By Umirem od straha. Doslovno umirem. Čitam vijesti na internetu, pa, Isuse, Bože, dragi mili, što se događa? Kako je moguće? O čemu se radi? Promatram, slušam, gledam, kašljem, na silu kašljem, gutam dvjesto puta u minuti, čudno mi je stoineki put kako sam progutala, je li se tako, ono, gutaju knedle? Srce mi lupa, a nemam tahikardiju, a nemam ni predstavu, nemam film, nemam ništa na svijetu, još manje premijeru. Naelektrizirana sam, stalno me struja šreca, (zaštoooo???), u prsima me probada, trnu mi ruke, oči me bole, glava mi puca, prsti mi gore, nešto mi žari u vratu desno dolje. Hvata me panika, odjednom, neću više čitati, neću više gledati, neću više misliti, neću više. Zašto me to uopće zanima dva tjedna nakon potresa, u tuđem stanu, u izbjeglištvu, bez doma, bez statike, u neizvjesnosti, s dvoje djece i mužem, zašto se bojim glupe korone, Isuse? Isuse.
Sad me nešto bode skroz ispod vrata, lijevo kod uha. Ili sam se prejela ljutog ajvara pa me žari slasna prepečena paprika? A kako je fino bilo jesti, kako je fino jesti i ne misliti o grijehu jedenja i ne misliti o dijeti, prvi puta u životu u koroni, poslije potresa, na dislociranoj adresi, u prijateljevom toplom stanu, kakvo je blaženstvo jesti u miru, bez grižnje savjesti, bez žurbe, bez skrivanja, obilno, fino, slasno, polako, usporeno, guštajući, bez krivnje, bez kraja, bez brojanja, bez kazališta, bez snimanja, bez nastupa, bez korzeta, bez štikli, bez šminke, bez frizure, bez treme, opušteno. Blaženo. Bezdomno. Bezodgovorno.
On je zaspao pokraj mene, u velikom smo i udobnom krevetu, tuđem, doduše, eto, kičma me više ne boli ujutro kad se probudim, jogi je genijalan.
Tjeram se pisati jer moram napisati priču, to mi je nekakav zadatak, daj Bože što više zadataka, pa sam nepovezana jako, ali pokušavam usustaviti misli i nekakvu dramaturgiju, ali ova je dramaturgija života nadmašila samu sebe i teško je ovdje biti logičan i sistematičan, matematičan ili vičan.
Ujutro je nakon potresa pao snijeg. Padao je cijeli dan ili mi se sad tako čini. Sjećam se, kada smo odlazili u naš prijateljski spas, sve je vani bilo bijelo. Nije padao cijelu zimu, i onda je odjednom pao na nas, na svijet, na dvoriše, na zemlju, pao je nakon potresa, pao je u doba korone.
Gledam u ormar preko puta i vidim tri đempera, dvije debele hudice, još jedan đemper i još tri debele hudice. I šal i kapu i još jedan đemper.
Kada sam pakirala stvari, u totalnoj sam paralizi sistematskog i logičnog razmišljanja ponijela svima najtopliju garderobu koju sam uopće u tom kaosu mogla naći.
Bilo mi je hladno, svima je bilo hladno, bilo je turbo hladno u dvorištu Preradovićeve 42, dok smo očekivali drugi potres. I bio je drugi, bio je i treći, ali taj je već bio potpuno bez veze, nismo se ni pomakli. Zato sam ponijela toplu odjeću svima, svima topli veš i čarape, samo sam kao robot trpala stvari iz ladica punih prašine i popadalog kreča, zida, čega li, u mojoj ladici bilo je sve čisto jer se nije otvorila, nije ju valjda dovoljno protreslo, utonula sam rukom i sva presretna jer je sve ostalo uredno složeno, zgrabila sam svojih šest recentnih grudnjaka.
To je otprilike sve što sam sebi zgrabila. Jedan za “Filumenu”, jedan za “Umišljenog”, jedan za “Kolovoz”, jedan za “Rudare”, jedan za “Famoznu”. Nikud bez grudnjaka, bez blaga moga bez kojeg ne mogu zamisliti glumu i u koroni i bez korone, i s potresom i bez potresa, i s ulogom i bez uloge, i s kazalištem i bez njega. Sada su mi tek potrebni, u izolaciji, u karanteni, izdomljenoj i opuštenoj, da ih gledam, da ih čuvam, da ih imam, da me griju, da mi budu tu, pored mene, kao znak, kao utjeha, kao sjećanje, kao sram.
U tuđem domu u kojem mi hrana tako divno prija, a grudi mi konačno bez grudnjaka po cijele dane slobodno dišu.
Alma mi je moja Prica rekla: “Ak se sve trese, zakaj bi ti se i sise tresle, pametno si napravila.”
ANJA ŠOVAGOVIĆ DESPOT
