Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Još u srednjoj školi sam naučila čitajući obaveznu literaturu iz filozofije da .Kasnije sam imala priliku upoznati se bolje sa teorijama kapitalizma i socijalizma kao i sa životom u kapitalističkim društvima .

Stvarno od najranije mladosti znam da u kapitalistički ustrojenom sistemu tržište ne funkcionira ,nažalost kada sam to govorila devedesetih ušutkali bi me jer sam jugonostalgičarka . Ja sam govorila ono što svatko tko se bavi ekonomijom je morao znati .Svatko tko promatra mehanizme na kojima se bazira kapitalističko tržište mora vidjeti da vodi u propast . No, ne funkcionira. Jednostavno  je potpuno razvidno kako  tvrtka da bi  preživjela  i opstala mora neprekidno snižavati  troškove rada, no ti za tvrtku troškovi rada su nečija plaća i nečija kupovna moć tj. potrošnja. Dakle da bi tvrtka bila konkurentna na tržištu  ruši cijenu rada i  ujedno uništava i mogućnost potrošnje svojih proizvoda Evidentno se radi o  samouništavajućiem  proces.

Ugledni ekonomist Nouriel Roubini, koji je prvi najavio krizu financijskog sektora 2008. godine, u razgovoru za Wall Street Journal, komentirajući trenutačnu dužničku krizu javnog sektora, izjavio je da je Karl Marx bio u pravu te da kapitalizam može uništiti sam sebe.

Odgovarajući na pitanje što poslovni sektor čini ili može učiniti da izbjegnemo novu recesiju, Roubini odgovara da tvrtke na rade ništa, odnosno gomilaju kapital i profit uz ispriku da nema potražnje na tržištu pa nemaju ni razloga za nove investicije i zapošljavanja.

Međutim, pojašnjava Roubini, u tom se stavu krije ‘kvaka 22’ jer potrošnje neće ni biti ako ne dođe do zapošljavanja, koje jedino može potaknuti potrošački optimizam.

Roubini kao ekonomist nikada nije branio marksističke teorije a sigurno nije ni jugonostalgičar!

Sada ova covid katastrofa još više podcrtava sve loše strane kapitalizma .I vjerujte mi da je uspostavljeno društveno uređenje po mjeri čovjeka i covid kriza bi se brže i bolje rješavala.

Konstantna neizvjesnost i besperspektivnost ljude su natjerale  život ispunjen strahom, nepovjerenjem i gorčinom prema institucijama i državnom aparatu koji su omogućili nesmetanu cirkulaciju kapitala, eksploatirajući rad ekonomski potlačenih klasa. U takvom, ekonomski izrazito nepovoljnom, tehnokratskom i antidemokratskom ozračju, teško je ostati motiviran i sposoban za rad, teško je ostati zdrav. Gubitak posla potkopava čovjekov osjećaj vrijednosti, otuđuje ga od zajednice te čini manje aktivnim, što rezultira ne iskorištenjem njegovih psihičkih i fizičkih kapaciteta. Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz materijalni aspekt, već i uz  samo aktualizaciju, za izražavanje kreativnosti te samopoštovanja

 Predviđa se da će svaki deseti muškarac i svaka peta žena u svojem životnom vijeku barem jednom pokazati simptome depresije. Svjetska zdravstvena organizacija 2012. godine depresiju je proglasila globalnom prijetnjom, dok se u izvještaju iz 2015. godine navodi da u svijetu čak 350 milijuna ljudi boluje od depresije, a pretpostavlja se da će do 2020. godine zauzeti vodeće mjesto među bolestima koje ozbiljno ugrožavaju život te na duži vremenski period, a ponekad i trajno, onesposobljuju pojedinca za rad. Potpomognuto covidom rezultat bi mogao biti poražavajući za cjelokupnu populaciju.

