Podjeli
  • 18
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    18
    Shares

Ja sam Zagrepčanec, doseljenik na Banovinu gdje smo supruga i ja kupili kuću 2007. Prošao sam od te godine cijelu kalvariju ovdje. Problem su bile institucije koje nisu radile svoj posao, štitile velikog monopolista, HEP koji mi nije htio obnoviti priključak električne energije u kući koja je priključak imala do 2005. godine. Obraćao sam se i vladama i ministarstvima, agenciji HERA koja je na tako očit način štitila HEP, radeći meni na štetu da je to bilo upravo groteskno, zatim me tzv. Hrvatski telekom nakon sklapanja ugovora sa mnom odbija priključiti na fiksnu liniju i Internet iako mi kraj kuće prolaze i svjetlovod i klasični telekomunikacijski kabel, a poslali su mi prije dopis da su provjerom utvrdili da postoje tehnički uvjeti za spajanje i da će me spojiti, ali ništa od izvršenja ugovorne obveze s njihove strane. Odgovarajuće ministarstvo im drži ljestve i kažu da je to privatno poduzeće pa se ne mogu miješati u njihovo poslovanje iako bi neizvršavanje ugovornih obveza moralo biti nešto zbog čega bi se moglo izgubiti i licenciju/koncesiju za rad, ali to samo u pravnoj državi, a ne u Hrvatskoj… Mogao bih nabrajati i prijašnje stvari koje sam proživljavao zbog nefunkcioniranja državnog aparata onako kako bi trebao funkcionirati, ali to ne bi stalo na manje od petnaestak stranica, a sada želim napisati nešto o nefunkcioniranju i neorganiziranosti države u situacijama prirodnih i drugih katastrofa… Ne daj bože da nas tkogod napadne uz ovakve političare, pregazili bi nas kao Nijemci Kraljevinu Jugoslaviju…

Otkuda početi… Nije to baš lako…

Dakle, prvi potres smo supruga i ja prespavali i probudili smo se tek na samom kraju. Nismo vidjeli nikakvih oštećenja i otišli smo ponovno na spavanje.  Drugi potres zatekao nas je budne… Upravo sam kuhao kavu, a žena se vratila iz šetnje sa psima i ušla u kuću u  tom trenutku… Tada se sve počelo ljuljati… Mislili smo da će to kratko trajati i nastavio sam kuhati kavu, ali nakon par sekundi vidio sam da se nije za šaliti s time i polagano sam s džezvom izašao van skupa sa ženom i psima… I onda se prestalo tresti… Mislili smo da kuća nije stradala… Kat je drveni, a prizemlje je zidano betonskim blokovima iz kućne radinosti… Drveni dio je očito držao kuću na okupu, inače bi, vjerojatno, zidovi otišli, razrušili se. Svima smo javili da je s nama sve u redu, da je kuća malo popucala, ali ništa strašno… I nastavili sa životom… S unutarnje strane su se, doduše vidjele dijagonalne pukotine po svim zidovima i, osobito u kutovima. S vanjske strane isto tako, ali osim na jednom uglu izvana gdje su blokovi popucali popola i cijeli ugao je zinuo dijagonalno po fugama betonskih blokova pa su mjestimično nastale prilične rupetine koje se, doduše nisu odmah vidjele jer smo tamo imali neke stvari koje smo naslonili na zid pa smo to opazili tek nakon odlaska statičara…

Sljedeći dan uputili smo se u Glinu kako bi posjetili prijatelja koji umire od raka da vidimo možemo li štogod za njega učiniti… Jedva sam izvukao auto iz dvorišta jer je upao u blato i plesao je kao barka na nemirnom moru. No prijatelj je iskoristio ukidanje mjere zatvaranja (lockdowna) i otišao u Karlovac u ženinu kuću gdje je sigurnije. Prizor je bio apokaliptičan. Srušeni dimnjaci, teško oštećene starije i lošije izgrađene zgrade, razbacani crjepovi, cigle po ulicama… Gomile automobila posvuda i velike skupine mladih ljudi, poslije smo doznali da se radi o BBB, ali došli su poslije i Torcida i Armada i druge navijačke skupine. Oni su prvi, nakon vatrogasaca, došli pomoći lokalnom stanovništvu, a pojavio se i Crveni križ, no oni su samo dijelili pomoć u samoj Glini, a tek poslije su se organizirali i slali svoje volontere okolo s humanitarnom pomoći… U međuvremenu su se toga uhvatili samoorganizirani građani i razne vjerske dobrotvorne organizacije koji su se razišli po selima i dijelili pomoć, kuhali obroke i koješta drugo radili… I vojska je odmah odradila svoj dio i počela raščišćavati ruševine… Civilna zaštita je debelo zakasnila i reagirala je u skladu s prezimenom svog ravnatelja…

