Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Kada umirovljenik odnosno strija osoba postane sinonim za stradanje ili patnju onda je to znak da je društvo u kojem se to događa osuđeno na jednu od dvije jedino moguće opcije, ili će se potpuno urušiti odnosno propasti ili mu slijedi katarza. U proteklih 12 mjeseci još se jednom na najteži način potvrdila hrvatska stvarnost koja kaže da u svakoj elementarnoj nepogodi ili bolesti kao po nekom pravilu prvi i u najvećem broju stradavaju upravo umirovljenici odnosno starije osobe. Za svaku državu koja u svojim temeljima ima ugrađenu i socijalnu komponentu stradavanje starijih osoba predstavlja potpuni poraz cijelog društva i znak za jasan nedostatak empatije ili još je preciznije kazati potpune nebrige.

Da umirovljenik u Hrvatskoj nije biti lako je već odavno poznata činjenica, počevši od Domovinskog rata kada su mirovinski fondovi i vrijedna imovina doslovno razgrabljeni, pa do smanjivanja mirovina do te mjere da je danas više od polovine umirovljenika ispod granice siromaštva. Neovisnost Hrvatske je dočekana sa mirovinama koje su bile u visini od 80-ak % od prosječne plače da bi ona danas nakon 30 godina demokracije bila debelo ispod 40% ili u pola manja no što je bila prije 30 godina. U početku je Domovinski rat bio izgovor za otimačinu i smanjivanje mirovina, a kasnije je to bilo navodno radi obnove, a onda i poradi Zakona koji su se često mijenjali, ali svaki puta na štetu prava umirovljenika.

I kada smo pomislili da je konačno došlo vrijeme i za neke bolje dane dogodila se prvo pandemija, a onda potres u Zagrebu, pa onda ponovo nekontrolirano širenje zaraze da bi kraj prošle godine dočekali sa katastrofalnim potresom koji je pogodio Banovinu. Usprkos mnogim  upozorenjima koja su upućivana Stožeru da se od pandemije trebaju žurno zaštiti ugrožene skupine odnosno starije osobe u prvom redu uz one sa više komorbiditeta, Stožer je potpuno promašenim mjerama upravo njih izložio najvećoj opasnosti što je rezultiralo pravim „masakrom“ u domovima za umirovljenike, a onda i redom veliki broj onih koji su svoju borbu protiv virusa okončali na respiratoru. Umjesto da je Vlada izolirala najugroženiju skupinu ona već skoro godinu dana maltretira cijelu populaciju dovevši u pitanje goli opstanak mnogih obrtnika i poduzetnika jer im je „suludim mjerama“ onemogućen rad a da to ne opravdava doslovno ni jedna činjenica ili znanstveno utemeljen razlog.

I nakon skoro godinu dana od potresa u Zagrebu obnova još uvijek nije počela niti se uopće zna kada će, a umirovljenička domaćinstva pogođena potresom opet su ostala na margini svih zbivanja izgubljena u šumi birokratskih zamki koje oni teško prolaze, a to znači i smanjenje šansi da će im stanovi ili kuće biti obnovljene za njihova života. Katastrofalni potres koji je pogodio Banovinu samo je potvrdio prethodno navedeni odnos države prema starijima, ali u Banovini je sve to dobilo i jednu sasvim novu dimenziju jer su na potresom pogođenom ruralnom području uglavnom starija domaćinstva iza kojih će doslovno ostati pustoš u koliko se država ne pobrine stvoriti im uvjete za normalan život, a to uz dodatne mjere i programe može značiti i mogući povratak mlađih koji bi popravili katastrofalnu demografsku sliku..

Prostor u kojem starija populacija ne može preživjeti a kamo li normalno živjeti je unaprijed osuđeno na propast. Tamo gdje nema stvorenih uvjeta za prirodnu simbiozu mladosti i starosti ne postoje ni temelji za budućnost, makar se radilo i o državi, u ovom slučaju Hrvatskoj.

U Zagrebu, 15.01.2021.

Predsjednik BUZ

Milivoj Špika


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Gospodarstvo