By Polazna teza: sredinom travlja zbog velikog pritiska partizanskih snaga vojno, materijalno i politički podpomognutih od država savezničke grupe, kao i otežanih (prekinutih) veza između Zagreba i čitavog područja NDH, nisu pronađena izviješća Glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga (MOS) NDH, te su hrvatskoj javnosti dostupna jedino izviješća partizanskih snaga o borbama na području uže Hrvatske. Od značaja je saznati kako je neprijateljska strana (partizani) objašnjavala tok završnih vojnih djelovanja na području države Hrvatske. Za napomeniti je da partizanski izvori razlikuju tzv. avnojsko područje Hrvatske (uže) koje ne uključuje bosanske i hercegovačke pokrajine za razliku od hrvatskih izviješća koja obrađuju cjelokupan teritorij NDH prema glavnim bojišnicama.
Izviješća Glavnog stožera MOS su pisana korienskim pravopisom a izviješća („izvještaji“) partizanskih snaga na srbiziranom hrvatskom jeziku koji se naziva hrvatsko-srbski/srbsko-hrvatski. Budući da službena izviješća Glavnog stožera do sada nisu predstavljena hrvatskoj široj i znanstvenoj javnosti jer ne postoje, jer su propala, uništena ili čekaju da ih netko pronađe, treba se upoznati sa službenim partizanskim izvorima koja obrađuju ovaj period, dakako, uporabom kritičkog (znanstvenog) pristupa i didaktičkog postupka te se otuda na osnovu ovih jednostranih izvora ne može napisati cjelovita vojna povijest hrvatskih pokrajina u II. svjetskom ratu. Za razliku od hrvatskih izviješća koja su obrađena s vojnog stanovišta i tako napisana zbog čega predstavljaju nerazdvojni dio vojne povijesti NDH, partizanska su prvostupno pisana da zadovolje ideološka i politička mjerila iz boljšvičkih priručnika a drugostupno su od značaja za vojnu poviest glede preovlađujuće ideološko-političke jednostranosti i nepouzdanosti. Dakle, za predmnijvati je da su „partizanski komandiri“ trebali zadovoljiti moralno-političke uvjete odanosti tzv. jugoslavenskoj i sovjetskoj (svjetskoj) socijalističkoj revoluciji pače su vojna znanja i vještine drugorazredne. Otuda je od značaja pitanje: što druga – neprijateljska odnosno partizanska – strana u ratnom sukobu piše u svojim izviješćima o različitim stranama vojnog djelovanja.
Partizani su, nakon stanovitog promišljanja i vaganja savezničkih predstavnika prednosti i slabosti podpore četnicima ili Titovim partizanima, na koncu političkom odlukom svrstani u skupinu „antifašističkog saveza“ premda su po svojoj naravi izdanak fašističkog pokreta s ciljem stvaranja nove Jugoslavije pod vlasti komunista uporabom državnog terora. Sve što je stajalo na tom putu, moralo je biti uništeno, pa su s takvom ideološkom predloškom pisana izviješća partizana. Partizanskim izviješćima o posljednjem mjesecu postojanja NDH (Deljatnije vidjeti; Zbornik dokumenata i podataka NOR-u naroda Jugoslavije; Tom 5, Knjiga 39, Izdanje Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, 1979., Izvor: znaci.org/zb/4_5_39.pfd) stoga treba pristupiti obazrivo jer ne sadržavaju cjelovitu istinu. Istina glasi: država Hrvatska nikada nije ukinuta, ona je stavljena u stanje mirovanja do početka 90-tih godina 20-tog stoljeća.
- Partizansko izviješće od 15. travnja 1945.
