By U utorak 18. ožujka u Business Club 5, Sky Office Zagreb održan je Okrugli stol na temu inflacije i kako osigurati ekonomsku stabilnost uz uvjet održivosti. Odmah na početku trebam zaključiti da je bio pravi užitak slušati mišljenja sudionika Stola, njihove analize i obrazloženja vezana za inflaciju. Također, sve pohvale Business Club 5 koji je organizirao ovaj Okrugli stol koji je izazvao veliki interes pa je mala dvorana Sky bila prepuna. Dakle, s obzirom na doživljaj, s obzirom na razmišljanja koja smo čuli, s obzirom na organizaciju, naprosto je bilo izvrsno. Stoga pogledajmo u najkraćim crtama kako je to izgledalo, barem za one koji nisu imali zadovoljstvo prisustvovati ovom okupljanju.
Sve je počelo pozdravom jednog od vodećih ljudi Business Club 5 koji je obrazložio usmjerenje BC5 prema sličnim projektima kojima se pomaže mladoj hrvatskoj tržišno usmjerenoj ekonomiji. Moram priznati da sam bio ugodno iznenađen tim pristupom, jer to je hvale vrijedan potez u ovom trenutku punom pitanja, nezadovoljstva i nemira u Hrvatskoj.
Skupu se najprije obratio Predsjednik Hrvatskog društva ekonomista prof. dr. sc. Darko Tipurić koji je u svom stilu sažeto, ali temeljito uveo gledatelje u problematiku ovog Okruglog stola. Nakon toga uslijedilo je predavanje izv. prof. dr. sc. Vladimira Arčabića koji je upozorio na postojanje dviju inflacija, promatrano u kontekstu razvoja očekivane i percipirane inflacije. Svojim je predavanjem obrazložio vezu između marži, plača i inflacije, jer rast inflacije povlači za sobom rast plača, a plaće guraju cijene, dok pritom marže ostaju u svom, za Hrvatsku nedodirljivom svijetu businessa pa rastu po želji. Pritom, zanimljiv je zaključak Arčabića kako je druga inflacija koja se upravo odvija rezultat posve nekontroliranog razvoja događanja na hrvatskom tržištu. Ovo je predavanje bio jako dobar uvod u početak iznošenja mišljenja uvaženih sudionika ovog Okruglog stola koji je otvorio prof. emer. dr. sc. Ljubo Jurčić. U svom poznatom stilu velikog znalca koji svoja mišljenja iznosi na neshvatljivo jednostavan način, Jurčić je usporedio inflaciju sa temperaturom ljudskog tijela za što je kazao kako liječenje temperature ne rješava problem njenog nastanka. Pritom je upozorio da je potrebno sagledati razvoj cijelog reprodukcijskog lanca, a ne samo potrošača kao njegov završni dio. Kao važan problem Hrvatske, Jurčić je istaknuo domaću proizvodnju, njenu nerazvijenost, dakle problem hrvatskog poduzetništva koje se nije dovoljno razvilo. Istodobno, na inflaciju bitno utječu strani proizvođači i trgovci koji sasvim logično svoj profit žele maksimirati, jer posluju na njima stranom tržištu. Dakle, između agregata inflacije, u segmentu nedovoljne domače i značajne strane proizvodnje, na tržištu dolazi do razlike u cijenama, a u konačnici do visoke inflacije. Zaključno, stav Jurčića je da plaće u Hrvatskoj moraju brže rasti od inflacije, a to se ne dešava pa se stvara opravdano nezadovoljstvo.
