By Podjeli
Nakon još jednog dana, poslije pucnjave na Markovom trgu možemo biti samo još tužniji.
Pronađeno je puno oružja u kući gdje dečko živio. 30 godina poslije rata, još se nismo riješili rata u glavi.
Oružje je namijenjeno ubijanju drugih ljudi, čuvati oružje do nove prilike, a ne se radovati životu koji nam donosi mir, stvarno je žalosno, sad se pokazalo i strašno pogubno.
Dečko se rodio poslije rata, sam nije proživio nikakve ratne strahote, u glavu mu je netko usadio potrebu za tim, a nema veće strahote od toga da čuvaš oružje i od toga ti strada dijete a još unesreći nečije drugo dijete.
Policajac je isto nečije dijete, mlad čovjek pred ženidbu za ništa kriv, stajao je tamo na kiši i zimi za malu plaču.
Opravdavati ljude koji ilegalno drže oružje ne bi smio nitko, svakako ne čovjek kojeg su stvorile institucije. Gradonačelnik Vukovara jučer svojim istupom dolijeva ulje na vatru.
Protiv rata treba se braniti razumom, milijun riječi prije prvog ispaljenog metka.
U ratu stradavaju civili na jednog vojnika četiri civila, kaže statistika. Civili nemaju oružje, majke uče djecu toleranciji i razumijevanju.
Vlada pak si je uzela za pravo da zbog osobne sigurnosti zauzme “srce grada”.
Svaki grad ima i srce i krvotok. Srce su stare znamenitosti, nešto što smo dobili u nasljeđe što su nam ostavili preci da nas podsjete na vrijeme kad je sve počelo.
Taj dio grada nastao je 1737 godine, tamo su stolovali svi hrvatski vladari od 1808 – 1918, uvijek je imao krvotok, a to su građani u slobodnom prolazu. Postao je simbol otpora prema okrutnim vladarima. Povijest nas uči da su tamo mučili i krunili Matiju Gupca.
Zatvoriti srce grada radi sigurnosti vladajućih mora biti kratkotrajno, s obzirom na to da Vlada ništa ne čini na zaštiti građana.
Građani moraju imati mjesto gdje mogu slobodno izraziti svoje nezadovoljstvo prosvjedom, mora to biti mjesto gdje nas vladajući čuju i vide.
Prosvjedovali smo na Trgu bana Jelačića protiv Bandića, nije nas čuo, pa nije odstupio.
Građani, poslije potresa, žive nezaštićeni, padaju cigle i betonski blokovi s krovova, mnogi ljudi žive u kućama koje se mogu srušiti, bez krova, životi su im ugroženi, ali moraju čekati bolje dane.
A Vlada ima izbora, malo manje luksuza a više zaštite. Stradao je čovjek koji ih je štitio, za malu plaču, morao je imati neprobojnu odjeću, a nije, dok oni imaju neprobojne automobile.
Postoji suvremena zaštita, kamere koje otkrivaju oružje, sva čuda tehnologije koja je smišljena za to.
Oni su odmah postavili željeznu ogradu, ništa nisu naučili od sudbine poginulog dečka.
“Tko se maća laća od njega i pogine”,
tko ograde podiže ostaje zarobljen njima.
Svaka Vlada ima najbolju zaštitu u dobrim odnosima s građanima. Donositi zakone od kojih će građani dobro živjeti, politiku u kojoj će građani sudjelovati i u raspodjeli narodnog blaga, s jednakim šansama za dobar život, za posao prema sposobnosti, za mirnu starost umirovljenika.
Umirovljenici nam izgaraju u staračkim domovina, nitko im nije osigurao sigurnost da na miru umru od prirodne smrti.
Branite se povjerenjem građana, slušajte i njihove želje one su i onako skromne, oni žele samo imati dovoljno za skroman život, a nikada nisu dvojili i njega dati u obranu Domovine.
Skinite barijere koje ste podigli između nas i vas, vi budite djelić nas, branit ćemo vas mi.
I tako,
uz te podignute ograde stoje naša djeca, djeca umirovljenika s 2 600 kuna prosječne mirovine, osuđene na gladovanje u starosti.
Niti jedan policajac koji vam stoji uz podignutu ogradu, ne može pomoći svojim roditeljima jer ima plaću 4 000 kuna.
Nije ni njemu dovoljno da osnuje vlastitu obitelj, a nema ni odijelo koje bi ga štitilo od metka.
Razmislite dvaput prije svake odluke, smijenite sve ohole, za njih nema mjesta, nama trebaju empatični, a ne nedodirljivi.
Sviće novi dan, nova šansa za početak nekog boljeg života, samo je jedna ruka dovoljna da krene nabolje s nekim novim ljudima koji će s nama dijeliti i nevolje i tugu i pobjeđivati u novim izazovima.
Dragica Trumbetaš
Podjeli
