By Većinu svog života, Katarina Pejaković, provela je u Kanadi, gdje je uz ostalo bila iznimno aktivna i u hrvatskim kulturnim udrugama. Piše pjesme, priče, članke i igrokaze za djecu, a svoje uratke objavljuje i u raznim časopisima i novinama. Veliki broj članaka napisala je i objavila o našim iseljenicima. Autorica je zbirki pjesama „Samotni putnici“ i „Sjena u oku“, knjige duhovnog razmišljanja „Deset zapovijedi ljubavi“ i autobiografskog romana „Anđeo“, koji je preveden i na engleski, a koji će biti predstavljen 17. rujna u dvorani Hrvatske Matice iseljenika u Zagrebu.
Kad smo je pitali, kada je i zbog čega otišla u Kanadu, rekla je:
- U Kanadu sam otišla kao maloljetnica, s obitelji. I ako mi nikad roditelji nisu rekli da smo otišli iz političkih razloga, kad sam odrasla, shvatila sam da oni koji odu jer im je život otežan i ugrožavan zbog vjerovanja i nesklonosti komunizmu, zapravo odu iz političkih razloga.
- A, jeste li se nadali da ćete se relativno brzo vratiti?
Bila sam uvjerena da ću se vratiti čim zaradim za povratnu kartu. Ipak, za to je trebalo završiti školu, naći posao, što se nije dogodilo tako brzo. A do vremena kad sam imala za povratnu kartu, shvatila sam da su moji roditelji imali velikih razloga za odlazak i da mogu biti slobodnija i korisnija svom narodu izvan Domovine.
- Kad ste vani, koliko Vam nedostaje Hrvatska?
Recimo da sve što radim i stvaram, radim iz ljubavi prema Hrvatskoj, ali ne samo ja, već većina naših iseljenika. Svoje sam kćeri odgajala da budu dobre i poštene osobe jer su u tuđini lice Domovine i po njihovom ponašanju stranci će mjeriti Hrvatski karakter i poštenje.
- A, znaju li ljudi u toj dalekoj državi gdje je zapravo naša Domovina, znaju li da je ovdje bila agresija?
Kanađani su za Hrvatsku znali i prije Domovinskog rata. Znali su da je Hrvatska pod komunističkom diktaturom Juge, o progonima poslije Drugoga svjetskog rata i nakon Hrvatskog proljeća. Mi Hrvati u Kanadi borili smo se i za to da se sazna istina o našoj Domovini.. Od početka šezdesetih godina naša djeca pohađaju hrvatske iseljeničke škole koje pruža kanadsko Ministarstvo za školstvo. Tu se podučava hrvatski jezik, hrvatska kultura i vjeronauk. Hrvatski folklorni ansambli nastupali su na mnogim kanadskim priredbama, uvijek s najvećim pohvalama. A o nogometnim skupinama da i ne govorimo. Hrvatska ekipa iz Toronta bila je odgovorna za prvu profesionalnu kanadsku nogometnu reprezentaciju. Svaki Kanađanin koji je 1991. poznavao bilo kojeg Hrvata znao je da je Hrvatska referendumom i bez sile proglašena slobodnom zemljom. Također je znao da su je nedugo nakon toga napale srpske paravojne bande potpomognute i naoružane tzv. Jugoslavenskom armijom.
- A, kako ste Vi podnijeli hrvatski obrambeni Domovinski rat?
Moj autobiografski roman „Anđeo“ opisuje kako smo mi u iseljeništvu podnosili Domovinski rat. Bili smo užasnuti barbarstvom i divljaštvom agresora. Bila sam tumač i prevoditeljica za kanadsku vladu, mnoge novine, televizijske postaje i Crveni križ. Nekada su mi prijevode vraćali misleći da sam se zabunila jer normalan svijet nije mogao zamisliti zločine koji su provođeni, ne samo nad zarobljenim braniteljima, već i nad nenaoružanim civilima. Sjećam se jednog prijevoda, izjava žena i djece iz Vukovara. Fizički sam oboljela i povraćala nekoliko dana nakon što sam čula kako osmogodišnja djevojčica opisuje silovanje koje je nad njom počinio pedesetpetogodišnji Srbin, susjed.
- Bavite se uspješno i pisanjem, prije svega priča, romana…. Kako je to počelo?
Počela sam pisati još u osnovnoj školi. Počelo je to iz usamljenosti koju sam doživljavala jer se moja obitelj nije uklopila u norme komunističkih obitelji tadašnjeg Osijeka. Roditelji su bili vjernici i nas su odgajali u vjeri i učili o strahotama koje je doživjela majčina strana kao prognanici iz Kupresa, i otac kao član „Sokola“ u Dalju, u Slavoniji, a posebno Osijek bili su nasilno i sistematski posrbljivani već od 1945. Roditelji su shvatili da se stare društvene norme lome i da Hrvati, vjernici nemaju budućnosti u takom okruženju i ne mogu pružiti dobru budućnost svojoj djeci. Ipak, majka je uz puno napora odvajala nešto sitniša da me od šeste godine šalje u kazalište i savjetovala mi koje knjige da posuđujem iz knjižnice kako bi stekla osnovno znanje iz hrvatske kulture.
- Nu, zbog čega se ipak Hrvati ne vraćaju u Hrvatsku?
- Neki su se vratili i vrlo sretno i uspješno žive u Hrvatskoj. Većina ipak osjeća nezadovoljstvo s odnosima Hrvatske prema iseljenicima. Hrvatska vlada ne čini ništa da to promjeni. Danas je u Hrvatskoj moguće biti saborski zastupnik i javno žaliti što Udba nije likvidirala više iseljenika, bez da se za tu uvredu odgovara! Ili kao bivši Udbaš uživati veliku mirovinu i ne odgovarati za progone iseljenika. Teško se nosimo s ovakvim službenim stavovima Hrvatske prema iseljenicima. Prava i istinita suradnja iseljeništva i Domovine neće se dogoditi dok god iseljeništvo ne dobije broj zastupnika u Saboru prema omjeru današnjeg iseljenog hrvatskog stanovništva kao što je to dodijeljeno manjinama, i dok god se iseljeništvo ne prihvati kao neiskorišteni rudnik znanja, stručnosti i ljubavi za Domovinu bez kojega bi i sam Domovinski rat bio puno teži.
- I na kraju, želite još nešto reći, poručiti?
- Podsjetila bih da je kolektivna odgovornost Hrvata Domovine i iseljeništva očuvati i promicati Istinu novije hrvatske povijesti, čemu smo i sami svjedočili. Samo istina odagnava tamu, laž i strah koji su nam Hrvatima predugo nametani. Domovinski se rat ne smije prešućivati i zataškavati. Moramo biti ponosni na hrabrost naših branitelja, njihovo uzorno vojno ponašanje i čuvati njihovo sjećanje. To znanje moramo prenijeti na mlade, koji u državnim školama gotovo da i ne uče o pobjedi i slavi Domovinskog rata, već im se naša povijest pokušava prikazati lažno i iskrivljeno- mišljenja je Katarina Pejaković.
Mladen Pavković