Tamo gdje prestaju pismena izviješća Glavnog stožera MOS NDH, oslanjamo se na partizanske izvore kojima pristupamo kritički. Hvale se kako su „sami“ pobijedili premda je istina da su partizani razpolagali jedino ljudskim činbenikom sa kojom nisu mogli pobiediti, bez materijalne i vojne pomoći saveznika, hrvatske i njemačke snage na širem dinarskom području. Počinjemo sa izviješćem („Izvještaj“) štaba osiečke udarne divizije (Vidjeti isti izvor, str. 349-355) koja je noću između 11/12. travnja 1945., sudjelovala u zauzimanju – oslobađanju odnosno okupaciji – Osieka. Partizanska brigada dobila je zadatak da izvrši nasilan prielaz – pisac ovog uratka piše korjenskim pravopisom – rieke Drave. Za istaknuti: različito od hrvatskih izviješća koja su pisana vojnom terminologijom, partizanska su pisana uporabom boljševičke ideološko-političke te je za predmnijevati da su izviješća pisali politički komesari. U partizanskim izviješćima se pripadnici hrvatskih oružanih snaga nazivaju ustašama i sa stanovišta partizanskih izvora ovaj izraz ima pežorativno značenje. Prema ovom izviješću, borbe za oslobođenje odnosno okupaciju, ili zauzeće Osieka počele su 12. travnja 1945. u 03.00 sati i trajale su do 17.00 sati istog dana. Osiek je napušten nakon što su partizanske snage zauzele Donji Grad. Grad Osiek okupirale su partizanske snage odnosno oslobodile, 14. travnja u 05.00 sati. Partizanski gubitci u ljudstvu su: 35 poginulih i 152 ranjenih, a hrvatski iznose 162 poginulih i 96 ranjenih. Dakako, broj žrtava strane koja napada uviek su veće, a u partizanskim izviješćima nije tako. Izviješće navodi da u ovim borbama nije bilo jedinica odnosno postrojbi, koje su se slabo držale. U pitanju je ideološko-politički uradak s ciljem zadovoljavanja očekivanja viših vojnih vlasti jer sadržava dio uradka pod naslovom „Kritika akcije“ kao uobičajen boljševičko-komunistički ideološki naputak. Izviješće završava pozdravom „Smrt fašizmu – sloboda narodu“. Dva su svieta predstavljena u pismenim izviješćima Glavnog stožera MOS NDH i izviješćima partizanskih „štabova“. Naročito glede komunističke kritike „Naše mišljenje je, da se je VIII. Vojvođanska brigada uspjela odmah iskrcati…bilo bi mnogo olakšano jedinicama naše brigade…“ (Vidjeti isti izvor, str. 355) Iz partizanskih izviješća provijava jaki zadah boljševičko-komunističke moralno-političke podobnosti kao pravila ponašanja koji trebaju svi slijediti a one koji to ne sliede, traba kazniti. Izviješće je podpisao politički komesar Anton Malić. U srazu europskog i balkanskog svieta, zahvaljujući sliepoći predstavnika zapadnoeuropskih država i njihovoj državnoj sebičnosti, pobijedio je balkanski (srbski) barbarizam pod krinkom antifašizma, temeljem brzoplete i nepromišljene odluke savezničkih vođa.
- Partizansko izviješće od 16. travnja 1945.
„Štab“ 7. udarne divizije 4. udarnog korpusa Jugoslavenske Armije (JA) od 16. travnja (Detaljnije vidjeti isti izvor, str. 356-375) detaljno opisuje borbe oko sela Dabar u području Brinja. U napadaju su sudjelovale I. i II. udarna brigada protiv neprijatelja – hrvatska posada u jačini jedne satnije od oko 108 vojnika – koja je trajala svega jedan sat jer se hrvatska posada povukla pred nadmoćnijim neprijateljem. Hrvatske snage su se također povukle iz uporišta sela Letinac zbog jačine neprijateljskog pritiska. Različito od hrvatskih izviješća, u partizanskim se u svakom izviješću navodi koliko je streljiva potrošeno tokom djelovanja kao i ponašanje pojedinih „četa“ u borbenim djelovanjima. U ovom razdoblju su hrvatske oružane snage po zapoviedi višeg zapovjedništva, napuštale određena područja i uporišta bez borbe zbog jačine neprijateljskih snaga a naročito djelovanja topništva i zrakoplovstva. Napadaj na mjesto Brinj koje se nalazi između Senja i Ogulina – prema hrvatskim izvorima u pitanju je jadranska bojišnica – učinkovito je izveden zbog: a) nadmoćnijeg partizanskog topništva koje nedvojbeno potječe od saveznika, b) neograničene količine streljiva koje također dolazi iz savezničkih izvora i c) ljudstva čiji se broj povećava prisilnim navačenjem na području hrvatskih pokrajina. O tome svjedoče partizanski izvori „Potpomognuti takom artiljerskom vatrom, koja je tukla samu crkvu…“ (Isti izvor, str. 369) Fanatizam političkih komesara trebao je poticati sulude juriše u kojima su mnogi izgubili živote napadajući tuđa i nepoznata sela branjena od domaćih ljudi koji su srčano branili svoju obitelj i dom. Jedni su suludo gurani u smrt za obnovu komunističke Jugoslavije a drugi pak za obranu svog sela, zaštitu privatne svojine i teritorije.