Nama cijelo to vrijeme nije nikad svratio Crveni križ, civilna zaštita, nitko od sličnih… Došli su vatrogasci da pogledaju treba li rušiti dimnjak i pitati u kakvom je stanju krov i slično… Nakon toga došli su neki volonteri nudeći humanitarnu pomoć, što smo odbili jer smo prije par dana bili u nabavi u Zagrebu i imali smo svega za barem dva tjedna, ali uzeli smo kruh jer je do njega malo teže bilo doći prvih dana… Velika je bila navala onih koji su došli pomagati, radile su samo dvije trgovine prehrambenim proizvodima i vjerojatno se zato kruh odmah razgrabio…

Onda su počele prljave igre, klevetanja i koješta drugo… Jedna članica neke udruge snimila je klevetnički video i objavila ga na YouTube-u u kojem je optužila Crveni križ da dijeli pomoć po nacionalnom ključu. Da uvjetuje davanje pomoći time da onaj tko je traži kaže koje je etničke pripadnosti i tek onda može dobiti pomoć, a osim toga traže i neke potvrde…

Ta je priča bila toliko nevjerojatna i smrdjela je na zlonamjernu izmišljotinu da smo supruga i ja odlučili otići u Crveni križ u Glinu i tražiti paket humanitarne pomoći da mogu demantirati tu laž provjerivši je iz prve ruke… I otišli mi u Crveni križ drugo jutro. Auto nam ima zagrebačke registracijske pločice što svi vide. Parkirao sam  pred volonterima Crvenog križa i jasno su to mogli vidjeti. Ušli smo unutra i javili se u logistiku. Supruga je pripremila osobnu iskaznicu da im je pokaže i pitala je volontera je li dostatna osobna iskaznica ili mora donijeti neki drugi dokument kao dokaz da živi na ovoj adresi… Volonter je ignorirao njezino pitanje, nije uzeo osobnu, dakle nije provjerio kome daje pomoć, pitao je samo što nam treba. Žena je rekla da nam treba kruh, na njegovo pitanje koliko nas ima u kućanstvu rekla je dvoje, a on je napisao da nam treba paket s higijenskim i prehrambenim potrepštinama vjerujući joj na riječ da se pošteno predstavila i rekla svoju pravu adresu i pravi broj članova kućanstva… Dakle niti su nas pitali za etničku pripadnost, niti provjeravali tko smo i što smo i živimo li na toj adresi za koju tvrdimo da je naše prebivalište ili ne (a to su morali provjeriti da ne bi bilo muljanja). Poslao nas je u skladište po pomoć. Volonteri u skladištu hodali su kao živi mrtvaci, iscrpljeni, jedva su se držali na nogama, a još im nisam smio pomoći nositi paket jer je zgrada u kojoj je to skladište bilo oštećena. Kao da nije jednako šteta i nas i volontera pa oni mogu svoj život izvrgnuti opasnosti, a nas se mora čuvati… Dakle, volonteri CK su se ubijali od posla i njima svaka čast, ali CK je bio prilično neorganiziran i bolje su radile samoorganizirane skupine od tog mamuta koji veći dio novca koji skupe potroši na sebe nego što ih dobiju potrebiti u obliku pomoći. Dobili smo higijenske potrepštine, nešto tjestenine, ulja, grickalica, malo brašna, kave… Uglavnom dosta za dvije osobe za cijeli tjedan…

Naravno, odmah sam to, preko prijatelja koji je na Facebooku glumio mene jer ja nemam signala ovdje i teško mogu na Internet zahvaljujući T-comu i našim vladajućim strukturama koje se ne bore za interese svojih građana, ono što se dogodilo objavio u grupi na kojoj su se okupljali svi koji su pokušavali koordinirati onaj volonterski i samoorganizirani dio ljudi koji su pomagali i razmjenjivali su sve podatke o tome kome treba pomoć, kome se treba obratiti za rješavanje bilo kakvih problema i slično… Kome prijaviti štetu… Dakle tamo sam objavio da ta osoba laže i da ne samo da ne pitaju za etničku pripadnost nego ne provjeravaju ni kome daju pomoć i sve vjeruju ljudima na riječ pa smo mi mogli doći iz Bosne, lagati kako se zovemo i gdje živimo i reći da nas ima dvadeset u kućanstvu i dali bi nam odgovarajuću pomoć…

