By Među dobitnicima ovogodišnjih Nagrada Grada Zagreba našlo se i ime redateljice Dane Budisavljević. Ona je za svoj prvi igrani film „Dnevnik Diane Budisavljević“ dosad primila relativno veliki broj nagrada i priznanja, pa se s pravom postavlja pitanje- zašto joj ne bi uručili i ovu nagradu? Međutim, ovaj film ima jednu veliku „grešku“, a to je da se propagira da je snimljen po istinitim događajima, („istinita priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima“), što nije ništa drugo nego laž, falsifikat, obmana…
Sadržaj filma je slijedeći: U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj na snazi su rasni zakoni. Diana Budisavljević u jesen 1941. doznaje da se majke i djeca pravoslavnog podrijetla odvode u logore u blizini Zagreba. Broj i oznaku nepodobnog dobiva i njezin suprug, poznati zagrebački liječnik Julije Budisavljević. U atmosferi straha i prijetnji, nepokolebljiva i predana ideji humanosti, Diana s nekolicinom prijatelja iz svog stana pokreće riskantnu akciju kojom je od sigurne smrti spašeno više od 10 tisuća djece. Završetkom rata njezino austrijsko podrijetlo postaje nepoželjno, a zasluge za najveću akciju spašavanja u Drugome svjetskom ratu prešućene su do današnjih dana.
Dakle, što je tu sporno? Prvo, da je navodna Diana u državi u kojoj su na snazi bili rasni zakoni, bez problema, i to usred Zagreba, gdje je bila i vlast NDH, mogla raditi što je htjela. Dok se drugi nisu smjeli ni kretati, ona je u svom stanu (sic!) pokretala riskantne akcije, a to nisu ni vidjeli ni znali oni koji su bili na vlasti!? Uz to, i suprug joj je navodno proglašen „nepodobnim“, što znači da su ustaše i te kako morale paziti na njezinu obitelj, što će reći da takva žena u to vrijeme nije se bez dopuštenja smjela ni kretati zagrebačkim ulicama, a kamoli odlaziti u ustaške logore i spašavati djecu, „kao da ide na tržnicu“. I to ni manje ni više već njih ravno – 10.000! Film ne govori o tome tko su joj bili glavni pomagači, a oni su po logici u to vrijeme jedino mogli biti komunisti i partizani, jer zbog čega bi joj ustaše dopustile da one koje su oni odveli u logore nakon toga „spašava“ nekakva Diana? I ne samo to. Ustaše su joj dozvolile da tako veliki broj djece tijekom čitavog rata nesmetano vozi do Zagreba i drugdje (tko se mogao u to doba nesmetano kretati?), a dali su joj mogućnost da ide „od sela do sela“ i da traži i nalazi smještaj za tako veliki broj djece!
Kad bi i to bila istina, a nije, zbog čega su onda komunisti i partizani nakon II. svjetskog rata, kako redateljica kaže, „prešutjeli Dianu i njezinu humanitarnu akciju“? Pa, da je od svega toga samo pet ili deset posto istine to se nikako ne bi moglo prešutjeti gotovo 80 godina, tim prije što su partizani „narodnim herojima“ proglašavali i pojedine četnike koji su im se pridružili na kraju rata, ili pak djecu poput Boška Buhe!
Priča o Diani Budisavljević nije ništa drugo nego izmišljena priča, tim prije što redateljica sve do danas nije podastrla ni jedan valjani dokaz u njezinu istinitost.
Da je to istina, ako ovu „humanitarku“ nisu zapazili Titovi junaci, onda bi je zapazili i okitili svim mogućim priznanjima – Austrijanci, jer oni takvu „junakinju“ sigurno nisu imali.
A postavlja se i pitanje: kako to da se film ne prikazuje u austrijskim kinima, već uglavnom u Hrvatskoj i Srbiji, gdje ga hvala jedni te isti- jadni “jugoslavenski“ kritičari, uglavnom njih pet-šest (dobro raspoređenih)?
Stoga se na kraju može zaključiti i da je i Nagrada Grada Zagreba i ove godine otišla u krive ruke, da je Dana Budisavljević nije zaslužila, odnosno jeste – za „umjetničku“ prevaru kakva se može dogoditi jedino u Hrvatskoj!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
