Kao što sam rekao u prethodnom članku, ovi su parlamentarni izbori po svemu posebni i takvi će ostati zapisani. Odnosno, ovo su izbori iznad svih dosadašnjih izbora. Ovo je naprosto sukob onih dvaju grupa Hrvata, koje sam u prvom članku naznačio, u borbi za jednu od opcija. Prvi se bore za povrat u prošlost, jer im Hrvatska kao samostalna država naprosto „nije legla“, pa realne nagomilane probleme koriste za stvaranje neke nove jugo asocijacije bivših država, a drugi žele graditi građansku, kršćansku samostalnu Hrvatsku i njene probleme rješavati unutar države Hrvatske. U svemu tome jasno je da ovi prvi na sve načine žele sve grijehe i zločine prošlosti uzdignuti i prikazati kao vrijednosti antifašizma te kad je u pitanju Hrvatska samo vide Ustaše, bez obzira na vrijeme, što je u najmanju ruku suludo, ali tako je. Ovi drugi žele svoju Hrvatsku, samostalnu Hrvatsku iz onih snova kad smo stradavali pod presijom komunizma i za Hrvatsku molili Boga, i jedva smo čekali izaći iz tog krvavog zagrljaja. Ovi drugi ne traže kroz lustraciju nikakve kazne nego samo ono važno „NEKA SE ZNA“ i „NE PONOVILO SE“.
Kao rezultat, s jedne strane, podijeljene Hrvatske, a sa druge, nagomilanih stvarnih probleme sa kojima se svi slažemo da nije do njih trebalo doći, Hrvatska je u dubokoj depresiji. Ta se depresija sastoji od dvije vrste kriza, odnosno, krize u društvu i krize u gospodarstvu. Snaga svake od tih kriza, obzirom na svakodnevni život, duboko povezuje i isprepliće te dvije krize pa imamo krizu na kvadrat. Pod tim utjecajem stanje Hrvatske u njenoj percepciji oblikuje se kao gore nego što realno jest. To najbolje potvrđuje naslovna slika. Ali da budemo jasni, da, Hrvatska je relativno bogata zemlja, ali ono što je politika napravila od Nje za svaku je osudu, a za sve su krive dvije stvari: NEZNANJE i NE POSTOJANJE POLITIČKE VOLJE. Zašto je to tako, rekao sam u brojnim ranijim tekstovima pa neću ponavljati, ali činjenica je da su Hrvatskoj potrebne korijenite promjene, domoljublje, poštenje i znanje kojega, da ponovim, nema u nijednoj stranci, a što se tiče ekonomije Hrvatskoj je potreban novi način ekonomskog razmišljanja. U svemu tome prihvaćanje Hrvatske kao nedodirljive društvene činjenice važnije je od ičega, što znači da se svi pokušaji njenog razjedinjavanja moraju na sve načine spriječiti, zaustaviti, osuditi i na sve načine osigurati mir.
I sad, kako se sve to odražava ovih zadnjih dana svibnja 2020. na parlamentarne izbore i djelovanje stranaka?
Kao što sam rekao u prvom dijelu ove teme, odvijaju se preslagivanja u političkom korpusu, stranke međusobno pregovaraju, razgovaraju i povezuju se strančice-sateliti bez obzira na lijevo-desno opredjeljenje, a sve u nadi konzumiranja mrvica moći sa stola „velikih“. I baš tu, sad se potvrđuje ona moja teza da nema lijevih ni desnih i da se ta podjela pogrešno koristi, barem u situaciji Hrvatske kakva je sada, a koga zanima neka pročita moje obrazloženje u ranijim tekstovima. Na političkoj sceni Hrvatske su samo dvije opcije, protiv hrvatske države i za nju i naprosto je tužno i neprihvatljivo da nema nikoga tko može kazati „MOJA STRANKA JE HRVATSKA“, a bez toga nema mira u Hrvatskoj. A da je to istina razvidno je da u ovo predizborno vrijeme niti jedna stranka nije promovirala svoj Program. Zašto je to tako? Naprosto, u ovom stanju kaosa na kvadrat Hrvatske, programi nemaju nikakvu snagu ni ulogu, jer je jasno kako će se, i za što, odvijati izbori. Ovo su prvi parlamentarni izbori koji će pokazati idemo li dalje sa Hrvatskom, ma kakva god ona bila, ili će pobijediti opcija jugo-nostalgičara koji žele nekom novoj asocijacijom prikriti zločine prošlosti. Tu činjenicu nepostojanja predizbornih stranačkih programa primijetili su i neki uvaženi politolozi, kao primjerice prof. dr. sc. A. Milardović, koji u portalu „Direktno“ začuđeno zaključuje kako stranke nemaju programa, odnosno „javnih politika“, te u ne shvaćanju pravog problema kaže ono staro i otrcano, citiram: „To je prošlost, nitko ne može živjeti od prošlosti, zato neka deklariraju programe za budućnost, a da bi to napravili trebaju znati.“ C,c,c,c,c,,, od naših politologa, barem u ovakvoj situaciji, očekujemo mnogo više, odnosno analizu problema i raskrinkavanje pozadine, a ne floskule i čuđenje. Zar je tako teško shvatiti da ako se ne riješi prošlost, put u budućnost je put u opasno „nepoznato“. Stoga je jasno da program svake ozbiljne stranačke i političke opcije mora sadržavati viđenje rješenja prošlosti, kako bi mogao ponuditi budućnost kojoj će se narod prikloniti. Bez toga imat ćemo istu situaciju kao i na predsjedničkim izborima, a to je mali broj izlazaka na biralište i puno desetaka tisuća nevažećih listića. Ali što nam to onda nosi?
