By Evo, prošlo je već više od mjesec dana otkako smo se zauvijek rastali od „trenera svih trenera“-Miroslava Ćire Blaževića (Travnik, 9.2. 1935.- Zagreb, 8. 2. 2023.)..
Nakon njegove smrti mediji su objavili „sve što su znali“, ali nažalost tek tu i tamo nešto što mu tijekom života nije išlo u prilog, jer vodili su se onome – o mrtvima sve najbolje!
Nu, kako god okrenuli, ovaj „loptogurač“ imao je dobrih strana, ali i onih loših.
Međutim, mediji su njegovu ličnost glorificirali i idealizirali, kao da je riječ o božanstvu, iako su i prigodom njegova zadnjeg „zbogom“ trebali biti realni, jer na taj način uistinu bi mu odali najveću počast.
Meni se Blažević zamjerio u nekoliko navrata, ali ja sam mu to oprostio!
On meni nažalost nije!
Tako sam uz ostalo govorio i pisao protiv njega kad je javno podržao kontraverznog Milorada Dodika i Republiku Srpsku. Naime, želja mu je bila postati izbornikom nogometne vrste ove „republike“, čiji su borci tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH samo iz Bosanske Posavine otjerali oko 200 tisuća Hrvata, od kojih se do danas tek mali, neznatni broj vratio u svoje domove.
Bio sam dobro upoznat sa zvjerstvima koje su činili srpski zločinci u Bosanskoj Posavini, jer sam i sam dragovoljno bio tamo, sve do zadnjeg dana, do 7. listopada 1992., u sastavu 145. taktičke grupe „Jastrebovi“, i kad sam se toga dana, u popodnevnim satima, zajedno sa suborcima, nažalost, lakše ranjen, vratio u Hrvatsku.(O tome sam pisao i u knjizi „Dnevnik pakla ili 135 sati pada Bosanskog Broda“).
I onda mi je jedan Ćiro Blažević na moje komentare o njegovoj „voljenoj“ Republici Srpskoj uz ostalo javno, na sva zvona, odgovorio (što su prenijeli i brojni srpski listovi i portali) – „Kome smeta Republike Srpska neka ide u PM“, a mene nazvao svakakvim imenima.
Toliko je bio ljut što sam ga napao zbog njegove „ljubavi“ da mi je također odgovorio da me „nabije na ku.ac“ te da sam ja za njega „obična kur.na“, a on da je čovjek koji miri ljude te da „kome to smeta, nek ide u „pic.u lijepu materinu“!
Nakon toga, zamjerio sam mu što je prigodom gostovanja kod notornog Stankovića u njegovoj tv emisiji „Nedjeljom u dva“, iskren, kakav je već bio, izjavio da je on „patriot, kakav ne može biti veći, ali da nije želio dati sina da brani hrvatsku Domovinu“, što je drugim riječima značilo da je njegov sin bio i ostao -dezerter!
A kad se time „hvalio“, Ćiro je zaboravio da mu je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman dao i visoki vojnički čin i najviša državna odličja!
Istina, to je uglavnom dobio za uspjehe u nogometu, ali život se nažalost ne sastoji samo od športa, baš kao ni od politike.
A Blažević se (besramno) relativno često gurao i u politiku, pa sam mu i to zamjerio, ali najviše od svega što je u predizbornoj kampanji za europski parlament podržao Samostalnu demokratsku stranku (SDSS) kojoj je na čelu mrzitelj svega što hrvatski diše – Milorad Pupovac, od čije je stranke pred kraj života primio i „visoko“ priznanje, rekavši da mu je „jedno od najdražih u životu!“.
Kad smo se susreli u Zagrebu, otvoreno, bez dlake na jeziku, kazao mi je da sam „njegov neprijatelj“, jer koga se tiče što on voli Republiku Srpsku (sic!) i opet je ponovio: „A ti Pavkoviću idi u PM!“.
Na to sam mu rekao, hladno, kao i obično, da mu sve opraštam, na što je okrenuo glavu i – otišao! Zauvijek, bez da je i on meni oprostio!
Nakon pogreba, među prvima sam predložio, u ime braniteljske udruge, da Dinamov stadion nosi njegovo ime!
Dakle, kako bilo da bilo, zalažem se da bismo i o mrtvima, kao i o živima trebali govoriti i pisati – realno!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