Na putu prema svom domu prolazimo kroz selo Maja, 1991. godine je to selo, kao i sva nesrpska sela između Gline i Kupe, bilo do temelja srušeno a sveukupno stanovništvo je protjerano… U tom selu žive samo Hrvati i Romi. I jedne i druge su protjerali, pa su nakon oslobođenja okupiranih krajeva Olujom sve te kuće obnovljene. I hrvatske i romske. No obnova nije obuhvaćala i izradu fasada pa su gotovo sve te kuće bez fasada i nema što sakriti eventualna oštećenja zidova koja bi fasada, osobito ako je napravljena s toplinskom izolacijom, potpuno sakrila. Većina kuća nije imala vidljiva oštećenja. Ono što smo zapazili je da su oko romskih kuća, što po dvorištima, a što uz cestu, bili parkirani brojni automobili… Kao na nekom parkiralištu usred Zagreba tijekom radnoga dana kad je teško naći ijedno mjesto za parkiranje tamo… Gotovo svi Romi imaju automobile, svako kućanstvo barem jedan-dva osobna, a neki i kombije, no toliko ih nikad nije bilo. Očito ih je veliki broj došao iz drugih krajeva Hrvatske, a možda i iz inozemstva, nismo provjeravali registracijske pločice. Vani su ljudi sjedili oko logorskih vatri i, kako su mi rekli neki ljudi, a neki su to i objavljivali, zaustavljali vozila s humanitarnom pomoći i uzimali robu ponekad i nasilno… Kad su počele dolaziti kamp-prikolice i kontejneri, ispred tih kuća osvanuli su po jedan ili dva kontejnera ili prikolice… Kažem, kuće izgledaju neoštećeno… Još statičari nisu počeli obilaziti teren i naljepnice još nisu postojale… Ljudi su dojavljivali da ima slučajeva da se prodaju prikolice po jako niskim cijenama, ali to nisam provjeravao.

Kad sam nekim ljudima to govorio rekli su mi da lupetam jer da kuća izvana može izgledati dobro, a iznutra biti jako oštećena… Kod nas imamo dvije kombinacije: na nekim mjestima je izvana jedva vidljivo oštećenje, a iznutra se jasno vidi da je zid olabavljen, a na drugim mjestima su izvana velika oštećenja, a iznutra se jedva išta vidi… No oni nemaju nikakve fasade i negdje bi se nešto vidjelo i u prolazu… Neki dan smo ponovno išli u nabavu u Glinu i žena je, u vožnji, jer nije pametno stati i zuriti u dvorišta, uspjela na jednoj kući s jednom prikolicom i jednim kontejnerom koji su bili vidljivi, a možda ima i onih koji se ne mogu takvim površnim pogledom vidjeti,  vidjela zelenu naljepnicu koja označava kuću koja je sigurna za stanovanje…

Svratili su statičari i k nama… Ali ti statičari su samo provjeravali ugrubo sigurnost građevina kako bi utvrdili jesu li za rušenje (takvima su dodijelili crvenu naljepnicu), jesu li privremeno neuporabljive (takvima su dali narančastu, ili kako to kažu žutu naljepnicu) ili su sigurne za boravak (te su dobile zelene naljepnice). Oni su primijetili da su nam stropne grede opasno napuknule, da su vanjski stupovi nosači tako izmaknuti da više ne podupiru te grede ispod ganjka (balkona), da je naša kuća privremeno neuporabljiva, dali su nam narančastu naljepnicu, rekli da zidove ne smatraju teško oštećenima i da nema ovih puknutih greda i izmaknutih stupova da bi nam dali zelenu naljepnicu, naime ona mjesta gdje su bili jako oštećeni bila su iza stvari koje smo izvukli iz spremišta i složili tamo neposredno prije potresa, a onda smo još nakon potresa ispraznili i potkrovlje i potrpali većinu stvari u prizemlje u jednu prostoriju kako ne bi opterećivale zidove, tako da ta oštećenja nismo vidjeli ni mi ni oni.

Sada boravimo u toj opasnoj kući jer nismo dobili ni kamp-prikolicu niti kontejner, za koji sam neki dan poslao zahtjev elektroničkom poštom u Sisak. Naime, nije problem boraviti unutra danju kad smo budni, jer ako počne potres stignemo reagirati. Problem je kad spavamo. Mogu popucati grede i sve nam se srušiti na glavu… Zato sam tražio da nam daju neki kontejner, manji, da bar možemo sigurno spavati. Naravno, iluzorno je očekivati da išta dobijemo kad ni svi ljudi čije kuće su dobile crvene oznake nisu dobili kontejnere. A nisu ih dobili jer su ih pokupili onakvi kakve sam malo prije spomenuo: ljudi čije kuće nisu teško oštećene. Vrlo vjerojatno niti ne ćemo dobiti kontejner, a ako nam se kuća sruši na glavu onda će netko samo slegnuti ramenima i reći: još jedan stari i bolesni skinut je sa zdravstvenog osiguranja i mirovinskog isto tako, a što ćemo, viša sila… Sarkazam, naravno da nitko tako ne će reći, ali slegnuti ramenima hoće i reći će da se tu ništa nije moglo učiniti.