Nakon Jurčića riječ je uzeo dr. sc. Željko Lovrinčević kojemu je moderatorica Stola doc. dr. sc. Katarina Bačić postavila pitanje poveznice uvođenja eura i inflacije, ali to je pitanje brzo riješeno na način da je zaključeno kako inflacija i uvođenje eura direktno nemaju veze sa inflacijom. Ipak, iako samo uvođenje eura nema direktan upliv na inflaciju, strani trgovački partneri koji posluju u Hrvatskoj negdje u ožujku/travnju 2022. ostvarivali su nižu inflaciju nego Hrvatska. Tu počinje igra sa cijenama za što Lovrinčević kao viceguverner NBH, s obzirom na izvore kojima raspolaže, dobro zaključuje da su pripreme inflacije počele znatno ranije od uvođenja eura, a za što su ključni vanjski igraći. U tome, analizirajući vremensku dinamiku zbivanja, upozorava da se tek 2023. radnici bune radi pada standarda pa u javnom sektoru plače rastu. Iz toga zaključuje da plaće nisu uzrok inflacije. Dakle, što je to uvjetovalo rast cijena, a tako i inflacije, je rast marži i rast profita. U svojoj analizi Lovrinčević ističe kako su marže i profiti u 2022. i 2023. sudjelovali u rastu inflacije čak sa 50%. Istodobno, cijene energenata nisu rasle, cijene poljoprivrednih sirovina, kao i većine inputa, nisu rasle, pa su te ulazne cijene 2023. iste kao 2019. Stoga Lovrinčević postavlja pitanje, kako to da uz sve to i u uvjetima kada su plaće javnog sektora znatno porasle 2023., a država nije povećala poreze, kako je rasla inflacija. Odmah ističe kako je jasno da se radi o visokom profitu u reprodukcijskom lancu. I na kraju, Lovrinčević zaključuje kako se Europa (misli se Europska unija) nije snašla u globalnoj ekonomiji, a posebno „periferija“ (misli se na male države članice EU, dakle Hrvatsku) pa su postali žrtve velikog kapitala. Stoga je u tome važno vlasništvo velikih kompanija i korporacije koje posluju u „periferiji“. Nakon Lovrinčevića raspravi se pridružio prof. dr. sc. Josip Tica koji je najavio kratko vrijeme inflacije, i to iz razloga izvozno orijentirane proizvodnje, jer visoka inflacija u zemlji povećava cijene te se postaje izvozno nekonkurentan, a to vodi do serije stečajeva. Pritom se povećanje troškova proizvodnje na domaćem tržištu ne može prebaciti na izvozna tržišta. To je razlog da su brojni zaposlenici u industriji otpušteni iz poduzeća, a sugerira se od strane Vlade ne podizanje cijena u turizmu. Pritom ističe kako hrvatska ekonomija srlja u recesiju radi vlastite neorganiziranosti. Na pitanje moderatorice Bačić, vezano za regulatore hrvatske ekonomske politike, Tica ističe njihovu važnost koja se pokazala efikasnom u uredno složenim ekonomijama gdje regulatori nadziru lančanu trku između plaća, profita i cijena. U tome HNB ima mogućnost kroz Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja, kao i kroz snažne komunikacijske instrumente HNB, djelovati svojim instrumentima, uz napomenu da tečajnu politiku Hrvatska više nema. Zaključno, u malim državama kao što je Hrvatska, uloga agencija zaštite važna je iz razloga očuvanja konkurentnosti nacionalne ekonomije. Također, Tica ističe važnost komunikacijskog prostora koji stvara očekivanja potrošača i građana, a koji preko komunikacija oblikuju svoja mišljenja, a upravo iz tog prostora dolazi mišljenje o „nestašicama“, što vodi većim maržama i profitima. Na pitanje moderatorice što napraviti, pridružio se dr. sc. Maroje Lang koji ističe kako situacija ipak nije tako crna, jer neki pokazatelji ukazuju na snažan rast hrvatske ekonomije, kao i potražnje. Pritom ukazuje na dva ključna pozitivna šoka u Hrvatskoj. Prvi šok predstavlja pozitivan dolazak europskih fondova u Hrvatsku koji su od 2015. pozitivno utjecali na razvoj Hrvatske. Drugi pozitivni šok je period nakon COVID-19 kada je došlo do velike potražnje za turističkim uslugama. Ono što se događalo prije uvođenja eura je uvođenje malo strože fiskalne politike koja je nakon uvođenja eura malo opala. Sve to uvjetovalo je rast plaća pa je sad potreban društveni koncensus oko visine profita koji se ostvaruju na hrvatskom tržištu. Pritom bi trebalo uspostavit odnos rasta plaća sa rastom produktivnosti uz napomenu da produktivnost u Hrvatskoj nije na