By Tijekom trajanja dva svjetska rata izgubljeni su milijuni ljudskih života. Brojke koje govore o poginulima, ranjenima te ozbiljnim posljedicama za ljudski rod nikada nisu do kraja sročene. Naprosto su tek utvrđene na osnovu poznatih izvora ili rekonstrukcija.
Za Drugi svjetski rat govori se o brojci od 62 – 79 milijuna izgubljenih ljudskih života i
Prvi svjetski rat je na žalost obilježen po velikom broju poginulih i ta brojka se kreće oko 23 milijuna.
Stvarno stanje nikada se neće moći do kraja saznati jer to gotovo i nije moguće.
Oba rata započela su na europskom prostoru te su ostavila ogromne posljedice za cijeli svijet.
Mnogi političari s područja Europe spoznali su da se jedino mirom, zagovorima za mir može graditi budućnost Europe.
Nastanak NATO a 1949. i kasnije kao odgovor na okupljanje zapadnih zemalja pod jednu vojnu kapu, rezultirao je osnivanjem Varšavskog ugovora 1955. Započelo je doba „hladnog rata“ čiji izdanci i danas traju, prvenstveno u gospodarskoj politici zapada i s druge strane gospodarskoj politici Rusije.
Cilj osnivanja Europske zajednice za ugljen i čelik, Europske zajednice i naposljetku Europske unije, bio je prvenstveno gospodarski jer su razvijene države činile sve kako bi protoke robe i dobara usmjerili u ona europska područja koja su im se činila zanimljivima.
Bezbroj je pokušaja kojima se želi dokazati da je razvoj nastale europske politike ili politika bio humani i sigurnosni. Ne isključujemo i te namjere, ali je za ustvrditi da Europu gura ona energija i pojedine države koje snažno gospodarski i gospodare politikom.
Europa poslije drugog svjetskog rata bila je blokovski podijeljena na dva suprotstavljena rivala, kako u utrci u naoružanju, gledanju preko nišana, obavještajnim i špijunskim aferama, da u tom vremenu
razjedinjenosti između NATO saveza i Varšavskog ugovora te nije moglo biti spomena o prevelikom približavanja pojedinih zemalja. Zapad koji se je razvio u svim sferama tražio je nova tržišta i nove utjecaje.
Idealna prilika dogodila se je raspadom Varšavskog ugovora, kojim je započeo ubrzani put priključenja i približavanja pojedinih država Europskoj uniji. Nije tu bilo slučajnost, prva priključenja EU ostvarile su one države koje su tvorile prsten oko SSSR a i Ukrajine – Češka, Slovačka, Poljska, Rumunjska, Bugarska. Priključenje Hrvatske omeo je rat koji se je dogodilo na hrvatskom prostoru (Domovinski rat) i vrlo složena politička situacija u ex Jugoslaviji.
Vratimo se ipak, vremenu osnutka Zajednice za ugalj i čelik (ECSC od European Coaland Steel Community) . Sama riječ kaže da je ovdje govora o interesima osnivača. Zajednica za ugalj i čelik je osnovana Pariškim ugovorom od 18. 04. 1951. Članice ili zemlje osnivači bile su Francuska, Njemačka,Italija, Luksemburg, Belgija i Nizozemska. Cilj osnivanja je bilo stvaranje jedinstvenog gospodarskog prostora, a i pomirenje između Francuske i Njemačke do tada vječitih rivala u svim ratovima. Tadašnja inicijativa koja je prethodila povezivanju brojnih europskih država osim gospodarskog interesa imala je i onaj politički, a to je proširenje i na druge europske države.
Da bi se proširenje EU i dogodilo, a zemlje koje su do jučer bile s druge strane Željeznog zida preko noći su postale stalne članice iste asocijacije. Razvijena Europa je tu odriješila kesu, što će u sljedećim fazama priključenja za one države koje to požele postati sve teže.
Poželjna promjena zakonskih okvira, financiranja, potpisivanja razno raznih ugovora i akata o priključenju je bilo i ostao značajan problem, koji je ponekad postao i predmetom za ucjene (slučaj i odnos Slovenije koja je u članstvu EU i Hrvatske koja je u to doba težila priključenju).
Drugi ili još jedan u nizu problema su sredstva koja pojedina zemlja kao kandidat za EU može povlačiti. Problem koji se tu javlja jest složena europska birokracija kojoj se u tim odnosima ne nadzire kraj, a nazivajući sve to uspostavom reda, a ove druge države koji bi trebali biti korisnici tih sredstava, „zemljama s nedovoljno uloženih napora“. Kojeg li licemjera.