 Ovaj negativan trend, između ostalog, odraz je ekonomsko-političkih i kulturoloških prilika koje su uvelike promijenile život suvremenog čovjeka. Psihičko i fizičko zdravlje pojedinca uvjetovano je čvrstom povezanošću i zdravim odnosom sa svojom okolinom. No, pojedinac u kapitalizmu biva otuđen od sebe sâma, prirode i drugog čovjeka. Pojam otuđenja, kao odvojenosti od radnog procesa, plodova vlastita rada te drugih radnika nalazimo u djelu Karla Marxa. Nadovezujući se na njega, Erich Fromm tvrdi da pojedinca, kao individuu koja stremi samoostvarenju i solidarnom životu unutar zajednice, oblikuje društvo u kojem živi pa se nameće zaključak da i korijeni mentalne patologije, koja zahvaća kolektive u cjelini, leže u patološkim društvenim postavkama

 Fromm tvrdi da ljudi imaju urođenu prirodu koja se može ostvariti zadovoljenjem osnovnih ljudskih potreba za odnosima, kreativnošću, korjenitošću, osjećajem identiteta, okvirom orijentacije… Također, ljudsku prirodu razumijeva kroz koncept samo aktualizacije, a ukoliko se pojedinci koji čine društvo ne uspiju za nju izboriti, nemoguće je ostvariti društvo koje će moći zadovoljiti navedene potrebe te ostvariti potpuni razvoj čovjeka do njegove zrelosti.

 U društvu u kojem je naglasak na kompeticiji među članovima i u kojem se sustavno dokida svaka veza čovjeka i okoline, pojedinac nužno postaje objektom okolnosti, umjesto da stremi postajanju subjektom koji upravlja i odgovara za svoj život i živote ljudi unutar zajednice kojoj pripada. Otuđena i demoralizirana individua koja u kapitalizmu nije u stanju doskočiti imperativu ekonomske samo održivosti, nije sposobna realizirati sav svoj ljudski potencijal.

 U novije vrijeme, provedene su brojne studije i sociološka istraživanja iz čijih je rezultata vidljiv dramatičan porast broja psihički oboljelih osoba u općoj populaciji, koji se može dovesti u vezu s porastom broja nezaposlenih te procesima prekarizacije  ( Prekaritet, francuski – precarite: nesigurnost, neizvjesnost, nestalnost…) koji uzduž klasne, etničke i rodne stratifikacije, s vrlo malo iznimaka, discipliniraju radnike, privikavajući ih postepeno na režim pojačane eksploatacije u strukturno sve ne izvjesnijim i fleksibilnijim uvjetima. Naime, iako je eksploatacija radne snage konstitutivna za kapitalizam, a marginalizaciju društveno i klasno slabijih skupina možemo uočiti od samih početaka kapitalističkog načina proizvodnje te prelaska iz feudalnog u kapitalistički sustav privređivanja, posljednjih je  godina neoliberalnih strukturalnih reformi uzrokovalo društveni i kulturni pomak, koji je itekako utjecao na promjene u mentalnom statusu čovjeka i pripadajuće mu zajednice i ka općem osiromašenju društva.

 Zna se to oduvijek da je kapitalizam naj nehumaniji društveni sistem i da vodi u propast .Da li se sjećate  kada su nam obećavali kako ćemo prelaskom iz socijalističkog uređenja u kapitalističko postati bogatiji od Švicarske !

 Što mi danas imamo : nesiguran posao na određeno vreme, ili onaj drugi na neodređeno – kobajagi sigurniji, radimo  prekovremeno, a nismo plaćeni za takvu vrstu „dobrovoljnog“ rintanja,  nedovoljno smo plaćeni za posao koji odgovorno obavljamo, ili nam se diploma fakulteta (koju smo krvavo zaradili godinama guleći klupe ozbiljnih akademskih ustanova) uzima kao otežavajuća okolnost,  kao zaposleni prinuđeni smo  trpjeti kojekakve skorojevićke gluposti tranzicijskih biznismena jer „ima tko može raditi vaš posao, ako se vam  isti ne dopada“, i kada naše osobno dostojanstvo služi poslodavcu kao otirač za cipele, a naš  radni angažman kao predmet pacerskog ocjenjivanja, imamo situaciju da iz straha od gubitka radnog mjesta pristajemo na mobing ili kojekakve druge oblike zlostavljanja na radu – i da ne nabrajam dalje svima poznate „novo otkrivene prednosti kapitalističkog uređenja“ koje su nam tako podlo nametnuli .

Cit. Noam Chomsky „Politike poput mjera štednje te privatizacije javnih dobara i usluga, koje nakon globalne krize 2007-8. godine pojačano nameću svjetske financijske institucije, a provode vlade u službi interesa domaćeg i transnacionalnog kapitala – pretvaraju uvjete rada, radnička prava i ostatke javnih servisa koji su krucijalni za reprodukciju radničke klase, u prostor amortizacije posljedica krize. Istovremeno se kapitalu otvara prilika za napad na ostavštinu radničkih borbi, materijaliziranu u postojećim socijalnim kompromisima te javnim institucionalnim aranžmanima.