zadovoljavajućem nivou. Diskusiji o konkurentnosti pridružio se prof. dr. sc. Mladen Vedriš koji ističe važnost fondova za razvoj Hrvatske, jer njihovim prestankom, a koji će se ipak jednom dogoditi, pitanje je kako će se tada razvijati nacionalna ekonomija. Pritom ističe da se pad hrvatske industrije desio znatno ranije od uvođenja eura. Problem nacionalne ekonomije Hrvatske sadržan je u pokušaju fiksiranje jednog od alata ekonomske politike, kao što je u bilo fiksiranje tečaja, a tada inputi i nadalje rastu te onda kao jedina varijabla koja utječe na konkurentnost je radna snaga. To znači da se u tim uvjetima događaju otpuštanja radnika kao i niže nadnice, što rezultira nižom kamatom i ulaganjem u robotizaciju kao zamjenom za rad radnika. Vedriš se vraća na inflaciju koja je tema rasprave pa ističe glavne igraće inflacije, kao 4 kotača, a to su: proizvođači, trgovci, država i potrošači. Promatrajući tako, prva 3 igrača imaju interes povećati cijene, jer u tome svi dobivaju. Logika bi bila da to negativno utječe na konkurenciju, ali u ovom slučaju konkurencije nema, jer vlada prešutni oligopol gdje se odvija dogovor među igračima. Dogovor između velikih igrača postavljen je znatno ranije, a sve se svodi na raspodjelu tržišta i to u segmentima proizvodnje koji njima odgovaraju. U tom sustavu oblikuju se leaderi tih procesa pa se mali proizvođači ne suprotstavljaju nego se naprosto pridružuju velikim igračima i sa njima dijele profite. Na to se zatim naslanjaju trgovci i trgovački lanci, koji na tome grade svoje marže pa se rast nastavlja. Sve to ide u prilog državi, koja kroz poreze i PDV ostvaruje svoje visoke fiskalne kapacitete te u određenom trenutku može reagirati visokim plaćama kako bi smirila nezadovoljstvo građana. Tu u obzir treba uzeti demografiju kao važan hrvatski problem, kao i odlazak 400 tisuća građana koji u smislu potrošača nedostaju, uz napomenu da se radi o obrazovanim ljudima u naponu snage, a koje je Hrvatska izgubila. U svemu tome, kao nekakva brana loših događanja u Hrvatskoj, nedostaje potrošački aktivizam, kao što je primjerice bio bojkot potrošača koji se u pozitivnom smislu nedavno dogodio. Zaključno, Vedriš ističe da je u svemu ovome zakazao regulatorni sustav države. Obrazlažući sadašnje stanje Vedriš navodi kako je prvi val uništenja domaće proizvodnje počeo 1993. uništenjem izvozne industrije. Zatim je došlo do ulaska vanjskih igrača koji su, u biti, išli na brownfield investicije, odnosno kupovanje hrvatskog tržišta pa su preuzeli banke, telefonsku mrežu, INA-u i drugo. Preuzimanje hrvatskog tržišta od strane stranog kapitala, a s druge zbog turističke potrošnje, koja, kada se izuzmu kreveti, temelji se do 70% uvezenih roba. Na taj način realni prihodi turizma bitno su manji nego se navodi u izvješćima.
Završetak rasprave Okruglog stola, pod utjecajem jednog pitanja iz publike, pripao je Jurčiću koji je istaknuo problem nedovoljnog planiranja nacionalnih potreba i poticanja domaće proizvodnje umjesto uvoza. Planiranje potreba i realizacija planiranog u okviru nacionalne ekonomije nasušna je potreba Hrvatske. Nažalost, Hrvatska ne prati način rada u razvijenim državama koje koriste brojne institute koji analiziraju i politici nude rješenja u svim segmentima nacionalne ekonomije, što u Hrvatskoj nije slučaj. Jurčić ističe kako postojanje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja nije dovoljno, jer je problem znatno složeniji, a koji agencija ne može obuhvatiti. Na izlaganje Jurčiča nadovezao se Tica koji upozorava na nedostatak vizije nacionalne budućnosti, a uz to ističe kako od 2008. nema rasta produktivnosti, uz nedostatak radnika. U svemu tome sada hrvatska ekonomija raste, ali produktivnost ne raste. Rješenje toga je bitna promjena cijelog regulatornog sustava Hrvatske i stvaranja uvjeta za snažnije investiranje koje bi utjecalo na viši nivo produktivnosti. Tu se podudaraju sugestije Jurčića i Tice koji ističu potrebu definiranja svih nacionalnih politika, što bi rezultiralo većom produktivnosti i realnim ekonomskim rastom. Zaključno, Jurčić i Tica ističu pitanje investicija privatnog sektora hrvatskog gospodarstva.
