By Davno je naš pjesnik i domoljub Petar Preradović kazao “Stalna na tom svijetu samo mijena jest.”,
A Heraklit je govorio o ……“ vatri koja se s mjerom pali i mjerom gasi“.
Međutim, što se to gasi i pali u HDZ u i koje se to promjene tamo zbivaju.
Andrej Plenković,predsjednik HDZ a , svoju poziciju opravdava zatečenim stanjem u stranci, a nakon odlaska Tomislava Karamarka i proglašava sebe Mesijom ili spasiteljem demokracije u stranci.
Nit pomazanik što je izvorno značenje za Mesiju niti spasitelj već samo provoditelj tuđih interesa.
Tijekom trajanja Domovinskog rata, američki veleposlanik Peter Woodard Galbraith tijekom jednog predavanju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu spomenuo je „mrkvu i batinu“ kao način nastupanja američke politike. Kazali bi ništa nepoznato iako spominjanje „mrkve i batine“ u hrvatskoj javnosti ostavilo je traga.
Za današnju vladavinu Andreja Plenkovića kao predsjednika HDZ a i premijera države bi se moglo kazati da istu metodu „mrkve i batine“ primjenjuje Plenković. Jer kako razumjeti da sve veći broj
Članova Nacionalnog vijeća HDZ pristaje na podršku premijeru u svezi Istanbulske konvencije.
„Mrkva i batina“ jaki su alat kojim je moguće disciplinirati mnoge, ne uvije i baš sve, ali većinu.
To govori kako nam se vodi država i tko nas predstavlja.
Ova većina okupljenih oko „mrkve“ rade često protiv svojih uvjerenja i nažalost protiv naroda koji ih je birao. Svejedno, saga se nastavlja, jer je pitanje što će biti nakon Istanbulske konvencije i njene ratifikacije uz obveznu formulu dodatka zvanog „interpretativna izjava“.
Pandorina kutija je otvorena, HDZ gubi potporu u javnosti čemu je najviše zaslužan sam premijer Plenković . Nisu se stišala nezadovoljstva građana i članstva HDZ u svezi pokušaja pojedinaca da se na brz način ratificira Istanbulska konvencija. Premijer Plenković obilazi zemlju kako bi članstvu stranke pojasnio kako tu nema ništa sporno ako Hrvatska ratificira konvenciju. Sigurno po narodnoj „vjeruješ li više meni ili svojim očima“. Ministar Kujundžić razumije smisao konvencije i kaže „ima tu malo rodne ideologije“. Puno više, no malo, a posljedice uskoro slijede.
Otvoreno neslaganje članstva stranke s načinom i postupcima Plenkovića i njegovim osobnim razlozima „zašto mora ići na ratifikaciju Konvencije?“, kao da se samog Plenkovića nit malo ne tiče.
Nije više nikome za vjerovati napose onima koji su jučer bili protiv ratifikacije, a danas za.
Slučaj Đakića koji je prvotno bio protiv, a sada nakon što je „pročitao Konvenciju“, postao je njen ljutiti zagovornik. Oni koji poznaju Đakića, ničemu se nisu iznenadili.
Još gore od svega je očigledan pritisak Plenkovića prema rukovodstvu stranke obrazložen na više načina „ neće se dozvoliti razbijanje HDZ“.
Najave neke tamo interpretativne izjave koja bi pomogla ratifikaciji konvencije,bacanje su prašine u oči. Konvencija je urađena na način „uzmi ili ostavi“, pa stoga nikakve izjave ništa ne znače. Prihvaćanjem konvencije Hrvatska podilazi pod okrilje GREVIO i to je vrlo jasno.Da bi se učinci konvencije i osjetili potrebno je pronaći proračunski novac, kako to kaže zagovornica konvencije Dubravka Šuica, oko jednu milijardu. Mnoge udruge zagovornice konvencije došle su na svoje, ni u snu se nisu nadale da će jednog dana biti financirane izravno iz državnog budžeta i tako su osigurale sebi i svojima „sjajnu budućnost“. Kako stvari stoje neće se moći niti protestirati protiv tih udruga jer ih zastupaju žene, pripadnice različitihskupina, jer bi se to moglo, ako se protestira, odraziti kao „napad“ na slobode i prava. Na dobrom smo putu gubitka potpunog suvereniteta, ali i samih sebe.
Prihvaćajući konvenciju ako do toga dođe, RH priznaje da su Hrvati narod koji govori da u Hrvatskoj postoje brojni problemi kad su prava žena u pitanju, pa stoga snažno treba utjecati prvenstveno na odgoj svakog mladog Hrvata ili Hrvatice (ako je tek rođeni – Hrvat ili Hrvatica ili je moguće i drugo po konvenciji).
Nije konvencija benigna, ostavit će posljedice za hrvatsko društvo, kojemu uz iseljavanje prijeti izumiranje. Te posljedice nisu pozitivne i odstupaju od normi opstojnosti kroz koje smo kao narod živjeli stoljećima. Kakvo je to došlo vrijeme, sile i prisile i aždaje zvane Europska Unija.
Apsurdnosti življenja u ovakvoj Europi obasipane hvalospjevima o slobodi i kretanju, kao da Hrvati nisu se sami za svoje pravice i slobodu izborili pa nam trebaju tutori koji pokazuju put tamo gdje nikada nismo bili.
Sjetimo se velikih polemika oko „kalibriranja povrća“ kojim se je bavila Europa koje je kao standard postavila neka tako europsko tijelo, pa su se kasnije bavili i bave se izvornim geografskim podrijetlom kulena, krušaka, zelja, kromira i mnogo čega, a trgovine su nam prepune kineskih igračaka i druge nekvalitetne robe. Kazali bi „kruha i igara“.
Govori sve to o Europi, onoj šačici bogatih i aktivnih političkih sluga. To je europska stvarnost, a ne dobrobit čovjeka. Svojevremeno, a prije pristupanja RH članstvu EU, bilo je govora o raznim budućim europskim upletanjima u sve i svašta, ali kultura i jezik, narodni običaji nikada neće biti dio rasprava i intervencija. Prevarili smo se, vidimo ih kroz pokušaj nametanja rodne ideologije, te svim utjecajima koje će ratifikacija IK donijeti sa sobom. To je loš početak koje mu se ne naslućuje kraj, loš početak, ali ni karaj ne može biti bolji.
Davno je govorio naš Ivan Gundulić;
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
Anđelko Jeličić