Politička dimenzija proširenja EU usko je i blisko povezana s onom gospodarskom. Velik je to prostor za prodaju usluga i roba. Prisjetimo se kako je sve to počelo u Hrvatskoj i to već u vrijeme trajanja Domovinskog rata, prvo su se počele privatizirati banke, gospodarstvo je bilo prepušteno – najčešće u ruke ljudi koji i nisu znali gospodariti, otvaraju se preko noći veliki trgovački centri, a dobit sigurno i polako napušta zemlju. Ono vrijednih kompanija vrlo brzo prelazi u ruke drugih i to najčešće pod krinkom „kako to sami ne znamo upravljati“. Okvir za osiromašivanje i put siromaštva je stvoren.
Politička dimenzija Europe, polako i sigurno ide naprijed. Što su „vizionari“ stvaranja europske sigurnosti koja je bila prijeko potrebna vidjeli tih 1950. I dalje manje-više znamo. Europu bez granica, kako to lijepo zvuči.
Svejedno, bio je to dobro bačen mamac za „nove zemlje“ koje su težile priključenju, ako ispune uvjete.
Onaj drugi problem s koji su se susrele mnoge zemlje željne priključenja je ostao. Kako implementirati tehnologije, tržište i međusobne gospodarske odnose. Neke države su tu imale sreće, pa su novoprimljene dobile kolače od pojedinih autoindustrija i ne samo to. Hrvatska nije imala te sreće, zaobišlo nas je sve što nas je moglo zaobići. Stječe se dojam da smo više dali no dobili za uzvrat.
Vrijeme koje polako ide prema kraju drugog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća poprima kako to europski birokrati kažu „napore“ za ujedinjenjem Europe puno više no što su to njeni tvorci kojima pripisuju pojedine izjave i politika Roberta Schumana, Adenauera i Winstona Churchilla.
SR Njemačka, a u tijeku rata i zbivanja na istoku u Siriji, Afganistanu, Libiji i Africi, širom otvara vrata kolonama imigranata koje bježeći od rata i socijalnih situacija u vlastitim zemljama što morem što kopnom putuju u „obećanu zemlju“. Europu „slučajno“ preplavljuju neki novi stanari, danas putnici, sutra već radnici u industrijama. Angela Merkel, poziva, gradi stanove, prehranjuje nove stanare ne mareći za tradiciju, kršćanske korijene,vrijednost europskih obitelji. Kapital je pokretač svega te gazi sve pred sobom. Svima je poznata politika SR Njemačke kao udomiteljice i „majke/Mutti“ za nove europske stanare. Što sa starom Europom?
Taj dio Europe treba preoblikovati, prisiliti, nametnuti svim sredstvima „da shvati kako nema suprotstavljanja i oponencija“.
Pandorina kutija je otvorena, migracije, Istanbulska konvencija, dekreti služe jednomu. Političke oligarhije teže za stvaranjem ne Europe naroda i Europe kultura ili očuvanja kršćanskih korijena već novom svjetskom poretku u čijim memorijama nema čovjeka, a napose Europljanina ili Hrvata.
Ništa još nije gotovo, Ukrajina kao jedna od destinacija europskog širenja na istok nalazi se u sferi Ruskog interesa i za sada tu završava europski put proširenja. Što će se događati u budućnosti, otvoreno je pitanje. Rusija je kazala svoje.
Još veći problem EU leži u pokušaju europske birokracije koja se je otrgla od matičnih država cilj kojim želi definirati Novu Europu, po poznatim obrascima funkcioniranje federalne države, a ne saveza država što bi bio osnova konfederalnih odnosa. Znamo da se je raspala Jugoslavija iz istog razloga. Danas Istanbulski ugovor, sutra neki drugi ugovor o tko zna čemu – primjerice zajedničkim
poljoprivrednim resursima, pravu na vodu oko čega već danas traju prijepori, ustanovljenju zajedničkih vojnih i policijskih snaga. Ključ po ovim obrascima zatvorio je vrata Orwellove farme.
Sva pitanja koja su krasila hrvatsku želju i snagu za neovisnošću ostaju po strani kao ta ista pitanja svih malih naroda.
Vrijeme stvaranja pandama tim europskim direktivama jest Hrvatska u Višegradskoj skupini.
Hrvatska politika ne pokazuje dobre odnose s Orbánom, ali zato je krasi šačica lijevorukih glasača u Europskom parlamentu.
Anđelko Jeličić