Dakle, bila je to večer koja će po svemu ostati po ugodnom pamćenju, ali ja bi ipak otvorio nekoliko pitanja koja, po meni, nisu dovoljno jasno obrazložena, a tiču se problema hrvatske ekonomije. Stoga bi uzeo za pravo na neki se način pridružiti ovom Okruglom stolu i dati odgovor na pitanje zašto nam se sve ovo dešava? U biti, svi su odgovorili na to pitanje „zašto“, ali odgovor na njega bio je nekako suzdržan i zavijen u rukavicama, da li iz straha ili pak radi nečeg drugog, ne znam, pa dopunimo to.
Počeo bi sa Jurčićevom konstatacijom na kraju, kada je kazao „sve ovo samo smo zagrebli po površini problema“, a tu je početak iskrenog odgovora na probleme hrvatske ekonomije. Dakle, treba u problem i raspravu uči dublje pa treba jasno definirati brojne probleme koji odgovaraju na pitanje zašto nam se sve ovo dešava, pa idemo.
Da bi bilo jasnije, uvodno ću skrenuti pažnju na istraživanja i knjige, kao što je primjerice knjiga „Zarobljeno društvo, korupcije i demografija“, a koja upozorava kako Hrvatska nema makronacionalni sustav, kao ni ciljeve kojima bi gradila makrostrateški sustav. To se nadovezuje na Ticu koji ističe potrebu vizije nacionalne budućnosti. Istodobno, znamo da je današnja Hrvatska primjer „duboke države“, što bi značilo snažnu političku stegu koja postoji radi nekih ciljeva. Istodobno, Hrvatska, kao duboka država može se ostvariti jedino u javnom sektoru, kao oblik tzv. „rodjačkog kapitalizma“, i to iz niza poznatih nam razloga. U takvom okruženju potrebno je ukazati na brojne probleme koji vode prema konačnom odgovoru na ključno pitanje zašto nam se sve ovo dešava.
Može se navesti 16 osnovnih razloga, pa idem redom.
Prvo, hrvatski mediji većim dijelom nisu više Hrvatski pa se oblikovanje javnog mišljenja naroda, posebno mladih, realizira prema ciljevima nehrvatskih medija. Dakle, hrvatski interesi nisu građanima medijski artikulirani, već se artikulira mišljenje nekih drugih interesa izvan Hrvatske koji upravljaju hrvatskim medijima. Drugo, u uvjetima otuđenja temeljnih segmenata hrvatske nacionalne ekonomije, kako navodi i Jurčić, utjecaj države, ili kako se navodi, regulatorni sustav i instrumenti nemaju potreban utjecaj. Dakle, država je neorganizirana, nerazvijena i nespremna zaštititi nekakve nacionalne interese (iako su oni definirani). Treće, postojeća Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja nejaka je u okruženju kakvo se oblikovalo u Hrvatskoj, a HNB, kako Lovrinčević ističe, nema mogućnost utjecaja u smislu zaštite Hrvatske od preuzimanje od strane velikog kapitala. HNB o tome ne odlučuje. Četvrto, država koja nema ciljeve, kao na makronacionalni strateški sustav i model, a u njemu nadzor, kao što je to Hrvatska, izložena je korupciji za koju mediji navode kako čak 91% građana u Hrvatskoj ističe kako je korupcija raširena, u čemu su mišljenja mladih najzastupljenija. Peto, teško je pretpostaviti da regulatorni instrumenti mogu utjecati u uvjetima kada od 4 igraća, koja navodi Vedriš, njih tri, zajedno sa državom, nemaju interesa zaustaviti visoku profitabilnost vanjskih igraća koji predvode tu cijelu igru. Šesto, u uvjetima kada je Hrvatska prepustila stranom kapitalu svoje banke, trgovačke lance, INA-u, telefonsku mrežu i slično, voditi politike o kojima govore Jurčić i ostali, teško da je ostvarivo, ali nije i nemoguće. Nije nemoguće, ali da bi bilo moguće potrebne su svekolike, duboke, stručno i znanstveno potkrijepljene promjene, što znači intenzivno zajedništvo struke, znanja i politike. Sedmo, hrvatska se ekonomija u većoj mjeri oslanja na turizam, kako ističe Lang, pa je u turizmu potrebno postići sklad između profita i plaća. Ovdje treba ukazati na problem da je produktivnost temelj profita, a hrvatski menadžment u turizmu ne ostvaruje dovoljnu produktivnost koja bi rezultirala profitom, a zatim investicijama i rastom. Istodobno menadžment stranih tvrtki, ponajprije hotela, ostvaruje visoku profitabilnost. Dakle treba riješiti problem edukacije i osposobljavanja hrvatskog menadžmenta. Osmo, u strukturi efekata od potrošnje u hrvatskom