Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Kako svaki utorak gledam life javljanje mog prijatelja Zeljko Smulja, i svaki put me ponovo i ponovo inspirira. Iako sam vam danas htjela pisati o nečemu drugom, ali kako me Željo transformirao, sad pišem potpuno nešto drugo od željenog, planiranog, zamišljenog. A kako nam u životu nikada ne ide baš onako kako smo zamislili, što svaki puta ima razloga za to, tako i ova moja transformacija ima veliki razlog zbog čega ću pisati o nečemu što što mi nije bio cilj. Kako je svima od nas upravo smrt ovo što u nama izaziva najveći strah, zbog toga ću progovoriti na ovu temu. U to sam sigurna, jer da vam sada postavim pitanje … Čega se najviše bojite u životu? Više nego sigurno, vaši odgovori bi bili “smrti” i to bi bilo na visokoj ljestvici, skoro 80% vas bi dalo spontano, kao iz rukava taj odgovor. I sad kad bi vam rekla da se ne bojim smrti, većina mi ne bi vjerovala. Ali kad prođeš tri puta u svom životu kroz tunel smrti, da li se trebaš bojati? Kažu da se bojimo nepoznatog, a ne onoga poznatog. I život poslije života je predivan, ako je to to! Kažu da postoji život poslije života, ali sada ne bih o tome, jer za to postoje oni koji to znaju puno bolje od mene. Da, postoji i život prije života, to isto ostavljam onima koji su stručniji za to bolji od mene. Govorit ću ovaj put o onome što sa sigurnošću mogu reći da znam najbolje! A zašto to govorim sa tolikom sigurnošću? Upravo zbog toga što sam to prošla. Vjerujem u sve ono što proživim! Vjerujem u sve ono što sam pogriješila, jer uvijek učim iz svojih grešaka! I sad ću progovoriti otvoreno o mom putovanju prema smrti… Dok ja putujem i lebdim svi oni koji me ispraćaju pričaju, bore se kako da me ožive, da me vrate u ovaj već tako zagađeni svijet, da me pri tom uopće ne pitaju, da li ja to uistinu želim…. Čujem sve te glasove i pitam se, da li su to oni moji ljudi koje poznajem ili ih sada upoznaje? Kako su samo suosjećajni, hrabri, ponosni na svoj rad… I kako se ono kaže.. o pokojnima sve najbolje! Baš sam zadovoljna kakva sam to ja na svom putovanju… Lijepo, lijepo! Nemam brige, sve znam kako će me ispratiti na moj “vječni počinak”. E, kako je lijepo biti tamo gore i gledati na nas ovakve kakvi jesmo. Kako se zaklinjemo u ljubav, sreću, vjernost i da ne nabrajam dalje… ne bi mi bio dovoljan ovaj arak A 4 papira… Eto, danas progovorih o nečemu o čemu mnogi šute. Možda i bolje da i dalje šute, kako ne bismo dodirnuli one “nedodirljive” koji misle da mi dodirljivi ne možemo ništa osim šutjeti i pljeskati njihovim ne(uspjesima). Nije lako biti gore, a onda ponovo dolje! Nije, nije ni malo, ali se naučiš da je to beskonačnost života… Još ću vam nešto reći.. Dok je Željo govorio koja knjiga ga je potaknula da radi na sebi, gle “slučajnosti, ista! KALUĐER KOJI JE PRODAO SVOJ FERARI – Robin Šarm. Nema moji ljudi slučajnosti! Istu ovu knjigu sam dobila na poklon od moje drage prijateljice Radovanka Dzatic (Raša Manda) iz Kraljeva, kad sam ju ugostila u Zagrebu. Neprocjenjivo! Da, pročitah ju u jednom dahu, kao i ovu NAJVEĆI TRGOVAC NA SVIJETU Og Mandinu, koju sam također dobila na poklon od moje drage prijateljice Melly Horvat. Ponovo tvrdim… Nema slućajnosti! Krenula sam dalje i knjige su samo stizale jedna za drugom. Neću ih nabrajati. Samo ću reći:
HVALA TI ŽIVOTU NA ŽIVOTU!
I još nešto… NE BOJIMO SE ONOGA S ČIM SE SUOČIMO!
NE ŽIVIM OD MATERIJALNOG VEĆ OD ONOGA ŠTO MI DAJE ŽIVOT!
VRAĆAM SE SVOM IZVORU ŽIVOTA I PIJEM S TOG ISTOG NEPRESUŠNOG IZVORA!

~ Inja Borović ~


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema