By Podjeli
Cijeli svijet, poligon je za vješte, manipulatore, koji žele, vladati njime. Oduvijek je tako bilo i vjerojatno će i tako biti i dalje. U svim sferama društva, imamo manipulatore koji vješto upravljaju njima okreću ih da plešu, kao lutke na koncu. Uzmimo na primjer samo modu.
Koliko žena danas, oblači cipele s potpeticom od 12 centimetara, s uskim špicom na prstima. Bole ih prsti, bole ih kičma, ali one hrabro koračaju s osmjehom na licu, jer ih je netko uvjerio, da su zbog toga ljepše.
Za neki komad odjeće, ljudi su spremni platiti 5 puta više, nego vrijedi, jer ih je netko uvjerio, da je upravo taj dizajner najbolji. Ne pomažu tu priče, da neka žena u svijetu, te krpice, šije za 2 dolara, po danu, da netko besramno iskorištava radnike.
U redu je, ako ima onih koji žele, platiti više, i dobiti nešto bolje, nešto trajnije, nešto što je udobno. To i samo to, bi trebala biti prava vrijednost i međusobno povjerenje, koje se plača više.
Sjetimo se samo manipulacije kroz nedavnu povijest. 19 godina Amerika je vodila rat u Vijetnamu. 19 godina su mladići iz Amerike ginuli u Vijetnamskoj prašumi i močvari, dolazili kao teški invalidi, natrag kući, jer su političari tvrdili da je to strateški važno za Ameriku.
Rat je odavno gotov, mrtvi su odavno zaboravljeni, pobjednika nije bilo. Vijetnam je ostao tamo gdje je bio a Amerikanci žive bez njega. Danas tamo odlaze kao turisti i kao poslovni ljudi. I danas većina ljudi u Americi i svijetu, zapravo ne zna, zašto se uopće, vodio taj rat.
Što je veća prirodna opasnost, to je manipulacija lakša. Kada se istovremeno suočite s dvije opasnosti e onda je to prava blagodat, za vješte manipulatore. Upravo se to dešava u našoj zemlji.
Prisutna svjetska pandemija i potres koji svako malo zatrese, jedanput jako, a onda po malo, tu i tamo, razvili su ogromnu količinu straha.
A strah je vječno oružje manipulatora. 4 milijuna ljudi crpi energiju u mjerama 4 čovjeka. Ne osporavajući činjenicu da je opasnost velika, da su ljudi stručni, njihova znanja i kompetencije na mjestu, ne možemo tvrditi, da su baš ti ljudi, da baš oni znaju najbolje, nositi se s krizom , koja nas je snašla.
Eto, ministar dr Beroš, jučer u Saboru, pokazao je, da je samo poslušni službenik vlade, maleni pijun, koji pleše po zadanoj melodiji.
Uvaženi ministar, heroj nacije stao je za govornicu i hrabro i odlučno prezentirao prijedlog Vlade o povećanju cenzusa za besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje. Vješto je baratao brojkama, okretao ih u korist onoga što je zastupao, iako je znao, čak i da su brojke točne, nikako ne idu u prilog tome da je ova Vlada, dobra, da je cenzus pravedan.
Tvrdi dakle dr, Beroš da će 200 000 umirovljenika imati besplatno, što je jako porazno, jer onda i 200 000 tisuća ima mirovinu između 1500 i 2000 kuna mirovine. To nije podatak, koji bi mogao služiti na čast, niti jednoj Vladi u svijetu, s obzirom na troškove života.
Brojke dakako nisu točne, broj umirovljenika koji će sada dobiti, to besplatno zdravstveno osiguranje, koje usput da napomenemo, nekima život znače, daleko je manji. Ministar ih je pribrojio onima koji ga već imaju, a dobili su ga kao invalidi, kao dobrovoljni davatelji krvi kao branitelji s određenim postotkom invalidnosti.
Koristiti tako siromaštvo i bolest, za nešto što je dobio kao zadatak, vrlo je jaka sjena na svijetlom liku i djelu, tog uvaženog ministra, dragog čovjeka, mesiju u spašavanju života nas umirovljenika, u ovoj bolesti, koja upravo nas kosi. Baca veliku sumnju da nas uopće spašava, ako nas prepušta, na volju i milost, svih drugih bolesti, od kojih obolijevamo, zbog dobi i vremena u kojem živimo.
Sasvim je sigurno da umirovljenik ne može živjeti od novaca, koji su odredili vlastodršci, da je dovoljno, sasvim je sigurno, da to i ministar Beroš to zna.
Gorke su to spoznaje, veliko je to razočaranje za siromašne, stare, bolesne ljude, ali ipak je dobro, na vrijeme je spala maska, iza maske samo je običan čovjek u nečasnoj službi, opasnih manipulatora.
Previše dugo, robujemo uzvišenim ciljevima, kultovima ličnosti, pojedinih vođa. Svako malo, do nebesa, ponekog dignemo, klanjamo mu se, svaku njegovu riječ pozlatimo, on se vine visoko, stekne bogatstvo, u njemu uživa do kraja života, a on zaboravi na nas, koji se i dalje valjamo u blatu i bijedi siromaštva.
Možda je dobra ona stara izreka da ne vrijedi zamarati oči, s onim što jako bliješti,a ujedno i upropasti vid, pa zato skrenimo pogled, zabavimo se blatom u kojem se valjamo i napravimo plan kako se izvući iz njega.
Dragica Trumbetaš
Podjeli