turizmu, čak 70% sudjeluju proizvodi iz uvoza, kako navodi Vedriš. Takvi se rezultati ne prikazuju, ali to ukazuje da polako turizam gubi u ocjeni važnosti za nacionalnu ekonomiju jer se kroz njega ostvaruju interesi inozemnih proizvođača, a radi se o proizvodima koje bi Hrvatska moga proizvoditi. Deveto, nije spomenuto pa bi pitanje resursa moglo biti posebna tema nekog novog Okruglog stola. Radi se o tome da Hrvatska nema registar nacionalnih resursa, a s time niti koncensusom definiran nadstranački strateški plan postupanja i korištenja nacionalnih resursa. Znamo da su resursi temelj svake ekonomije, a imamo aktualan primjer Trampa koji posezanje za rijetkim mineralima Ukrajine stavlja u prvi plan. Hrvatsko more i vode, ali i drugi resursi od iznimnog su interesa za strane igrače pa je taj segment nacionalne ekonomije potrebno definirati i strateški odrediti. Deseto, sukladno nebrizi o resursima, postupno, ali dinamično gubimo turističke kapacitete koji kroz razne oblike preuzimanja, kao što su brownfield i greenfield investicije dolaze u ruke stranog kapitala. Hrvatski hoteli i marine prelaze u vlasništvo špekulantskih fondova i stranog kapitala, a na štetu hrvatskih interesa. Pokušaji da se to zaustavi nailaze na snažni otpor državne administracije i politike. Jedanaesto, svake godine imamo rezultate istraživanja GEM CEPOR pod naslovom „Što Hrvatsku čini (ne)poduzetničkom zemljom“. Rezultati tih istraživanja kontinuirano ukazuju na nebrigu hrvatske politike o mladom hrvatskom poduzetništvu, o čemu se godinama piše i istražuje u znanstvenim radovima. Nažalost, to ostaje bez interesa hrvatske politike i države. Dvanaesto, kako Jurčić dobro ističe, svaka politička odluka u razvijenim državama temelji se na istraživanjima brojnih znanstvenih instituta i organizacija. Takva sprega politike i znanosti u Hrvatskoj, ne samo da se izbjegava, nego se često smatra neprihvatljivom. Hrvatski političari koji donose odluke od nacionalne važnosti smatraju se osobno sposobni za sva pitanja. Zašto je to tako tek treba istražiti. Trinaesto, problem radne snage, ili demografski problem Hrvatske koji ističe Vedriš, ključan je u smislu gubitka 400 tisuća obrazovanih ljudi, koji Hrvatska ne može nadoknaditi niti da ima sustav i kvalitetu visokog školstva Njemačke, a daleko smo od toga. Bez obrazovanih građana Hrvatske svaki pozitivan iskorak čista je iluzija. S obzirom na menadžment (controlling i planiranje), pojedini znanstvenici ostvarili su suradnju sa stranim kolegama, ali to još uvijek nema odjeka u praksi, kao niti u odlukama na nivou nacionalne politike. Četrnaesto, kako Tica ističe, a Jurčić nadopunjava, vizija budućnosti Hrvatske nije razvijena, već se sve svodi na dnevna događanja i „izlete“ u odlukama po sistemu pokušaja i pogrešaka. S tim u svezi ReThinking Economy, a u njemu ReThinking menadžment, rijetka su tema u radovima domaćih znanstvenika pa je zaostajanje u praksi logično. Petnaesto, važnost industrije ključna je za svaku ekonomiju, a Hrvatska je od 1993. ušla u proces gubitka nacionalne industrije, pa je na početku zbog nesnalaženja na svim nivoima, izgubljeno je oko 30% velikih poduzeća. Nakon toga, ključna su poduzeća prodana i prepuštena stranom kapitalu, dok je istodobno izostala podrška domaćim poduzećima koja pokazuju mogućnost postati veliki. Šesnaesto, mir u državi uvjet je njenog razvitka koji je sv. Augustin definirao kao „Mir je stalnost poretka sviju stvari“. Mir u Hrvatskoj potreban je od mira u obitelji do mira naroda u državi. To znači da mir, a time i zadovoljstvo, kao i (ne)iseljavanje, u Hrvatskoj zavisi od sustava koji Hrvatska (ne)ima. U njemu bi se trebali naći ciljevi, politike koje navodi Jurčić, planovi za budućnost, koje navodi Tica, kvalitetna radna snaga i demografija, koju ističe Vedriš, a zatim domaće investicije, znanje i produktivnost motivirani mirom i srećom. Neuređena i nejaka država, kako se zaključuje iz izlaganja Lovrinčevića i Langa nije u stanju rješavati nadolazeće probleme kao što je ovom prilikom tema inflacija, ali problem je znatno širi.
Dakle, jasno je, a i svi sudionici Okruglog stola ističu, Hrvatska treba hitnu, snažnu i korjenitu reformu gospodarskog sustava, što zahtijeva rad na oblikovanju makrostrateškog nacionalnog sustava po uzoru na razvijene države Europske unije. Da bi se to pokrenulo potrebno je razviti sustav suradnje sa znanstvenicima razvijenih država EU, a zatim omogućiti poveznicu sa vladajućom politikom. Poznato je da se promjene koje slove kao ključne promjene temelje se na dva činitelja, nacionalno bogatstvo i nacionalno znanje. Nacionalno bogatstvo Hrvatska ima, ali nedostaje znanje, za koje Jurčić dobro ističe u smislu potrebnog znanja, gradnje i oblikovanja ekonomske politike za koje su neki znanstvenici dobili Nobelovu nagradu.
Zaključno, odgovorimo na pitanje zašto nam se sve ovo dešava?
Bez intencije ikoga optužiti, mislim da je jasno da se ne radi toliko o dubokoj državi, nego o jako dubokoj tranziciji iz koje Hrvatska ne izlazi radi neprimjerene hrvatske politike koja Hrvatsku prezentira kao nejaku državu sa kojom se lako manipulira.
Postavimo sad opet ono „zašto“, pa koristimo način razmišljanja kao što je razvila japanska Toyota koja je postavila onih poznatih Toyotinih „5 why“, poznatih u znanosti.
Prvi why vidimo već iz činjenice da nitko od hrvatske politike ili ministara nije prisustvovao ovom Okruglom stolu. Drugi why, ili zašto od vlasti ili ministara nitko nije došao, tako da nešto nauče, može se obrazložiti kao već navedena samodopadnost i mišljenje o osobnoj „sveznajučnosti“ čim se uđe u politiku. Treći why, ili zašto vlada mišljenje da si sveznajući ako si u politici, problem je mentalne tranzicije Hrvatske i naslijeđa bivšeg jugo-režima i sustava u kojemu je državna politika bila partijska, nedodirljiva i sveznajuća pa je zato i propala. Četvrti why, ili zašto hrvatski političari na vlasti percipiraju svoje nadnaravne sposobnosti i na čemu se to održava, može se obrazložiti rastom Hrvatske koji je nesporan, pa se percipira kao da je sve savršeno, a u čemu se zanemaruje pitanje o kakvom se rastu radi. I na kraju, peti why, ili zašto se misli da je sve savršeno, temelji se na dva izvora, korupciji i neznanju, ili pak odbijanju korištenja znanja. Dakle, zaključno, pravi odgovor na pitanje zašto nam se sve ovo dešava leži u neuređenoj hrvatskoj državi kojoj nedostaje mnogo da uđe u grupu uređenih država. Nastavak ovog pitanja zašto nam se sve ovo dešava treba interdisciplinarno analizirati, od samog početka stvaranja Hrvatske, jer današnji problemi Hrvatske nisu od sada nego od njenog početka pa korak po korak do danas. Na kraju, ja bi istaknuo problem završetka Domovinskog rata, koji očito nije završio i vezan je za mir u državi, a što je zadatak države i njenog aparata i sustava. Završetak Domovinskog rata zasigurno će pridonijeti postupnom oblikovanju uvjete za useljavanje visokoobrazovanih, a ne iseljavanje. S tim u svezi veselim se narednom Okruglom stolu u organizaciji Business Club 5.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb, 21. ožujka 2025.
