By 25 GODINA ČEKANJA
25 godina upozoravamo, ukazujemo, razgovaramo, 25 godina slušamo obećanja, 25 godina dolaze i odlaze ministri branitelja… stvari se ne mijenjaju… Želim vjerovati da će ministar Medved i premijer RH gospodin Plenković napokon promijeniti pristup i odnos prema hrvatskim civilnim stradalnicima Domovinskog rata, da će shvatiti kolika je nepravda nanesena civilima stradalim u Domovinskom ratu. Možda nakon što prođe ova kriza uzrokovana virusom COVID – 19, možda i civilni stradalnici Domovinskog rata nakon 25 godina „ugledaju svjetlost na kraju tunela“, možda se nepravda napokon ispravi… Možda majci kojoj su četnici uzeli ono najvažnije i najvrjednije u životu, život djeteta, možda napokon, nakon 25 godina netko iskaže žalost i poštovanje prema životu djeteta i te iste majke koja je izgubila, zapravo, kojoj je dijete ubijeno…
Jeste li ikada doista pogledali u oči majki, roditelja i vidjeli tu bol, tu žal, tu muku… jeste li ikad razmišljali o tome kako se te obitelji osjećaju nakon toliko godina nečinjenja, jeste li se zapitali koliko je bolno 25 godina pričati i govoriti o stradanju naših najmiliji, a nitko (vlada, premijer, predsjednik??) ni da čuje, nitko da reagira… Riječi su jeftine, pogotovo one izrečene pred i za vrijeme izbora… Bez umanjivanja i diskriminiranja ostalih, molim, mislim da je napokon došlo vrijeme da prihvatite činjenicu da su i hrvatski civilni stradalnici Domovinskog rata dosta nepravde pretrpjeli. I mislim da je došlo to vrijeme da tu nepravdu ispravite, ministre Medved! Vjerujem u Vas i molim da krenete u rješavanje problema hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata!
NEKOLIKO ČINJENICA :
1. Nezamislivo je da ni danas ne postoji registar hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata. Oni su ubijeni, ranjeni! Ono što je još žalosnije: ne postoji na jednom mjestu popis ubijene djece u Domovinskom ratu, a vodi ih se 402. Ne postoji jedinstven popis ni ranjene djece, kao ni ranjenih civila.
2. Civili su u agresiji na Hrvatsku ubijani, i to sustavno i svakodnevno. Nažalost, to dokazivanje teško ide, premda i po Ustavu i po zakonu imaju određena prava. Isto tako, podaci o civilnim žrtvama su različiti. Sramotno je da institucije države u ovih 27-28 godine nisu objedinile popise koji vjerojatno negdje postoje. Pa svatko je imao svoje ime i prezime, svoj identitet, bar oni za koje se znade.
3. Zar nije otužno da i ono malo prava koja ostvaruju osobe s invaliditetom, ostvaruju po Zakonu o vojnim i civilnim invalidima rata iz Drugoga svjetskoga rata. Hrvatski zakon ne poznaje ubijeno ili ranjeno dijete iz Domovinskoga rata. Pa kakve veze ima zakon iz Drugoga svjetskoga rata sa žrtvama iz Domovinskoga rata, posebno s civilnim žrtvama, a tek kad su u pitanju djeca? To je omalovažavanje žrtve, a kroz sustav prolazi se ponovna viktimizacija žrtve.
4. Država je jedno, i nju smo izborili, ali naše je društvo složeno i puno je u njemu taloga, posebno u institucijama koje ne rade svoj posao.
5. Pojedinci su jednaki, drugi su manje jednaki. Sve to treba promatrati kroz prizmu osobnih interesa i materijalnih prava pojedinih skupina, ideologije, politike, neznanja, žalopojke za bivšom državom. Presložen je to birokratski sustav u državi koji nema jasno i unificirano stajalište, nema jasne vrijednosne i moralne sudove. Sve se nataložilo da bi se prekrila istina i zaštitilo dostojanstvo običnoga maloga čovjeka.