Što se tiče hitnih popravaka koji bi nam riješili privremeno grede i stupove, od toga ništa.

Državni aparat se, koliko znam, nije poskrbio za to da organizira ekipe koje bi takve stvari rješavale i od njih ne mogu očekivati ništa. Što se tiče dragovoljaca/volontera, tri ekipe su već trebale doći i pomoći mi, ali, na žalost, ništa od toga… Shvatljivo mi je to, ne stignu na sve strane… ljudi se ubijaju od posla… Tako da ni od toga nema ništa… Ja nisam siguran da bih to sam mogao dobro riješiti…

Dakle, nakon što sam cijeli rat prošao bez ranjavanja, imam priliku stradati bez zrna baruta, kako se to lijepo kaže, sad kad rata nema…

Da bi stvar bila još složenija, napunila nam se septička jama i pokušavamo danima nazvati komunalce da je dođu isprazniti, ali broj je stalno zauzet, a nama signala malo ima, a malo nema i nikako da ih dobijemo… Još malo pa će se početi prelijevati van…

Nakon onih prvih volontera došli su nam još jedni koji su dijelili kuhane obroke… Na silu su nam ih uvalili jer nama to ne treba, ali rekli su da imaju previše i da ne znaju što će s time je će to morati voziti natrag… Tako da smo uzeli ta dva obroka za nas dvoje i kruh koji nam je jedini bio zanimljiv… Nakon njih su došli ljudi iz HGSS-a koje smo isto stalno viđali da prolaze. Oni su isto bili stalno na terenu. Dakle, poluvolonterska organizacija je radila posao Civilne zaštite… Dovezli su humanitarce iz adventističke dobrotvorne organizacije ADRA koji su nas anketirali i isto tako nam, praktički silom, dali manji paketić pomoći. Naime i oni su tada, na početku imali puno toga i dijelili su šakom i kapom, samo što smo mi, jer smo rekli da nam zapravo ništa ne treba, dobili manje, naravno… Neki dan su opet došli HGSS-ovci s dvojicom ljudi koji su bili među onima iz ADRE koji su tražili od nas podatke za anketu Crvenog križa. Pitali su  o oštećenjima, gledali naljepnicu, zapisali to, pitali su trebamo li pomoć u hrani, rekli smo da ne trebamo za sada… I otišli… To je sve… Zašto to nabrajam. Zato što smo mi na vrlo vidljivom i dostupnom mjestu uz samu državnu cestu između Gline i Dvora na Uni. Nas se ne može promašiti. A niti jedan jedini put nije nam došao Crveni križ, Civilna zaštita, niti bilo tko sličan.

Ja sam zvao susjede nakon oba jaka potresa, kao i prijatelje po Glini i okolici da vidim kako su i je li sve u redu s njima i njihovim kućama… Nekima su kuće jače oštećene. Jednu susjedu sam preko telefona dva puta smirivao, uvjerio je da bude u kući jer će se vani na hladnome razboljeti… I upalilo je… Napustila ona auto i otišla spavati u kuću… E, ti susjedi su se intenzivno zanimali za nas, Nudili razne vrste pomoći… Obavješćivali nas o našim pravima i gdje što možemo ostvariti… Žive daleko od nas, na drugom kraju sela, par brda i okolnim putem desetak kilometara daleko od nas… Njihov voćnjak je uz našu kuću… Osim moje „braće po oružju“ (ne doslovno jer smo u ratu bili na drugim mjestima i u drugim postrojbama, ali braća po tome što su bili u MUP-u ili ZNGRH) nitko se drugi nije zanimao za nas, ali i oni su bili u nevoljama preko grla, pa nisu imali ni snage ni vremena puno komunicirati…

Neki su me ljudi jako razočarali. Znam da imaju moj broj telefona u svojim mobitelima, ali mi se nisu javljali kad sam ih zvao iako sam ih zvao prije nego što sam doznao da mi je potrebna pomoć nego sam ih zvao kako bi im čestitao blagdane… Poslije sam zvao jer sam htio donirati neke stvari, ali onda sam morao tražiti druge ljude preko poznatih iz Zagreba koji su bili zainteresirani za to… Srećom javili su se ljudima kojima sam dao broj telefona, a kojima je bila potrebna pomoć…

