By Glasovanje na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Hrvatskoj trebalo bi biti dužnost svakog građanina Republike Hrvatske (RH), jer to je baza demokracije. To je direktni udio svakog pojedinca u postojanju i radu jedne države. Bez tog glasa, izbora, država u današnjem smislu nebi ni postojala.
Pod često citiranom izrekom ”država to sam ja” misli se na osobu koja svu vlast prisvaja sebi, jednom tiraninu, diktatoru. Ali, logično gledajući, svaki građanin jedne zemlje ima pravo kazati država to sam ja. A taj njegov državnotvorni stav dolazi do izražaja baš onda kad ubaci glasački listić u glasačku kutiju.
Tim svojim činom on odlučuje tko će vladati zemljom, državom. Bez njegovog glasa nebi bilo izbora, nebi bilo vlade, a bez vlade nema ni države! To je ta povezanost putem demokracije, riječ grčkog porijekla, demos znači narod, a kratia (kracija) vlast, svakog pojedinca, naroda, sa vlašću.
Nasuprot tome je autokracija, sto znači samovolja, diktatura, volja jednog pojedinca koji sam odlučuje u ime većine. Što znači da ne ići na izbore, ne izvršiti svoju građansku dužnost, mi demokraciju osuđujemo na autokraciju. Jer autokracija može biti izražena u različitim formama.
Može biti u smislu jedne monarhije, vladavine jednog pojedinca koji vlast prima u nasljedstvu. Može biti u ime jedne skupine ljudi, po dogovoru, primjerice oligarhija, vladavina manjine. Jedna od poznatijih oligarjskih država je bila starodrevna Sparta, koja je ustvari imala dva kralja, obojica iz dviju srodnih aristokratskih obitelji, obojica sa istom moći, kao protuteza jedan drugome. U pogledu kontrole slično je bilo i u Rimskom carstvu gdje umjesto dva kralja postojala su dva konzula.
U današnje vrijeme autokracija je moguća i u jednoj demokraciji, sa ne izlazom na izbore dovoljnim brojem glasača, što proizlazi izborom jedne skupine ljudi koji su zakonito izabrani ali ne predstavljaju većinu. To jest vrst oligarhije.
Ako se ta vladavina jedne oligarhije, skupine ljudi, osniva na demokrataskim izborima a ne na silom prisvajanju vlasti onda nemožemo kazati da nije demokratski izabrana vlada. Nije što se tiče većine glasača koji nisu izišli na izbore ali krivnja nije na onima koji su na taj naćin izabrani nego na onima koji su iz raznih razloga bojkotirali izbore.
Zato je važno u svim demokracijama svijeta da odaziv na izbore bude što veći, jer ne samo što daje legitemitet izabranoj vladi nego je također u interesu glasača, jer ga čini odgovornim, odlučujućim i onda kad rezultat nije po volji.
Bojkot izbora je moguć ali ono treba da ima svoj logičan razlog, nemože da bude samo volja jednog pojedica ili pojedinaca bez jednog šireg političkog diskursa i mora imati ne samo svoj početni dio, ne izići na izbore, nego i svoj završni, što i kako postupiti nakon izbora.
Radi se često o jednoj političkoj strategiji, planu, jedne političke stranke ili stranaka, kako napraviti pritisak na recimo vladajuću stranku ili koaliciju. Ovakva strategija nije jedno te isto kao na pr. kad se osobno, bez nekog plana ili strategije, odlučimo ne dati svoj glas, jednostavno bojkotirati izbore.
U ovom slučaju mi bojkotiramo demokraciju a ne izbore ili postojeću vladu. Svrha demokracije ne leži u osobnom pristupu nego u općem, ne jednog pojedinaca nego zajednice opčenito. Tek tada demokracija dolazi do punog izražaja.
Prema demokraciji moramo se odgovorno odnositi. Imajući u vidu da je demokracija u RH nešto novo nije za čuditi se da mnogi pojedinci iz raznovrsnih razloga bojkotiraju izbore nesvijesni koliku štetu s time čine ne sasmo demokratskom poretku u kojem žive nego i samoj državi.
Država nije pojam, ona je živo tijelo sastavljeno od njenih građana. Kakava će ta država biti zavisi o njenim građanima a ne o nekoj izabranoj eliti koja s njom vlada. Vlada ako joj mi, građani, to dostupimo, a jedini i najači naćin kako tu vladu kontrolirat je putem glasačkog listića.
Zato, ne glasati i kasnije kazati da to nije moja vlada jer nisam glasovao ne stoji. Ustvari i onaj koji ne glasuje ustvari “glasuje” jer daje drugome mogućnost da svojim glasom odlučuje u svoje ime i u ime onog koji ne glasuje na izborima. To je ta ironija ne glasovanja na parlamentarnim i inim izborima.
Da bi se izbjegla ova već ustrajana anomalija u izborima u RH možda bi najbolje riješenje bilo da glasovanje bude kao i u Australiji, obvezno. S time da oni koji ne glasuju plate minimalnu novčanu kaznu.
Ovakvo riješenje će mnogima zvučiti ne-demokratski, ali ako je promjena sprovedena putem referenduma tom cijelom procesu daje se legimitet. Obvezno glasovanje nije prisilno per se, ono je više poticajno dok ne postane običajno, norma koju svaki građani automatski ispunjava.
Kao i svaku stvar u životu demokraciju isto tako treba gajiti, u njoj suživiti, da bi ona bila efektivna u punom smislu riječi. Nije dovoljno stalno se jadikovati da imamo totalitarno nasljeđe jer sve se može promijenit, sve je promjenljivo, samo je pitanje vremena.
A te promjene moraju biti putem demokratskog procesa u kojem je glasovanje jedno od ključnih čimbenika. Ako toj ustavnoj promjeni nadodamo i uvođenje elektroničnog ili dopisno glasovanje tek onda bi mogli reči da se u zemlji stvarno vodi briga o demokratskom procesu, da je ono živo i zdravo.
Obveznim i dopisnim glasovanjem dodalo bi se glasačkom tijelu drugih 940.000 državljanina koji žive izvan RH , imajući u vidu da jedan postotak njih već sada izlazi na izbore. Ostaje pitanje dali je RH spremna za takav jedan prividni seizmički preokret, imajući u vidu da se je lijeva oporba od tog dopisnog glasovanja ogradila. Radi se o jednom retrogradnom koraku jer se na taj naćin ignorira skoro polovica hrvatskog naroda, onaj dio koji živi u inozemstvu.
Za ustavne promjene potrebna je dvotrećinska većina u Saboru. Za sada je to bila izlika vladajuće koalicije da o tome u Saboru ne pokrenu raspravu. Da bi bilo uspješno važno je otvoriti diskusiju, postepeno educirat glasačko tijelo. Kao i za sve teren treba pripremit, korak po korak, da bi obvezno i dopisno glasovanje u RH ugledalo svijetlo dana.
Stjepan Asić
