Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

…U tom kontekstu, izjava gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića, da će dati Dinamu pravo gradnje stadiona u Maksimiru na gradskoj parceli, uz uvjet „da se Dinamo demokratizira“,……

Polako, ali sigurno stišava se postizborna euforija pobjednika, kao i šminkanje rezultata izbornih gubitnika i vrlo brzo, sve će ući u kolotečinu sezone kiselih krastavaca koju najviše mrze novinari, politički komentatori i analitičari. Ostaje im zbrojiti koliko je tko profitirao od ove političke utakmice, ostaje im optuživati se međusobno tko je veći plaćenik i tko je zaradio pristojniji novac da može bezbrižno kao turist puniti nečiji državni proračun u domovini ili izvan nje.

HDZ je i ovaj put kolosalno zaplavio Hrvatsku, a SDP je kolosalni gubitnik s tendencijom daljnjeg srozavanje. SDP-ovu poziciju potpuno su okupirali kolosalni pobjednici  Zagreba na čelu s Tomislavom Tomaševićem i njegovim kućnim ljubimcem psom Boškom Buhom, koji je imenom i prezimenom sudjelovao u ovoj političkoj kampanji vabeći valjda glasove ljubitelja životinja i Titovih partizanskih sljedbenika. Oko 50 000 zagrebačkih LGBT aktivista konačno su sretni pod duginim bojama i ako se netko pita odakle Tomaševiću rekordan broj zagrebačkih glasova, odgovor zasigurno leži u duginim bojama.

Miroslav Škoro je također postao kolosalni pobjednik ovih izbora dokazujući to činjenicom da je iza sebe ostavio tri najveće stranke u Zagrebu i ostaje nam vidjeti hoće li njegov Domovinski pokret ostati pokret ili će se pretvoriti u relevantnu političku snagu koja već na prvim sljedećim izborima može ozbiljno zaprijetiti drugim kolosalnim pobjednicima?

Svim gubitnicima i onima koje se osjećaju prazno i tužno u nadolazećoj sezoni kiselih krastavaca ostaje za utjehu najvažnija sporedna stvar na svijetu!? Nogomet! Već sutra će trgovci dilati enormne količine zanimacija za zube, žuje ili karlovačkog, jer počinje Europsko nogometno prvenstvo. U nedjelju, 13. lipnja Hrvatska će bez daha biti prikovana pred tv ekranima, a ako Dalićevi „vatreni“ bace na koljena „gordog albiona“ bit ćemo svjedoci još jedne neviđene nacionalne euforije. Samo da dobijemo njih, pa makar više nikoga!? Osobno, samo sam se tri  puta u životu najbolje osjećao kao ponosni Hrvat u novostvorenoj domovini. Prvi puta na dočeku pobjednika Oluje u Zagrebu, drugi puta na dočeku brončanih vatrenih 1998. i treći puta na dočeku srebrnih zlatnog ruskog sjaja. Čini se da je Hrvatima najvažnija sporedna stvar na Svijetu, najvažnija stvar!

Ipak, 1982. „bijeli šal“ i Dinamovo osvajanje naslova prvaka Jugoslavije odredilo me je kao hrvatskog nacionalistu i Dinamovca od rođenja do groba. Dinamo je te sezone pod vodstvom „bijelog šala“ Miroslava Ćire Blaževića pobijedio nogometne suparnike fenomenalnom presing igrom, pobijedio je suce i sudačku organizaciju, pobijedio je komunistički diktatorski sustav, ponizio je „grobare i delije“, pobijedio je Titovog sekretara Aleksu Rankovića koji je izjavio da „Dinamo u prvenstvu Jugoslavije smije biti najviše drugi i nikada ne smije postati prvak Jugoslavije“! Aleksa Ranković je jako dobro znao što Dinamo znači za podizanje nacionalne svijesti u Hrvata, kao što to je to jako dobro znao njegov ideološki nasljednik, „poljudski svastičar“ Ostoja Ranković-pendrek, koji je u sinergiji s ministrom Željkom Jovanovićem-kundakom, pod perfidnom egidom „isušivanja nogometne močvare“ činio sve na uništavanju hrvatskog nogometa kao svjetskog brenda. Zbog nogometnog brendiranja Hrvatske diljem svijeta glavom je platila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, zbog sjajnih uspjeha Dinama i nogometne reprezentacije Hrvatske slobodom su platili Zdravko i Zoran Mamić, Vrbanović i mnogi zaljubljenici u Dinamo i nacionalne simbole Hrvatske koji su promicani u Europi i Svijetu. Dinamova sezona 1982. i osvajanje naslova prvaka Jugoslavije, dalo nam je za pravo sanjati slobodnu i neovisnu Hrvatsku, a Bobanov planetarni volej na Maksimiru bio je prvi metak u brilijantom Domovinskom ratu.