6. Zapravo, sve je postavljeno pogrješno jer prioritet nije bio zaštititi žrtvu, pomoći joj, naći načina da njezino dostojanstvo bude vrjednovano. Smatram da je stradanje djece u Domovinskom ratu trebalo biti najosjetljivije pitanje, međutim to nije bilo tako. Danas su to odrasli ljudi koji osim trauma koje su doživjeli, nose i teret nepravde koja im se i dalje čini današnjim zakonima i pravilnicima. Sve to donosi traumatičnu i depresivnu sliku. I onda se postavlja pitanje zašto se mladi iseljavaju. I tu treba tražiti razloge »bolesnoga i nepravednoga društva«, u korijenu i u temeljima. Što se tiče ubijene djece, sramota je da se o njima ne zna u javnosti. Prema popisima, ubijeno je 402 djece u Domovinskom ratu. Jednostavno, institucije su zakazale, nisu odradile svoj posao, niti ga rade.
Stradali hrvatski civili žrtve su drugoga, trećega i tko zna kojega reda. Konkretno, imamo ubijenu djecu u Slavonskom Brodu, njih 29 imenom i prezimenom, zatim u Dubrovniku, u Zadru, Osijeku i drugdje. U Slavonskom Brodu je spomenik »Prekinuto djetinjstvo« i on je na neki način podsjetnik da ne smijemo zaboraviti te najmlađe žrtve, kao ni druge civilne žrtve.
7. Sigurno je da će u budućnosti biti manipuliranja žrtvama, kako svjedočimo i danas, a primjer nam je Jasenovac. Zašto je to tako, teško je odgovoriti, ali znam da je u Domovinskom ratu, a i poslije rata, postojala institucija Ured za žrtve rata koja je prikupljala podatke o stradanjima. Taj je ured naprasno ukinut bez obrazloženja. Civilne su stradalnike osam puta selili iz ministarstva u ministarstvo i mijenjali nadležnost skrbi o nama, a u svakom tom preseljavanju uvijek se nešto izgubilo. Kad su u pitanju ranjena djeca, postoje podatci da ih je oko 1200, dakle to je brojka koja se zaboravlja, a čine ju ljudi. Oni ne pripadaju skupini hrvatskih ratnih vojnih invalida ni ostalim tjelesnim invalidima.
8. Među ranjenim su civilima 32 osobe s invaliditetom 100 % prve skupine i 71 osoba koja je u drugoj skupini. Žive na rubu egzistencije jer iza sebe nemaju mirovine ili su one vrlo male, pogotovo ranjena djeca.
9. Nestali i zatočeni civili jednako su dobivali batine kao i branitelji, iz istoga razloga, u istom ratu, ubijeni su zajedno i bacani u jame. Nakon ekshumacije pojedine su obitelji dobile sve, a obitelji civila ništa. I tu staje pamet o stradanju civila u Domovinskom ratu i odnosu države koja je nama maćeha. Birokracija, zakoni, pravilnici, nažalost sve je to ono što koči pravdu, a od nje sve polazi. Ako nema pravde, nema istine, a istina jedino oslobađa i pomaže koliko-toliko da rane za cijele.
10. Domovinski rat nije u školskim udžbenicima dovoljno zastupljen, pogotovo kad su u pitanju hrvatske žrtve koje se još zbrajaju. To je obrambeni rat, temelj naše države. U njemu smo se branili i obranili, brojni su ubijeni, ranjeni, nestali. Danas smo svjedoci, dakle još smo živi i svatko zna na svom području tko je ubijen, kako je ubijen, gdje je ubijen. A to zanemarujemo. Ne odgajamo djecu da shvate i prihvate vrijednost žrtve, a pogotovo je žalosno da nema ni jednog teksta u udžbenicima o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu.
11. Za ubojstvo djece u Domovinskom ratu nitko nije završio u zatvoru. Pa kako ići dalje? Nepravda je najteža, ona boli. Ili, dovoljno je podsjetiti da je oko 15 000 djece rođeno u progonstvu. Tko je za to odgovarao? Hrvatski civilni stradalnici obično služe kao suhoparna statistika: od ubijenih do ranjenih i prognanih. Cijela jedna brojčano prosječna škola djece u Hrvatskoj ubijena je, a broj ranjenih učenika mogao bi popuniti nekoliko škola. Djeci pobijenoj u Domovinskom ratu dosad su podignuta samo dva spomen-obilježja.
I zato, još jednom i ponovo ponavljamo – Vrijeme je premijeru, vrijeme je ministre, vrijeme je Hrvatska da se ispravi i ova nepravda…
*Autor:
Goran Knežević, ranjen 1991. u Jarmini.
Jedno od najteže ranjene djece u Domovinskom ratu. Imao je tada 9 godina.
U istom napadu i od iste rakete poginuo je i njegov 4-godišnji brat.