Ministar unutarnjih poslova je totalno zakazao. Naime lokalnoj je policiji odmah morao poslati pojačanja jer lokalna policija nije mogla štititi srušene objekte, pratiti konvoje koje su banditi pljačkali pa su zato BBB-ovci morali pratiti jedan konvoj iz Slovenije pri čemu su se sukobili s pljačkašima, a nakon toga ih je ravnatelj Civilne zaštite optužio da loču i da se tuku… A nije bilo niti jednog jedinog slučaja da bi se pripadnici navijačkih skupina sukobili ni međusobno niti bilo s kime drugim osim s pljačkašima… Kapa dolje navijačkim skupinama svima, BBB, Torcida, Armada… neka mi oproste ostali koje nisam spomenuo jer se ne zanimam za nogomet niti znam kako se zovu pojedine navijačke skupine osim tih par, ali svima hvala.

 

U ovoj sam situaciji došao do nekih zaključaka:

  1. Sve bi se državne službe kao Civilna zaštita, kao i Crveni križ, trebale raspustiti i restrukturirati. Vodstvo poslati na burzu jer nisu ni za što. To su veliki potrošači novca tijekom cijele godine, a kad moraju nešto poduzeti ponašaju se kao da su pali s Marsa
  2. Sve prikolice i kontejneri morale su se davati na reverse. Tako bi ih svatko dobio privremeno, dok mu je potrebna, a poslije bi je morao vratiti donatoru ako je hoće natrag, a ako ne će onda državi u državne pričuve. Takve vraćene kontejnere moralo bi se smjestiti po vojarnama da ih čuva vojska, usput bi ih se uporabilo kao skladišta za ostale potrepštine za slučaj prirodnih katastrofa ili rata pa bi se uštedjelo i na troškovima skladištenja i onda bismo imali u pričuvi gomilu prikolica i kontejnera koji bi se u slučaju potrebe odmah mogli poslati potrebitima ili kod nas ili kao pomoć nekoj drugoj zemlji u kojoj se dogodi nekakva katastrofa.
  3. Pomoć se ni inače ne bi smjela dijeliti kaotično (osim prvih dana kad nastane kaos pa se treba pomoći i lokalnom stanovništvu i volonterima koji se pojave kako bi pomogli lokalnom stanovništvu, nego bi se itekako moralo izdati potvrde (onaj „papir“ nad kojima su se neki zgražali, ali bez papira je došlo do užasnih zloraba humanitarne pomoći).
  4. Napraviti kvalitetan plan djelovanja u ovakvim situacijama, a ne ovakvu sprdnju zbog koje se dogodio ovakav kaos i kašnjenje reakcije državnog aparata. Ponajprije organizirati snage koje mogu priskočiti u pomoć. Prvo: uvesti obvezni vojni rok (jer vojska je brzo i učinkovito reagirala), a za one koji imaju prigovor savjesti obvezno služenje zamjene za vojni rok u Civilnoj zaštiti pod jednakim uvjetima kao što je služenje vojnoga roka i organizirati jednom godišnje vježbe na kojima će se uvježbavati vojska i Civilna zaštita za djelovanje u ovakvim i drukčijim kriznim situacijama. Drugo: napraviti plan prema kojem će svaka služba znati u svakom trenutku što mora činiti i svaka služba mora imati dežurne osobe koje će mobilizirati i istodobno organizirati volontere koji sami odluče djelovati. Dakle, na terenu bi nakon najmanje par sati morale biti prve ekipe koje bi pripremale sve potrebno za dolazak ostalih i počele raditi svoj dio posla: vojska i Civilna zaštita zajedno sa službom spašavanja bi morale raščišćavati ruševine i spašavati ljude prihvaćajući u svoje redove volontere koje im pošalju ljudi zaduženi za to. Ministar unutarnjih poslova mora odmah poslati pojačanje lokalnim policijskim snagama da situacija ne izmakne nadzoru i da se pljačkaši odmah pohvataju i zatvore po hitnom postupku do suđenja na kojem moraju dobiti velike kazne kao da je ratno stanje.

Našlo bi se još mjera koje bi se morale primijeniti, ali već ovo je puno bolje od onoga što se ovdje događalo..

Da se više ne ponovi.

Eto, toliko od mene, Darka Babića, Zagrepčanca iz Gornjeg Klasnića kod Gline


Podjeli
  • 18
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    18
    Shares
  •  
    18
    Shares
  • 18
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Gospodarstvo