Da, takvi programi koji nude rješenje prošlosti, ozbiljni su programi, dok oni drugi samo su formalnost uz unaprijed poznatu glasačku mašineriju. Kako? Pa idimo redom na sve tri vodeće stranke. Dakle, mora nam biti jasno da je glasačka mašinerija SDPa vrlo stabilna i egzaktna, a sve poradi neriješene prošlosti i slabosti države. To znači da SDPu ne treba nikakva poseban program, jer se u sadašnjem stanju i nevidljivim ciljevima koje nose ovi parlamentarni izbori, unaprijed sve zna, barem što se tiče one jugo-nostalgičarske opcije i glasačkog korpusa. U tom stanju SDP mirno ulazi u izbore sa vrlo izvjesnom pobjedom. Nadalje, HDZ, nalazi se u nedoumici, razjedinjen i bez svoje desne opcije te njegov program ne može ponuditi puno. Jedna velika prednost HDZa je predsjednik SDPa Davor Bernardić, jer svaki njegov javni nastup je super, pravo je osvježenje sukladno preporuci da je zdravo smijati se J. Osim toga, kao što sam kazao, bodovi koje je opravdano dobio zbog dobre reakcije na COVID19 polako kopne, odlaze u nepovrat, a sa druge strane, činjenica je „feral“ u uspješnosti gospodarstva i mnogo čega drugog, a koji Hrvatska već dugo nosi na ljestvici EUa. „Feral“ nosimo, kako u gospodarstvu, tako u po niza drugih društvenih pitanja kao primjerice, Preporuka Venecijanske komisije koja se odnosi na manjine u sastavu Sabor, zahtjeva za otklon od totalitarnog komunizma, kao i lustracija, kao i niza drugih društvenih preporuka EUa. Sve to dnevni tisak pomno prati, a kako je i tisak duboko podijeljen na iste dvije opcije kao i stanovništvo, tako je i njegovo djelovanje i utjecaj na narod u tom pravcu, a što mi zovemo lijevi i desni blok, a što nije prava podjela, kao što sam više puta rekao. Nadalje tu su i portali raznih vrsta, kao i ovaj istraživački i edukativni portal bezcenzure.hr, a koji također bitno utječu na javno mnijenje, pa su i oni podijeljeni na isti način. Barem u ovom portalu trudim se ostati na opciji MOJA STRANKA JE HRVATSKA i u tom pravcu usmjeravam i moje tekstove. Nitko me ne može kupiti, ne pripadam nikome nego mojoj Hrvatskoj i hrvatskom narodu, i sa takvih pozicija pristupam svemu, pa i ovom portalu, a mislim da bi taj koncept trebali prihvatiti svi naši političari, jer bez domoljublja i prihvaćanje Hrvatske, krećemo krivim putem. Pa da nastavim. I sad, ostaje nam Škoro kao jedina politička opcija koja jasno izražava svoje stavove na mnoga aktualna pitanja Hrvatske, ali kao što je u politici uobičajeno i na njega se mnogi kamenom nabacaju“ pa sve ovo dobiva profil „bosanskog lonca“ na hrvatskom političkom meniju. Kako god bilo, Škoro se pojavio kao čudo i fenomen, mali On, odnosno njegova stranačka i politička opcija, nisu nikakvo čudo nego artikulirani krik hrvatskog naroda i dokle ga god Škoro osluškuje i uvažava baštinit će znatan broj glasova. Ali činjenica da je on „novost“, a ljudi ipak, kako u životu tako i kod glasanja teško i sa nepovjerenjem prihvaćaju „novo“, bez obzira koliko to „novo“ željeli, priklonit će se ipak poznatom. To znači da će Škoro igrati važnu ulogu na ovim izborima, ali ipak njegov rejting „trećeg“ pratiti će ga i sada.
I na kraju, očekujem očitovanje programa barem ove tri vodeće političke opcije i baš me zanima njihovo očitovanje na prošlost koja je nezaobilazna. A ta je prošlost nasušna potreba, na isti način kao što svi kojima je netko poginuo u Domovinskom ratu ipak žele doći do njegovih kostiju kako bi ga dostojno pokopali. A zašto to želimo? Ajde zamislite da vi imate nekog kome još tražite kosti iz rata, da li bi rekli: „ma pustimo prošlost i okrenimo se budućnosti“? Sigurno ne bi, jer suočenje sa smrti voljenih, njihovim kostima, zločinima onih koji su to zlo učinili i istinom o svemu, vodi ka miru i oprostu, a bez toga, rezultat je stalni nemir koji se prenosi generacijama. Zato idimo do mira, pomirbe, ali istinom i pokajanjem. Da li je to teško za shvatiti?
Hrvatska iznad svega
Vaš
Skipper