- Patizansko izviješće od 19. travnja 1945.
Prema hrvatskim izviješćima, u ovom razdoblju započelo je povlačenje na svim bojišnicama i osim vojnih vlasti građanske su se također nalazile u povlačenju, što je uzrkovano širenjem straha od dolaska partizanskih vlasti na cjelokupnom području NDH. To partizanski izvori objašnjavaju moralnom nadmoćnošću partizanskih snaga premda one nisu bile u stanju ostvariti značajniji uspjeh bez strane vojne pomoći. U pismenom izviješću „štaba“ 4. udarnog korpusa glavnom štabu Hrvatske o napadaju partizanskih snaga na uporište Budrovci, selo koje se nalazi na glavnoj cesti Zagreb – Karlovac u blizini Draganića, piše da je napadaj izvršila karlovačka udarna brigada XXXIV. Udarne divizije. Uporište Budrovci branila je hrvatska posada od 150 vojnika koja se nije mogla oduprijeti brojčano i tehnički nadmoćnijem neprijatelju. Zbog požrtvovnosti i hrabrosti hrvatskih branitelja nije postignut uspjeh za što se u dijelu partizanskog izviješća sa podnaslovom „Kritika“, ističe da premda je „akcija“ bila dobro pripremljena, očekivani uspjeh je izostao zbog hrabrosti hrvatskih posada. Ovo izviješće je otuda kratko jer se nisu imali čime pohvaliti višem zapovjedništvu. Pismo političkog komesara 6. udarnog korpusa JA od 19. travnja 1945., „štabovima“ podređenih jedinica (Detaljnije vidjeti isti izvor, str. 388-391), predstavlja školski primjer komunističko-boljševičke i partizanke propagande isključivih prednosti partizanskog pokreta. „Neprijatelj, koji se sigurno tu i tamo uvukao u naše redove nastojat će da tu ljubav našeg naroda prema svojoj vojsci…pomuti.“ (Isti izvor, str. 388-391) Činjenica: u ovom razdoblju vršeno je prisilno novačenje zbog čega hrvatsko pučanstvo ima negativan stav prema partizanskoj vojsci.
Iz partizanskih izviješća proizilazi da se se na otoku Pagu – hrvatska izviješća o tome nisu sigurna i stanje nije jasno – izkrcale postrojbe 9. udarne divizije, točnije II. i III. njene brigade koje su djelovale u području jadranske bojišnice i odsieku Karlobaga i otoka Paga. O tome je Glavni stožer Ministarstva oružanih snaga NDH imao nejasnu sliku zbog nedostatka viesti. (Detaljnije vidjeti isti izvor, str. 392-393) Glede socijalnog i nacionalnog (narodnosnog) sastava 9. udarne divizije koja je sudjelovala u oslobođenju odnosno okupaciji hrvatskih zemalja, nastoji se dokazati prilogom da većinu čine seljaci i radnici hrvatske narodnosti (Isti izvor, str. 395) premda u zabilješki stoji „Ti prilozi nisu pronađeni“ (Isto, str. 395), što navodi na sumnju o točnosti podataka i vidu komunističke propagande. U partizanskim izviješćima nezaobilazno je poglavlje o moralnoj i borbenoj sposobnost partizanskih snaga. U poglavljima o ishrani, se navodi da se partizani prehranjuju uglavnom savezničkim konzervama. „Poslije akcija u Hercegovini, gdje su borci imali nepravilan odnos prema stanovništvu, ponovio se isti slučaj na O. Pagu, samo u manjoj mjeri“. (Isti izvor, str. 396-397) Posljedica: odbojan i neprijateljski stav hrvatskog pučanstva prema snagama Jugoslavenske Armije. U pismenom izviješću tzv. štaba 20. udarne divizije od 20. travnja 1945. (Str. 397-401) navodi se prilog o nacionalnom i socijalnom sastavu divizije, premda priređivači ovog Zbornika navode da takvi podatci nisu pronađeni. (Detaljnije vidjeti isti izvor, str. 400) Za predmnijevati je da su podatci predočeni kada se narodnosna struktura naglo promijenila prisilnim novačenjem u partizanske postrojbe. Partizanska izviješća su pisana srbskim jezičkim izražajem. „Stalno se dobiva pasulj bez drugih artikala.“ (Isti izvor, str. 405) Srbizmi su sastavni dio načina pisanja partizanskih izviješća s ciljem stvaranja zajedničkog, s jezikoslovnog gledišta izmišljenog, srbsko-hrvatskog odnosno, hrvatsko-srbskog jezika.
- Partizansko izviješće od 22. travnja 1945.
U izviješću „štaba“ 34. udarne divizije o borbama na području Slunja, do pojedinosti se opisuje ljudska, vojna, tehnička, topnička i zrakoplovna nadmoćnost neprijatelja nad hrvatskim obrambenim snagama. Proizilazi da su topnički napadaji partizanskih snaga presudno utjecali na obrambenu sposobnost hrvatskih momčadi koje su prinuđene na povlačenje prema novim obrambenim crtama. (Detaljnije vidjeti isti izvor, str. 405-411)
- Partizansko pismeno izviješće od 25. travnja 1945.
U partizanskim izviješćima se pod Hrvatskom predmnijevaju tzv. AVNOJ-ske granice (koje su vanjske granice Republike Hrvatske) te ona ne obrađuju borbena djelovanja na cjelokupnom teritoriju NDH, pače se u hrvatskim izviješćima opisuju borbena djelovanja na dravskoj, sriemskoj, drinskoj, neretvanskoj i jadranskoj bojišnici. Za vrijeme borbi u ožujku na prostoru AVNOJ-ske Hrvatske, prema partizanskim izviješćima, neprijateljsko odnosno hrvatsko zrakoplovstvo nije borbeno djelovalo, pače su partizanskim snagama vojnu i materijalnu pomoć pružali saveznički zrakoplovi koje je bombardiralo pojedine hrvatska uporišta. Dakle, prije pješačkog napadaja prethodili su topnički i zrakoplovni napadaji koji su slabili obrambene sposobnosti hrvatskih momčadi. Iz ovog izviješća proizilazi da su Srbi držali sve važnije položaje u partizanskim „jedinicama“ sa pokojim podobnim Hrvatom, (Isti izvor, str. 421) o čemu partizanska izviješća izbjegavaju pisati kako se ne bi dovela u pitanje ljubav „naših naroda“.
- Partizansko izviješće od 28. travnja 1945.
Do sada javnosti nisu priložena pismena izviješća Glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga NDH zbog čega se oslanjamo na partizanska pismena izviješća. U dopisu „Glavnog štaba“ Hrvatske od 28. travnja, (Vidjeti isti izvor, str. 431-433) ističe se između ostalog, da su „komande“ mjesta – prilikom oslobađanja odnosno okupacije mjesta, partizanske snage su postavljale tzv. komandu mjesta – najviši „vojnodisciplinski organi“ u pogledu održavanja reda, bezbjednosti i očuvanja ugleda Armije. Izviješća tzv. komande mjesta pisana su novim, izmišljenim, srbsko-hrvatskim jezičkim izražajem, koji nije u duhu hrvatskog jezika. Hrvatsko i drugo pučanstvo koje nije dijelilo stajalište partizana, tzv. komande mjesta su predmetom komunističkog terora i nasilja prema neistomišljenicima što je u naravi novih partizanskih vlasti.
- Partizansko izviješće od 30. travnja 1945.
Mi ne posjedujemo hrvatska izviješća Glavnog stožera o posljednjim danima Nezavisne Države Hrvatske. S druge strane se u partizanskim detaljno obrađuju prilike prilikom oslobađanja/okupacije mjesta i teritorije, uključujući prometne. U izviješću tzv. saobraćajnog odsjeka vojne oblasti 4. udarnog korpusa JA (Vidjeti isti izvor, str. 434-437), napisano je da se ratni zarobljenici – sa kojima se nije postupalo u skladu sa međunarodnim sporazumima jer se u protivnom ne bi dogodio planirani Blaiburški genocid – koriste za popravku razorenih željezničkih prometnica. Dakle, sve što su rušili terorističko-diverzantskim djelovanjima, sada su popravljali. U izviješću se ističe da drobilica koja priređuje kamen na I. Kordunskom području ne radi jer nema nafte. Nedvojbeno su se mnogi pitali: zašto smo rušili prometnice kada su nam sada potrebne. U izviješću ekonomskog odsjeka iste vojne oblasti (Isti izvor, str. 437-445) ističu se problemi prehrane ljudstva. Prikupljanje hrane se vrši dragovoljnim prilozima (priče za malu djecu), putem tzv. „rekvizicije i konfiskacije“, drugim riječima pljačkom i otimačinom. Prema izviješću, partizanske snage se hrane na terenu a zapravo otimačinom od stanovništva koje nema hrane za vlastitu prehranu, prema novim partizanskim zakonima.
- Izviješće o socijalno-narodnosnm sastavu 16. Udarne divizije:
Na dan 20. travnja 1945., divizija je imala 1.445 „starješina“, odnosno častnika i dočastnika i 3.506 boraca. Među tzv. starješinama posebnu ulogu su imali politički komesari koji su s pištoljem u ruci gonili vojnike na juriš iz kojeg se mnogi nisu vratili. Dakle, od ukupno 4951 pripadnika, oko 71% ljudstva divizije činili su časnici i dočasnici, što je visok postotak koji svjedoči o stupnju dragovoljnosti sudjelovanja u partizanskim postrojbama. Radnika je bilo 2.558, seljaka 1.429, intelektualaca 106, obrtnika i sitnih trgovaca 525. Glede nacionalnog (narodnosnog) sastava, Hrvata je bilo 3.303, Srba 1.502, Slovenaca 64, Crnogoraca 12, muslimana 35, Talijana 18, Jevreja 7, Mađara 1, Slovaka 1, Nijemaca 3 i Poljaka 5. (Detaljnije vidjeti isti izvor, str. 454) Već tada su komunisti presudili da su muslimani posebna nacija, što svjedoči o njihovom oskudnom poznavanju narodnosnog i vjerskog pitanja. Treba imati u vidu da je u ovom razdoblju vrhunac prisilnih novačenja („mobilizacija“) Hrvata u partizanske postrojbe s ciljem zadovoljavanja socijalnog i narodnosnog sastava.
- Ideološko-politička narav partizanskih izviješća:
Kao primjer može poslužiti pismeno izviješće vojne oblasti 10. korpusa JA od 5. svibnja 1945. (Vidjeti isti izvor, str. 457-468) u kojem se prvostupno obrađuju ideološka i politička pitanja a drugostupno vojna budući su partizani pobijedili na valovima savezničkih pobjeda. Ovo je presudno utjecalo na obrazovanje jugoslavenskih „oficira“ koji su sticali znanja iz marksizma i drugostupno, vojnih znanosti. Takvi generali i „oficiri“ su poraženi u Domovinsko-obrambenom ratu jer nisu posjedovali vojne vještine. Takav model „starješine“ oblikovan je u toku oružanih borbi protiv hrvatskih oružanih snaga i NDH.
- Partizansko izviješće od 7. svibnja 1945.
Ishod rata je već odlučen i partizani su uvjereni da su oni pobijedili oružane snage NDH. U pismenom izviješću „saobraćajnog“ odsieka vojne oblasti 10. korpusa, proizilazi da su partizani već slavili „svoju“ pobjedu nad njemačkim i hrvatskim snagama na širem balkanskom i širem dinarskom prostoru. Otuda su pristupili obnovi i popravci prometnica koje su u prethodnim razdobljima svesrdno uništavali, ne vodeći računa da će im jednog dana trebati. U izviješću je napisano da željezničke prometnice ne postoje jer su partizani i neprijateljski zrakoplovi iste rušili kako se njima ne bi koristile hrvatske vlasti. Istina, dielom su njemačke i hrvatske snage u povlačenju planirano uništavali prometnice koje mogu služiti neprijatelju. Dakle, za rat su trebali ideološki podobni i odani Staljinu i Titu, a za obnovu stručni. Prvi su izginuli a drugi se nisu slagali sa partizanskim vlastima.
- Pismeno izviješće za 28. svibnja 1945.
Ovo izviješće je značajno prvo, stoga što nedostaju hrvatska izviješća o istom razdoblju i drugo, što pruža viesti o tome kako partizanske vojne vlasti opisuju oslobađanje odnosno okupaciju Zagreba. U pismenom izviješću „štaba“ 28. Udarne divizije od 28. svibnja 1945. (Vidjeti isti izvor, str. 473-475) je napisano da su borbe za Zagreb odpočele nekoliko dana prije „oslobođenja“ odnosno okupacije. Prvi ozbiljniji sraz sa hrvatskim snagama odigrao se kod sela Lekenika. Drugi jači odpor hrvatske snage pružile su na crti Velika Gorica – Novo Čiče. Partizanske snage su prešle preko dva mosta – pitanje: zašto nisu srušeni tiče se odluke hrvatskih vlasti da se Zagreb ne brani i omogući kretanje pučanstva i izbjeglica prema saveznicima – preko rieke Save i upale u Zagreb koji je napušten od hrvatskih snaga kako partizani ne bi vršili osvetu i teror nad građanstvom. U nebranjeni Zagreb su ušle 28. divizija, 39. divizija kao i postrojbe 45. divizije JA. Tolike snage a Zagreb je napušten odnosno nije branjen. Prema partizanskim izvješćima, hrvatski gubitci iznose: 225 ubijeno, 200 ranjeno i zarobljeno 188. Partizanski gubitci: 10 mrtvih i 36 ranjenih. Dakako, partizanska izviješća ne izvještavaju o tome što se događalo nakon ulaska partizanskih postrojbi i načinu postupanja prema zagrebčanima i pučanstvu.
U zaglavku, ulaskom partizanskih postrojbi u Zagreb, prestala je postojati Nezavisna Država Hrvatska koja je nakon privremenog mirovanja (svibanj 1945 – 25. lipanj 1990.) obnovljena odnosno oživotvorena na sablazan sljedbenika partizanskog pokreta. Premda su partizanska pismena izviješća jednostrana budući veličaju „svoju“ pobjedu nad neprijateljskim snagama, ona, kada se primijeni kritički pristup i metod, kao i ideološko-političk propaganda, mogu služiti kao izvor vijesti i podataka kako se desilo da odmetničko-terorističke i komunističko-revolucionarne skupine zahvaljujući političkoj odluci predstavnika savezničkih država, izađu kao pobjednici koji imaju pravo primjenjivati klasne zakone odnosno državni teror i nasilje nad neistomišljenicima. Dakle, bez englesko-američke i sovjetske pomoći – vojne, tehničke, materijalne i političke – oni bi ostali „šumsko-drumski“ razbojnici i teroristi bez značajnijeg društvenog utjecaja na povijesne događaje.
Dr. sc. Ivica Ivo Josipović
