko uvijek nanovo vraća, pa do četvrti u kojoj obitava, ili kućerka iz kojeg nerado iseljava. Riječ je o jednom vrlo svojstvenom tipu pouzdanosti koja ovisi isključivo o osobnom osjećaju izgrađenom na subjektivnoj mreži podataka temeljenih na lagodnosti jednom već dosegnutog. Također bismo mogli reći kako je drugo ime za tu vrstu sigurnosti i navika. Većina se ljudi, naime, uglavnom nerado odvaja od svoga poznatog okoliša, ili općenito ima otpor prema svemu nepoznatom. Ne toliko da se tome približi, već da usvoji, što pak vjerojatno proizlazi iz sve češćeg, nedvojbenog gubitka sigurnosti uopće, egzistencijalnih trauma koje se nalaze, kako oko njih, tako i u njima samima. Jer čovjekova je sigurnost postala ozbiljnije narušenom onog momenta kada je u svome srazu sa zamišljenim protivnikom postao neprijatelj samome sebi. On svoju sreću rijetko pronalazi u povlasticama onog dobrog što je došlo nekako ‘samo po sebi’, ili u lišenosti velikih ambicija ili pak ambicija uopće. Možda zaista mogućnost istinske sreće leži u zadovoljstvu onim što se ima (ma kako to skromno zvučalo, odnosno doista bilo skromno), u pomirenosti sa sobom. Svaka nova izjedajuća potreba rezultira i novom količinom ograničenja, usprkos stupnju dostupnosti onoga prema čemu je čovjek usmjeren. Možda sreća kameleonski mijenja svoj značaj kroz zahtjeve i stremljenja određenog naraštaja, no bez obzira na cilj i sredstvo kojim se ostvaruje, dok god je nismo u stanju pronaći u sitnicama i tek naoko nebitnim, uvijek će zadovoljstvo kojim ona rađa biti podosta neuhvatljivo i rijetko. Moguće čak toliko da sreću više uopće nećemo moći prepoznati. Hoće li to ujedno značiti i: nemogućnost njezina dostizanja, ne znam. No, koliko se gorčine mora protresti kroz sito da bi čovjekovo zadovoljstvo ostalo na površini, to samo pojedinac zna kada ‘prosijava’.
STANKA GJURIĆ
