Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Ženama ljeti ne možeš odrediti godine. Preplanule, utegnute u kratke haljinice svijetlih boja, ili još kraće hlačice, podignute kose, cupkaju u ritmu glazbe s pozornice.

Niti jednu ne žuljaju cipele, spretno se vrte, podižu noge, a onda ruke iznad glave. Plešu na sve što je u ponudi s pozornice. Zvučnici vibriraju, decibeli sjeckaju toplu ljetnu noć. Odjekuje  linđo, makarena, rock, pjevaju  … baš je glupo biti zaljubljen u damu…“

Zveckaju metalne ogrlice i narukvice, miješaju se mirisi parfema i dezodoransa s mirisima brze hrane s ulice, fritula i langošica… Pored njih skakuću djevojčice, a one ih podižu na ruke, ili se priginju k njima, nude im bočice s vodom ili sokom, ali ples ne prekidaju. Iako pažljivo promatram i tražim znakove, ne mogu otkriti tko je tu mama, tko kćer, a tko baka.

Malo dalje je njihova pratnja, na klupama sjede ozbiljni sjedokosi promatrači.

Prate zbivanja na pozornici, ali i ispred pozornice.

Povremeno ustanu, istegnu se i odu do šanka da se rashlade.

Večeras su svi zdravi, nikoga čak niti zub ne boli. Razmišljam je li ipak netko poput mene popio tabletu protiv bolova.

Neke su od glave do pete u ružičastom tonu, kratke hlačice, majica pripijena na onih suvišnih desetak kilograma, ali koga briga dok trešti glazba njihove mladosti. Ove su Barbike odavno odustale od dijete.

Ima i takvih koje još uvijek nemaju, što isticati, niti što prikrivati. Stoje smrknuta lica u tamnim majicama i visokim tenisicama na pristojnoj su udaljenosti od pozornice. Njima je to bezveze, kako su smiješne tako ružičaste i okrugle, kako netko uopće može slušati takvo što. Njihovo društvo je na zidiću uz more i one će uskoro ravnodušno okrenuti leđa šarenom skupu i uputiti se u mrak i tišinu gradske plaže.

Dvije žene u pedesetima, imaju slične kratke, gotovo dječje haljinice, s džepićima i volanima, a u kosi češljići na kojima je procvalo bijelo plastično cvijeće.

Uspoređujem oči, crte lica, građu tijela i pomislim možda su sestre u pratnji sinova, al’ opet…nikada nije onako kako izgleda, baš kao na Nevskom prospektu kod Gogolja.

Namještaju se ispred mene, pokazuju zdrave zube za najbolju fotografiju, ali moraju biti sigurne pa se namještaju barem deset puta. Stalno se fotografiraju i zaklanjaju mi pogled na pozornicu.

Svjetlucaju njihove zlatne i srebrne sandalice, one podižu noge i vidim njegovana stopala i grimizni lak na noktima.

Vesele su i smiju se kao mlade djevojke. Možda i jesu mlade, možda im to i nisu sinovi? Možda je to druga mladost u zlatnim godinama?

Jedna skupina je aktivnija i bučnija. Djevojčice privlače pozornost.

Tek su prohodale. Pored njih žene u kratkim hlačicama i troja dječja kolica složena poput utvrde. U jednim kolicima spava beba.

Svi se njišu u ritmu. Smiju se, dovikuju, jer je glazba bučna, a oni su uz pozornicu. Beba se ne buni, spava.

Tu su još i očevi djevojčica, drže ih povremeno na ramenima i plešu s njima.

U skupini je i par srednjih godina. Prate događaje na pozornici i plešu u ritmu.

Žena je mladolika, vitalna, stalno se kreće, pocupkuje, pleše, nasmijana je i glasna. Vitka je i dobro joj pristaju tajice i uska bijela majica bez rukava. Kosu je podigla nemarno, a crveni su joj se uvojci rasuli po čelu. Obilazi djecu, dječja kolica, onda pleše s djevojčicama. Povremeno se obrati ženama. Prilazi im jedan stariji par, ona ih grli. Dolazi djevojka koja je maločas pjevala na pozornici, žena širi ruke, ljubi je i čestita joj. Iskrena je. Ponaša se bezazleno poput djeteta. Shvatila sam da su obitelj i da su svoju iskrenu radost prenijeli na druge.

Festivala završava proglašenjem pobjednika. Pored moje klupe se iznenada stvorila žena koja je plesala cijelu večer, širi ruke, smije se i grli me. Gotovo sam sigurna da je zabuna, zamijenila me, to će biti.

-To sam ja, Conccetta, Talijanka! Jesi me zaboravila?

Ovo su sve moji, muž, sinovi, kćer, snahe, unuke.

Priče se najprije dogode, a onda napišu. Mojoj se veseloj Talijanki dogodila neobična priča i ne samo za kratku priču..

Upoznale smo se prije nekoliko godina na plaži u kupaćim kostimima. Njezina životna avantura je započela preko plesa. U njezinom rodnom Palermu su gostovali članovi Kulturno-umjetničkog društva iz jednog malog sela pored Đakova. Nije znala niti jednu hrvatsku riječ kada ju je Šokac zaprosio i odveo u Slavoniju. Oženili su se, imaju troje djece i četiri unuke.

Conccetta još i danas pleše i pjeva u folklornoj skupini u tom društvu u Slavoniji. Pričala mi je o svemu, ali nikada nisam vidjela da pleše, a večeras je bila jedna od onih žena koje sjaje kada su sretne.

Nada Vukašinović

 


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema