By Mrak u Domu
Za grobak skrbit
Nek domom se zove
Ondje ću ljubit
Te proklete zore
Ulice su puste
Sunce prokleto sja
Obasipa me ta
Oslika samotna
Teška t srca
Zaludno pisah
Odande ključa
Što nekada bivah
Zrake tmine
Griju nebesa
Te proklete psine
Nadomak lijesa
O ta stoljetna
Željo vijekova
Nek je povratna
U Domu ti mrakova
Prolijeće proljeće (davno)…
Novo ljeto polako krivuda
To breme životno stoji
Silno nikud ne mrda
Samo se svoje ruke boji
Prohtile se oraha krošnje
I osame (se), pokoje palme
Procva lipe list ondje
Samo tkogoda više nije…
I za sve ono što bljesnu
Ko da sada isto gledam
Onu sliku grotesknu
Što odavno stihove redam
Nije tebe, a ni potonjega
Proljeće se opet budi
Hladna srca moga
Daleka zora rudi
Zašto svak sjetu niječe
Neznanu tu ti večer
Kao da vrijeme manje peče
Stara duha je glečer
Katkad se štošta javi
Zapisati sjećanje dadoh
Pogdjegdje neka živi
Sve k meni neznano i davno
Još pomalo zrake
Što na me slijeće
Proći će, dakle
I to proljeće…
Bio-predstavke
Krunom od trnja
Te razapeta srca
Slika je krnja
Težinom okova frca
Potonju budućnost
Već si ti skrasiše
Imaginarija ludost
U men’ tražiše
Od pustih ljeta
I drugome bi dali –
Što li će sjeta
S onog koji žali…
Latrarequeist pseudoCroatae
Barjak se vije
Bijeli crninom
Na pola je koplja
S jutrenja tminom
Bukti plam
U čijem je blatu
Srušen je hram
Selice t’ jatu
Skutom sinekure
Ugasiše žar
U čase ljute
Nagrnuše jad
Plaštem naroda
Kićen ta sjaji
Grudom hoda
Skovan u báji
Realbitkom
Utihnuše davne želje,
Nijema je ta slika;
Obamrlo sve je:
Ostade jadikovka…
Strepnja nad jednim;
Nad jednim je danom,
Žudnja za kletim –
Pukim bezdanom…
Vapaj krahu
Metež Sunce prosu
Sred jada lika tvoga
Na tu livadicu rosnu
Odzvanja mraka cika
Sve voljno i čisto mre
Dok nakot patnje gle’
Zora rudi, ne jenjava
Boli kudi, bola dernjava…
Čekadu otkucaj trena
I koji mrakom ne strepe
Kome li je slika snena
Gledati dnevne siluete?
Tebe je još!
Pognute glave,
S maskom na licu,
Kudgod li jesu,
Slike vatre stare…
Melankolični sada obrisi,
To potisnuto blago!
Pretočeni jada dopisi,
U zgusnuto stado!
Od tla i krvi,
Pismo si svetosti:
Eho srca vrvi,
Tvojoj krepkosti!
Iskra kad se budi,
Starinom boljke,
Pogdjegdje rudi,
Povjesnica to je!
Nikola Puzović
Iz arhive (travanj/svibanj 2026.)
Više stihova dostupno je preko priložene poveznice: https://zenodo.org/records/21283432