Prije gotovo tri godine, nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, uoči utakmice Varaždin – Dinamo, na Gradskom stadionu u Varaždinu, kapetan Dinama predao je izborniku Zlatku Daliću dres Dinama s brojem 14 uz potpis svih Dinamovih prvotimaca! Broj 14 na tom dresu označavao je broj reprezentativaca, osvajača povijesnog svjetskog srebra zlatnog sjaja koji su igrali ili igraju u Dinamu. Time je upravo Dinamo postao svjetski rekorder, jer ni jedan klub u povijesti finala svjetske smotre nije imao toliki broj svojih bivših ili sadašnjih igrača u završnoj utakmici prvenstva. U Varaždinu je tada poslana i jasna, i nedvojbena poruka cijeloj Hrvatskoj o tome što i koliko znači Dinamo za cijeli hrvatski nogomet i hrvatsku reprezentaciju! Od tih 14 Dinamovih reprezentativaca, njih 10 su ponikli u Dinamovoj nogometnoj školi!

 

Po definiciji UEFA-e, igrači ponikli u nogometnoj školi su oni igrači koji su proveli minimalno tri sezone u jednoj sredini između 15. i 21. godine.

 

Na Europskom nogometnom prvenstvu, koje s nadom željno iščekujemo, Dinamo će imati 9 igrača poniklih u svojoj nogometnoj školi, što najbolji hrvatski klub stavlja na sjajno treće mjesto, odmah iza nizozemskog Ajaxa (14 igrača) i kijevskog Dinama (11 igrača).

Od devet Dinamovih igrača, osam ih ove godine na Europskom prvenstvu igra za reprezentaciju Hrvatske, dok bivši Dinamov igrač Dani Olmo nastupa za reprezentaciju Španjolsku.

Igrači iz Dinamove škole koji nastupaju za Hrvatsku su: Milan Badelj, Josip Brekalo, Joško Gvardiol, Mateo Kovačić, Andrej Kramarić, Dejan Lovren, Luka Modrić i Šime Vrsaljko.

Ovo je sjajno postignuće Dinamove nogometne škole, te dokaz da je taj ustrojeni model odgoja mladih talenata u Dinamu generator uspjeha hrvatske reprezentacije, te nositelj i predvodnik kompletnog hrvatskog nogometa, kojeg Dinamo praktički nosi na svojim plećima. A to sve, u našoj se javnosti i medijima nedovoljno ne respektira i ne vrednuje. Naprotiv, čini se sve da se ovaj hrvatski uspjeh Dinama sruši po onoj formuli „sve ću ti oprostiti osim uspjeha“ i na tom tragu pojedine aktivističke udruge koče bilo kakav napredak, ali usudio bih se reći , rade na uništavanju tog modela želeći Dinamo svesti na puku postojanost i golo preživljavanje. Uspješan model se ne mijenja, uspješan selektor se ne mijenja, a oni koji su to pokušali napraviti vidjeli su kako je prošao drugi najvažniji hrvatski klub Hajduk, koji tavori na marginama Hrvatske i Europe.

U tom kontekstu, izjava gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića, da će dati Dinamu pravo gradnje stadiona u Maksimiru na gradskoj parceli, uz uvjet „da se Dinamo demokratizira“, ne zvuči obećavajuće i zapravo je na tragu aktivista iz udruge „Dinamo-to smo mi“, kao produžene ruke „isušivača nogometne močvare“. Juraj Čošić i njegov medijski megafonista Sanjin Španović, kontroverzni aktivisti kontra Dinama imaju svoju udrugu, imaju svoje tajne i javne financijere, koji će uskoro postati javni zahvaljujući novinarskom istraživačkom radu i tada će se vidjeti koja politika stoji iza te „zlokobne pomoći“ Dinamu! U svakom slučaju kristalno je jasno da gradonačelnik Tomislav Tomašević najbolje razumije aktivističke udruge, jer i sam je proizvod istih!? Jedino što je ispravno i bitno, bilo bi to, da Dinamo dobije pravo na gradnju svog stadiona na temelju sjajnog rada, plaćanja svih poreznih i drugih obveza  i vrhunskih športskih rezultata koje sukcesivno prezentira cijeloj Hrvatskoj i svjetskoj javnosti. U sve druge procese duboko se infiltrirala politika raznih interesnih lobija, a aktivističke im udruge služe kao udarni malj za postizanje svojih ciljeva!

Kazimir Mikašek-Kazo


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema