By Mnoštvo suvremenih posjetitelja Brijuna rado će se složiti s usporedbom da su ovi otoci “kao zemaljski raj”. Doista je jedinstvene ljepote otočje Brijuna, smješteno uz ravnu jugozapadnu obalu istarskoga poluotoka: netaknuta priroda, bujno zelenilo koje kao da raste iz morskog plavetnila, sve zajedno oplemenjeno zahvatima što ih je tu i tamo učinila ljudska ruka… O dugoj, pak, i bogatoj povijesti Brijuna svjedoče ostatci gradina i rimskih vila, bizantski kastrum, ruševine bazilike sv. Marije i benediktinskoga samostana, još postojeće crkve sv. Germana, Roka i sv. Antuna. (Usput i jedno prisjećanje: iz Fažanskoga kanala krenula je 1866. g. flota admirala Tegetthoffa u Višku bitku). Kada sam jednom s poznatim franjevcem p. Dudom šetao Brijunima, on se kao pjesnik i mistik izrazio: “Evo prirode koja kao da je upravo izašla ruke Stvoriteljeve.”
Ipak, da taj zemaljski raj može postati i mjesto samoga pakla, pokazali su zločini jugoslavenskoga komunističkog režima. Tako možemo nizati: Bleiburg, Mariborski rovovi, Huda jama, Macelj, Kočevski rog, istarske jame 1945. itd., sve do plinske komore/krematorija na Brijuni ma 1949. godine.
No budimo konkretniji. Prije deset je godina Glas Koncila (br. od 25. 1. 2009.) donio svjedočanstvo Marka Pleića, uznika u Lepoglavi i Brijunima, kojega je po dolasku demokratske vlasti osobno primio i saslušao predsjednik dr. Franjo Tudman. Bilo je određeno i povjerenstvo koje se uvjerilo u istinitost njegova svjedočenja.
Marko Pleić bio je rođen 23. 10. 1926. u Cisti Velikoj kod Imotsko kao deveto dijete od oca Jakova i majke Ane r. Šimić koja je bila rodom iz Golubića kod Knina. Po dolasku samostalne Republike Hrvatske, tada umirovljen građevinski radnik upozoravao je na to što su komunističke vlasti činile na Brijunima te je otkrivao komunističke zločine za koje je znao. Nije želio da određeni zločini ostanu komunistička tajna. Svoja je sjećanja objavio u knjižici “Kamen na srcu”. Umro je 2017.godine u Cisti Velikoj.
107 str. Istarska Danica 2019
Marko Pleić je sa 17 godina otišao u hrvatsku vojsku u Omiš. Nakon završetka rata bio je 1945. g. u logoru, no po izlasku iz logora bio je svjedokom okrutna ubojstva mještanina Šarića. Rekao je istinu o tome što je vidio (“Bio sam tada mlad i naivan”, reći će kasnije) i to ga je moglo stajati glave. Prijetila mu je, kao svjedoku, čak likvidacija. Zločinci nikako nisu htjeli da se saznaju njihova nedjela. Zbog stalnih prijetnji i poziva na saslušanja 1946. g. Marko je otišao od kuće i smjestio se prije kod rodbine u Zagrebu í Slavoniji, ali je na kraju bio prisiljen „potpuno se izgubiti”. Uspio je príbaviti osobnu iskaznicu s lažnim (muslimanskim) imenom. Preko izdajnika ipak je otkriven 1948. i osuđen Rijeci na četiri i pol godine. Optužnica ga je teretila da je pripada hrvatskoj obitelji s još dvojicom braće koji su služili vojsku u NDH. Upućen je na izdržavanje kazne u Lepoglavu.
“Izdržavajući kaznu u kaznionici Lepoglava 1949., proveden sa na prisilni rad na otočje Brijuni. Prvu godinu zatočeništva u Lepoglavi završio sam tečaj građevinarstva pa sam tako po premještaju na Brijune postavljen za pomoćníka poslovođi, bivšem partizanskom majoru Anti Široli.
108 str. Istarska Danica 2019
On je bio Istranin koji je tada bio na izgradnji Bijele vile koja je postala predsjednička rezidencija. Izvodili smo radove na takozvanoj Titovoj , a kasnije Bijeloj vili. U to vrijeme bilo nas oko 120 kažnjenika iz kaznionice Lepoglava i Stara Gradiška koji smo radili na toj gradnji. Mnogi su se čudili kako sam ja tako mlad postavljen na takvo radno mjesto, dakle na mjesto pomoćnika poslovođe.
Moji prijatelji u dogovoru sa mnom proglasili su me Srbinom, pa mi je i to pomoglo. Među njima su bili Drago Bjelomarić iz Šibenika, Vjencislav Prlić sa Širokog Brijega i Vid Lauc iz okolice Gruda. U našem međusobnom dogovoru najjednostavnije je bilo to, dakle proglasiti me Srbinom, jer smo znali da je među nama Srbin Dušan Šimić koji je bio komandir milicije. Kako je moja majka imala djevojačko prezime Šimić, a bila je Hrvatica iz Golubića, a isto prezime imao je i taj komandir dakle Šimić, koji je bio Srbin, pa smo se počeli zvati rođacima. Ostao sam čvrst u dogovoru s prijateljima kako ćemo šutjeti i nećemo da sam i ja Hrvat.
Kako sam bio zamjenik poslovođi, jednom prigodom mi se povjerio Dragoljub Pejić, koji je bio negdje iz Srijema i imao prezime slično mome. Nije provjeravao tko sam ni odakle sam. Rekao mi je otvoreno: „Marko, kad će doći naše vreme da koljemo Hrvate?’ Jednog dana bio sam sa skupinom zatvorenika na čišćenju jednog objekta koji je bio pun pepela. U njemu je po mojoj procjeni bilo između 700 i 800 kubičnih metara pepela. Taj objekt služio je bivšem vlasniku otoka, Austrijancu koji se ubio u blizini današnje vile 1946., najvjerojatnije kao pomoćni objekt. Nas je tada vodio Dušan Šimić koji je mene zvao rođakom. Kad smo došli do tog objekta, zatvorenici su dobili zadaću prosijavati pepeo i razvoziti ga po brijunskim otocima i posipati ga po livadama.
Taj objekt iz kojeg je izvožen pepeo nalazio se u jednoj dolini, sjeveroistočno 350 do 500 metara od Bijele vile. Tada sam s Dušanom Šimićem sjeo po strani pa mi je tzv. moj rođak rekao: ‘A što će rasti trava na ovom hrvatskom dubretu.’ Nakon tog njegova iskaza počeo sam prilaziti bliže ljudima koji su prosijavali pepeo. Među njima bili su prijatelji koje sam već spomenuo. Oni su mi pokazivali ostatke prosi
109 str. Istarska Danica 2019
janog, a u tome je bilo najviše najtvrđih ljudskih kostiju među kojim su bile koljenice, zglobovi te žice i lanci. U blizini izlaznih vrata objekta iskopana je rupa veličine tri metra sa tri i ostatke su u nju zatrpali“ kaže Pleić.
Povjerenstvo, formirano nakon Pleićeva svjedočenja pred predsjednikom Tuđmanom, uvjerilo se u istinitost njegova iskaza, ali tada -“zbog viših interesa, kako mi je kasnije rečeno”, kaže Pleić – to nije izišlo u javnost. Kada je, pak, novinar Glasa Koncila 2009. htio sam ispitati podatke što ih je iznio Pleić, tražio je od najviših državnih dužnosnika dopuštenje za pristup vili “radi ispitivanja njezine umjetničke vrijednosti”, dobio je to dopuštenje, ali je potom sve učinjeno da mu se ono uskrati…
Crtež objekta “punog pepela” Pleić je-kao vješt građevinac-skicirao u Glasu Koncila. “U tom je objektu najvjerojatnije bila jugoslavenska, partizanska i komunistička plinska komora” u kojoj je, po njego mišljenju, spaljeno do 30 000 ratnih zarobljenika i političkih neistomišljenika (!). “Objekt se nije mogao vidjeti sa strane, tj. zapaziti dok se
110 str. Istarska Danica 2019
ne bi njemu približilo, jer se nalazio u udolini okruže brežuljcima i šumom skoro sa svih strana osim jednog uskog prolaza sa strane , i to krivudavim pristupnim putem“
Zanimljivo je i pisanje izvjesnoga R. Horvata iz 2012, koji spominje kako je nedavno u Splitu imao priliku razgovarati s vitalnim osamdesettrogodišnjakom (molio je da mu se ime ne spominje, zbog djece koja imati problema!) koji potvrđuje iskaz Marka Pleića. “Izdržavajući trogodišnju kaznu zatvora, donesenu pod optužbom príkrivanja narodnih neprijatelj, u proljeće 1949.g, prebačen sam na otok Brijuni, gdje smo radili na odvajanju pepela od ostataka ljudskih kostiju. Kao nadglednik kontrolirao nas je oficir OZNA-e Milan Ćačić, za koga sam kasnije saznao da je otac političara Radimira Čačića.”
I na kraju : Sto reći o režimu koji je tako rješavao problem ratnih zarobljenika i političkih neistomišljenika (“najhumaniji režim”)? Što reći o“ najvećem sinu naših naroda i narodnosti”, Josipu Brozu Titu, kojega povjesničari ubrajaju među deset najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva, a o kojemu još danas turistički vodiči na Brijunima govore „ o velikom svjetskom državniku” koji je desetljećima uživao na Brijunima? Što reći…
Građanski bi odgovor bio-istražiti, razotkriti, objaviti, lustrirati…
I reći s našim Ciligom: “Onaj koji nije živio u sovjetskim zatvorima, koncentracijskim logorima i izgnanstvu, gdje je živjelo 5 milijuna robova, koji ne pozna najveću kaznionicu u povijesti gdje ljudi skapavaju kao muhe i ubijaju ih kao pse, gdje čovjeka tjeraju na rad kao psa, taj ne može imati pojma što je Sovjetska Rusija i staljinističko besklasno društvo“ Isto tako: tko nije vidio plinsku komoru na Brijunima, Hudu jamu, Macelj, Goli otok….
Kršćanski , pak, odgovor jest onaj koji je napisan na oltaru novoizgrađene crkve u Kočevskoj Reki u Sloveniji, u središtu područja punoga jama u koje su partizani 1945. pobacali tisuće i tisuće, najviše hrvatskih žrtava. U toj je crkvi na pročelju oltara velikim slovima napisano: USMILI SE VSEH NAS GOSPOD-Smiluj nam se svima (i žrtvama i zločincima), Gospodine!
Ivan Milovan
111 str. Istarska Danica 2019
Istarska Danica
Istarska Danica, kat0lički kalendar što su ga u Trstu 1924. pokrenuli J. Grašić, I. Pavić, V. Sironić, M. Zlatić i B. Milanović, utemeljitelji Društva Svetog Mohora za Istru, koje mu je bilo prvim izdavačem.
Prvo je tiskan u 3200 primjeraka, no taj se broj povećao na više od 10 000 primjeraka. Izlazio je s prekidima 1940–47 (nakon što su ga zabranile tal. vlasti, kao i ostali hrvatski i slovenski tisak) i 1954–71 (kad su ga zabranile jugoslavenske vlasti). Između tih dviju zabrana počeo je izlaziti u Pazinu, kamo se preselio Božo Milanović i Društvo Svetog Mohora za Istru (od 1947. Istarsko književno društvo Svetog Ćirila i Metoda). Ponovno ga je pokrenuo Antun Hek s mladim intelektualcima 1971. u Zagrebu, pripremivši ga za 1972., ali i taj su broj vlasti zabranile i zaplijenile. No, od 1973. izlazi redovito, na oko 250 str. veličine 14cm×20cm, i tiska se u više tisuća primjeraka. Osim što je kalendar i što donosi astronomske i vremenske podatke, vrelo je različitih informacija: opisuje crkvenu i društvenu stvarnost i povijesne trenutke, osobe, velikane Crkve i naroda, kult. baštinu, jednostavnim jezikom govori o gospodarskim i dr. temama, pruža liječničke savjete, informacije ratarima, uzgajivačima stoke, ljubiteljima prirode, umjetnosti, folklora i dr. U Istri je svaka katolička obitelj imala Danicu, koja se čitala i prenosila na mladež.
https://www.istrapedia.hr/hr/natuknice/1217/istarska-danica
Moj kratak komentar na tekst mons. Ivana Milovana, porečko-pulskog biskupa u miru:
Iako je komunistički titoistički, jugoslavenski režim pomno sakrivao svoje zločine, ubijao svjedoke i prijetio im ukoliko negdje prikažu svoja saznanja, zločini se stalno otkrivaju u ogromnim razmjerima, tako da slobodno mogu zaključiti da je komunistički, titov jugoslavenski režim bio zločinački, ogrezao u zločinu, strahovladi i teroru. Nije li to fašizam u najgorem izdanju?
Naravno da je! Imao je logore, krematorije, vladalo se strahovladom, terorom i likvidacijama.( samo bi ljudi noću nestajali) Isto kao i nacisti i fašisti. Nema dvojbe!
Samo što su fašisti i nacisti pobijeđeni 1945.godine, suđeni i osuđeni za počinjene zločine, a komunistički zločinci još nisu pobijeđeni, prošli su bez osude, suđenja i kazne i dan danas su nedodirljivi, a njihovi nasljednici su i dalje na vlasti i ne dopuštaju istraživanja, jer je to za njih „ povijesni revizionizam“
Krajnje licemjerno, podlo i neljudski! Barbarizam 21 stoljeća!
Lili Benčik/hrvatskepravice