 To samo pospješuje prekarizaciju i sve što ona podrazumijeva: radnici su sve češće primorani biti permanentno na raspolaganju, čime se briše granica između radnog i privatnog vremena; povremeno zaposleni radnici preko ugovora na određeno i sa slabom sindikalnom zastupljenošću vrše pritisak, primjerice snižavanjem cijene rada, na stalno zaposlene radnike s ugovorima na neodređeno i donekle agilnim sindikalnim zaleđem, što i za jedne i za druge rezultira pojačanjem osjećaja neizvjesnosti i tjeskobe.

 Radnik u takvom sustavu neprekidne kompeticije postaje lako zamjenjiv te mu često jedino preostaje da prihvati bilo kakav posao. Broj nezaposlenih i nestalno zaposlenih u konstantnom je porastu, a osobito zabrinjava stopa nezaposlenosti mladih, za koje se pretpostavlja kako će u svojem radnom vijeku promijeniti više desetaka poslodavaca. Povrh toga, ljudi mlađi od 35 godina teško pronalaze posao, a gubitak zaposlenja i pronalaženje novog osobito je zahtjevno za radnike srednje i starije dobi.“

 Tvrdnje koja je stoljećima služila kao pokretač napretka – posla ima za svakoga tko hoće raditi – i koja u kapitalističkom sustavu, a pogotovo u njegovoj neoliberalnoj varijanti, nikako ne stoji što i vidimo danas . Heidi Shierholz  iz  američkog Instituta za ekonomsku politiku, naglasio je  značajan porast stopâ nezaposlenosti u SAD-u od 2007. do 2015. godine, neovisno o razini obrazovanja, kao posljedicu „smanjene potrebe za radnom snagom uslijed strukturnih promjena na tržištu rada“. Dok je ukupan broj nezaposlenih u Europskoj uniji narastao je sa 7,2% na 9% od 2007. do 2015. godine, dok je nezaposlenost mladih krajem 2015. godine iznosila 19,7%.

 U istom razdoblju Hrvatska je doživjela sveukupan porast broja nezaposlenih od gotovo 7% – stopa nezaposlenosti je do kraja 2015. godine porasla na čak 16,5%. No, najšokantniji je porast broja nezaposlenih mladih osoba od gotovo 20% – po čemu je Hrvatska treća u Europi, odmah iza Grčke i Španjolske. U Hrvatskoj je krajem 2015. godine stopa nezaposlenosti među mlađom populacijom iznosila 44,1%, što je gotovo polovica radno sposobnog stanovništva do 24 godine starosti. Ukoliko se mjestimice i radi o visokoobrazovanoj radnoj snazi, sve što im se nudi mjere su stručnog osposobljavanja koje bismo kao pomoć pri zapošljavanju mladih mogli usporediti s gašenjem šumskog požara čašom vode. Pod krinkom stjecanja novih i proširivanja postojećih znanja i vještina, mladi ljudi rade slabo plaćene poslove na jednogodišnje ugovore nakon kojih se vraćaju na tržište rada, a vjerojatnost da će među tisućama nezaposlenih pronaći adekvatno plaćen posao, vrlo je niska.

 Od 2010. godine institucije Unije donijele su niz paketa pomoći za zapošljavanje mladih i njihova daljnjeg usavršavanja. Istovremeno, nadaju se smanjenju stope napuštanja školovanja te jačanju programa pomoći za 20 milijuna ljudi koji su na rubu siromaštva. Smatram  kako se radi tek o još jednom pokušaju kupovanja socijalnog mira. Statistika je poprilično crna i kada govorimo o zaposlenima jer je sve više onih koji su bez ikakve sigurnosti bačeni na milost i nemilost slobodnom tržištu. Udio zaposlenosti mladih s nepunim radnim vremenom (u ukupnoj zaposlenosti mladih 2011. godine) iznosio je 25%, dok je njih 40,5% radilo temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme. Ukupan broj zaposlenih s nepunim radnim vremenom na razini Europske unije iznosio je 19,8%.

 Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samo aktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem.

Nužno je korjenito promijeniti društveno uređenje i načiniti ga prema mjeri čovjeka !

Nada Ećim Innocente


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema