Druga mlada žena koja se vratila iz Kanade , priča nam da ju vratila ljubav…

Prošao je i taj dan.Dan prisjećanje na žrtve Vukovara dio je osobnog odnosa prema ratu. Prisjećanje na te ljude u tišini, zapaljena svijeća u vlastitom domu, isto su znak da uspomene žive.
Neću o “Koloni”, u njoj je bilo previše onih koji nisu bili tada u Vukovaru kada je trebao pomoć, na sigurnom izdaleka, drugačija se jutra pamte.
Najljepša slika jučer iz Vukovara je slika žene koja nam je pričala da se u Vukovaru može živjeti i raditi, kako je ona doselila u Vukovar, razvija posao, skladno živi u novoj sredini.
Takva slika daje nadu da žrtve nisu uzaludne.
Druga mlada žena koja se vratila iz Kanade, priča nam da ju je vratila ljubav prema Domovini, osnovala je porodicu dobila sinčića ,smije se puna elana, vedro gleda u budućnost.
Takve slike Vukovara daju nam nadu da uspomene žive,
ali život pobjeđuje.
Danas je Vukovar sigurno u magli, od mnogih koji su bili jučer u “Koloni” pohranjen u glavi kao nešto što su obavili, misle da im je pogodovalo statusu i karijeri, već danas traže novu pozornicu za igrokaz koji su nametnuli građanima.
Jedna mala sitna vijest jučer u novinama. malo je ljudi to primijetilo, a veliki je pokazatelj života, danas u Hrvatskoj.
Oko 1,5 milijardi eura u Hrvatsku je došlo od uplate naših građana koji žive i rade u inozemstvu.
Svota koju nam šalju naši “gastarbajteri” iznosi 5,7 % našeg BDP, i po tome smo u samom vrhu Europe s obzirom na broj stanovnika u našoj zemlji.
Stiže pomoć od onih koji nisu ovdje mogli naći posao, pomažu se ostarjeli roditelji s mizernim mirovinama, školuju se djeca, ljudi za koje nije bilo posla ovdje pomažu onima koji ne mogu otići.
Ako tome pribrojimo sredstva koje nam daje EU kao pomoć za isplatu plaća, koja će morati vratiti naši unuci,
postali smo zemlja koju uzdržavaju oni koji su otišli i oni koji se još nisu ni rodili.
Upravo zbog toga, priča iz Vukovara o uspjehu u poslu ostaje najljepša priča jučerašnjeg dana.
Nastaviti život morala bi biti prva i najveća briga Vlade koja želi dobro svojim građanima, sjetiti se žrtava koje su pale da bi život krenuo dalje, da bi ljudi na obali rijeke šetali i vodili svoju djecu za ruke i pozdravljali susjede u dobroj vjeri za dobro zdravlje.
Kako stvari stoje danas u Hrvatskoj građani čekaju poštare s novčanom doznakom, a umirovljenici koji nisu te sreće, da imaju nekog u inozemstvu, križaju datume na kalendaru, kao nekad u vojsci, čekajući dan kada će opet sjesti mirovina.
Uzalud će šumiti more ako na obalama našeg mora, neće igrati naša djeca, uzalud nam sve ljepote ako će nam građani kruh tražiti ispod tuđeg neba, a naši starci biti prepušteni na milost i nemilost pandemiji i siromaštvu, za to krivnju neće moći sprati ni kiše ni vrijeme, a neće biti ni zaborava.
Danas je već dobar dan da se krene u kolonu koja nosi bolje sutra.
Jesen je vrijeme za sjetvu čije ćemo plodove ubirati na ljeto.
Ako propustimo sjetvu ove jeseni, na ljeto ćemo opet biti samo uslužni djelatnici, onima koji su znali i htjeli i davno osigurali,  svoje građane da mogu živjeti i preživjeti svaku nevolju koju nam život donese.
Dobar dio jeseni već je prošao uzalud,  niti sjetve, niti ideje što bi se moglo sijati, samo sve više napuštenih domova i ljudi koji čekaju poštara, no naš Premijer ima zatamnjena stakla na svom automobilu i jučer dok se vraćao iz Vukovara, nije brojio napuštene kuće, danas će sigurno u svom kabinetu tražiti podatke koliko je novaca stiglo iz inozemstva i s ponosom reći da nas je on spasio,  iako će dugove plaćati naši unuci.
Mi smo odgovorni što smo dopustili da nas vode ljudi bez ideje, bez empatije,  bez srca koje bije za narod svoj.
Dragica Trumbetaš