Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Ljudski život potiho i intuitivno usmjeruju neka utočišna, svrhovita pravila: moralno-etičke norme koje ga, u mnogome formirajući njegov način razmišljanja, čine samoupokorenim sudionikom univerzalne odgovornosti kroz mikrokozmos njegovih vlastitih postupaka i djelovanja. On, naime, ni u jednom trenutku, kao svjesno biće, ne može reći da se njihov red ne uspostavlja iz njegova mudroslovna prizivanja, svojevrsne molitve, budući da ih je sam “postavio na tron”, oblikujući prema svome unutrašnjem ustroju i potrebi. One su stanoviti vapijući zov njegove unutarnjosti. Postoje li one kako bi, između ostalog, sačuvale njegovu budnost duha, njegovo nesagorivo stasanje?

Nekako kao da nije dovoljno tek ono osnovno što je poduzeo: izbjegavanje zloporabe mogućeg općeprihvaćenog, na način da podsjeća svijet na sebe svojom opominjućom ranom i suzama. Ne kažem, doduše, da ponekad nije zbiljski zabrinut, no ako i jest, to je svakako, čini se, isuviše rijetko.

Ipak, način na koji čovjek razlikuje dobro od lošeg (jednako kada griješi, kao i kada ne griješi) samo je pokazatelj koliko je u njega čvrsto usađena spoznaja o tome što je što, i kako u momentu svoga sve češća pristajanja na to da bude s druge strane “zapisana” dobra- kao pripadnik određene civilizacije, zapravo gazi sam po sebi.

Može li takvo što značiti da bi trebalo mijenjati načela, ili društvo, odnosno: bismo li promjenom gledišta i načela bili u stanju promijeniti društvo u cjelini? To je tek, vjerojatno, na sreću, trenutak moga zalutala nagađanja u “igri zamišljanja”.

Moguće i nisam baš daleko od istine kažem li kako je načelo samoobrane -vođeno pozitivnim silnicama – ugrađeno u ljudskoj vrsti uvjetima njezina opstanka, njezinu genu preživljavanja. Držim da čovjek u svojoj osnovi naprosto mora biti dobar – na civilizacijskoj razini na kojoj egzistira. On jedino svojom čestitošću može djelovati u skladu s potpunim uvjerenjem u ono što čini, što ga pokreće iznutra, motivira zdravom, instinktivnom spoznajom. U suprotnom bi, moguće, sve bilo izgubljeno unatoč svim zabranama i kaznama.

Prevagu još uvijek, izgleda, odnosi dobro (koje smo, jasno, sami dobrim imenovali), što ujedno može značiti i kako nam to isto dozvoljava dati maha da se zaputimo drugim putem, vođeni drugim vrijednosnim kriterijima. Jednog dana kad nam sve dojadi, kad nam svega bude dosta. No, nije li se to već zbilo, ili smo bar podosta blizu tome?

Dakle, bez obzira na to što ljudski vrijednosni principi, unatoč svemu, koliko-toliko mijenjaju boju i oblik ovisno o razini “civilizacijskog raspoloženja”, postoji ono što će barem još određeno vrijeme biti nešto što pripada dostojanstvu neovisno o tim – barem što se tiče utvrđene dimenzije ljudskosti – nedovoljno uvjerljivim promjenjivostima. Jer kao da nam netko tko je sebe postavio iznad ljudima svrsishodne moći, sve češće podmuklo podmeće svojim zalutalim kriterijima, zanemarivanjem doista bitnog.

Čovjek može zapostavljati svoju djecu ili svoje ostarjele roditelje, na milijun različitih, maštovitih  načina izdati svoje najbliže, svojim postupcima iznevjeriti čovjeka uopće, ali ne može, ili točnije rečeno: nema nikakvo pravo reći: ‘to je dio odgovornosti koja meni ne pripada.’ Može okrenuti leđa uvijek i svakome, ali kao  netko tko je svjestan svojih djela i u stanju je raspoznati težinu njihova značenja (bez obzira na svoje stajalište proisteklo iz njegovih postupaka), on intimno ljudski ne može ne biti odgovoran za počinjeno. I to je ono što me u svemu oduševljava: ta nemoć da do kraja bude gospodar svog zla, da ga u sebi do kraja prizna, potvrdi kao veličinu drugoga reda, ali zamalo jednako važnu, nezaobilaznu i do kraja besramnu.

Ipak, on ne njeguje “kult krivnje” toga tipa, u smislu moralna “samopoboljšanja” (osim kao pripadnik određene vjere), iz istinskog osjećaja odgovornosti zbog počinjena, nekažnjiva, nedjela.

Vjerojatno premalo govorimo o dobru, previše o zlu. Ne ističemo dovoljno mogućnost, moć dobrih pretenzija i postupaka. Naš (eventualni) osjećaj grižnje savjesti često nas ne zaustavlja u našim lošim namjerama i djelima, a češće proizlazi iz onog što smo učinili nehotice, no onog prema čemu nas je vodila naša svjesna odluka. Pitam se: bismo li bili u stanju njegovati kult dobra, i kako bi to izgledalo. Bojim se, neću nikada saznati.

Stanka Gjurić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema