By Čitajući gornji članak, izjave na proslavi u Banja Luci, mora da nas ako ne zgrozi ozbilno zabrine.
Još jedno dobro upozorenje hrvatskom vodstvu u BiH kao i u RH, što i kako o Hrvatiama misle Srbi.
Usporedbe sa događajima iz Drugog svjetskog rata, sa ustaštvom, Jasenovcom nije slučajno, jer se odnosi na Hrvate općenito. Za veliko Srbe tu ne postoji razlika, radi se o jednom kontinuitetu.
Ako je BiH ‘ustaška’ onda je i hrvatsko vodstvo u BiH ustaško, ipso fcto i u susjednoj RH. Tu nema dvojbe.
Zato makinacije na liniji Milanović i Dodik ne stoje, kao ni na liniji Dodik-Čović.
A ako je politika današnje Vlade RH gajiti dobre odnose sa susjednom BiH koga onda Pupovac na proslavi u Banja Luci predstavlja? Politiku Dodika i Ane Brnabić ili politiku Andreja Plenkovića?
U današnjoj hrvatskoj političkoj eliti i dalje vlada mišljenje da je ustaštvo tako rekuć odjeljeno od hrvatstva, da ono nema veze s današnjom politikom i novijom hrvatskom povijesti. Za njih je to ostatak iz vremena ‘bivše’ kad su Ustaše bili nešto drugo, neprijateljsko, strano, hrvatstvu koje se njegovalo u vrijeme Jugoslavije. To je bilo tako zvano ‘odbačeno’ hrvatstvo, pobjeđeno u Drugom svjetskom ratu, dio te antifašističke borbe koja je i sama u kasnijim godinama poprimila sasvim drugu konotaciju. A to je suprotno učincima i težnjama velikosrpske politike koja nas i dalje bilo to u lokalnom ili širem kontekstu stalno vuče na isti kolosjek, kao što je vidljivo po izjavma i govorima srpskog vodstva prigodom gore spomenute proslave. To nije neka iznimka, to se stalno ponavlja ad absurdum iz usta velikosrpskih političara, crkvenih uglednika i lokalnih gauleitera tipa Pupovac.
A ako je ustaštvo posebno, odjeljeno od hrvatstva i današnje hrvatske politike, u čije se ime onda idu kajati svi hrvatski predsjednici kad posjećuju Jeruzalem? Zar ne ispadamo smiješno da nešto od čega se svom silom želimo odmaknuti u isto vrijeme se i kajemo, drugim rijećima prihvaćamo odgovornost. Jer jedno je nešto osuditi a drugo je pokajati se.
A to kajanje a priori obuhvaća, prihvaća sve žrtve, one stvarne i one izmišljene, napuhane, koje nam se nameću.
O tim žrtvama, broju, se stalno govori, nebili se hrvatsko političko vodstvo konačno potaklo na ispitivanje istine.
Ta suluda politika ne priznavanja nećeg samo otežava sadašnji i budući razvoj hrvatskog društva jer opetuje podjelu koja postoji još iz Drugog svjetskog rata. Uz diobu u društvu, stvara neizliječivu ranu koja kao rak postepeno izgara i uništava narod iznutra. Mogli bi slobodno reći da je danas u hrvatskom društvu opasnija unutarnja podjela nego neka vanjska opasnost.
Za razliku od Hrvatske, Srbija i njeni sateliti kao sto RS, su prihvatili četništvo kao dio, građu novije srpske povijesti, ne samo da su prihvatili nego čak uveličavaju do te granice koliko Hrvati zanemaruju, odbacuju ustaštvo.
Tu se vidi kompaktnost srpskog naroda, što je vrlo važna komponenta u razvitku i budućnosti jednog naroda.
Takvo jedno uveličavanje četništva nije zdravo niti realno iz sadašnjog političkog gledišta, ali je bitno prihvačanje tog pokreta kao jednog od čimbenika današnje srpske povijesti. Prihvaćanja ne samo onih pozitivnih nego i negativnih pojava u toj povijesti. A toga nema u današnjem hrvatskom društvu.
Konkretno govoreći, prošlost, povijest, se ne može izbjeći, jedino što ostaje je suočiti se sa tom poviješću, rasvijetliti je u svijetlu današnjice i u isto vrijeme povući iz te prošlosti pouke da bi se izbjegli propusti koji nas lako mogu vratit baš u tu prošlost iz koje želimo pobjeći.
Ovo novije koketiranje s velilko-Srbima, bilo to u RH ili u susjednoj BiH nije korisno, može biti samo štetno.
Ponavljaju se zablude prošlosti, koje se razlikuju od ranijih samo u tome što su zamotane u novom ruhu.
Stjepan Asić
