Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Čudo jedno koliko je u Holdingu radilo puno pametnih ljudi, puni su znanja i dobrih savjeta kako da se isprave “sranja” koja su ostala iza njih.
Dugovi su vele nastali zbog pandemije i potresa iako se vuku od vremena od prije toga.
Pandemija i potres nisu ih spriječili da počnu trošiti manje, da se gosp. Lovrić odrekao 20% plaće za vrijeme pandemije još bi mu ostalo 2000 eura i dalje bi bio među dobro stojećima građanima.
Da nije bilo pandemije još u školi ne bi bilo sapuna i tople vode , ali za njih nije bilo preskupih auta, nove su naručili još kad se nije znalo hoće li biti dovoljno respiratora, a sad mudriju da je dug lako rješiv.
Ništa ih nije omelo u trošenju ni pandemija ni potres i manji priliv  i očekuju otpremnine za čist obraz što ostavljaju grad Zagreb u ogromnom gubitku.
Nitko tu nije čistog obraza ,niti oni koji su šutjeli a znali su, niti oni koji su u Skupštini podržavali odluke kojima su zaduživali naredne generacije. Suludo je da građani plaćaju takve ljude po sjednici da unuke zadužuju za njihove vijećničke naknade.
Gospođa Jozić veli da je dug lako rješivi,
a kad prihoda nema može se samo na dva načina ili se još zadužiti ili povisiti građanima  cijenu usluge .
Treći način reketarenje koje je provodio Bandić više ne funkcionira.
 Savjetnici sa strane od izbornih gubitnika u svom zluradom veselju ne biraju riječi za kritike. Ne sviđaju im se prvi koraci, pogotovo oni kojima je izvor obiteljskog blagostanja politika.
Godinu dana novog saziva Sabora a nema puno građana koji bolje žive, saborski zastupnici rade tu i tamo a plaćica sjeda uredno,  neki od njih kao najveću prijeteću opasnost vide u imenu ulice.
Spremni su na obranu imena ulice potrošiti mandat, a ne smetaju ih  penzioneri koji kopaju po kantama u toj ulici.
Mirka Jozić  kao da ne zna da se s njezinom otpremninom može  platiti 24 000 tramvajskih karata,da ode iz Holdinga s tri prosječne plaće kako većina penzionera odlazi u mirovinu, samo od njezine otpremnine ostalo bi u blagajni 80 000 kuna, ako bi svi pročelnici otišli tako ostalo bi u kasi više od 2 000 000 kuna , kojima bi se mogli pokriti neki drugi troškovi koji su nastali nebuloznim trošenjem.
Takav savjet sigurno ne misli dati, osigurali su se zakonima na vrijeme velike ekspresije moći vizionara kojega su obožavali kao Sv.kravu koja je pasla najsočniju travu na zajedničkoj livadi.
Novi gradonačelnik oprezan je po pitanju dizanja cijena usluga. U gradu Zagrebu ima više od 200 000 umirovljenika od kojih 80% nema sada dovoljno za hranu i račune a ne smiju ni umrijeti,
jer  bi se njihovi za pokop  morali zadužiti kod kamatara.
Najnovija statistika koja pokazuje da umirovljenici masovnije umiru nego što novi pristižu,
ide u prilog mirovinskih fondova i nitko se u Vladi ne sekira zbog toga,
manipulira se podatcima, siromaštvo kao uzrok smrti se ne spominje, iako je sasvim izgledno da je siromaštvo podmukli ubojica za koji je lijek dostupan preko odluka političara.
Iako se broj umirovljenika smanjuje a broj zaposlenih povećava omjer udjela mirovina u postotku plače sve više pada.
Svaki dan nastoji se i smanjiti broj ljudi koji glasno pričaju o onome što vladajući ne žele čuti,
gdje god se može ubace se oni koji dobro zbrinuti,a pričaju o siromaštvu kao apstraktnom pojmu za koji su čuli , ali ne i vidjeli,
čuvaju se direktnog kontakata s tim ljudima.
Da se  raznim uvođenjem političkih komesara  koji javnosti čitaju napisane govore u vladinom kabinetu više  ne vjeruje,
 saznali su ovih dana gubitnici izbora.
Uskoro će saznati i oni koji su pred takvim odlukama,
svaka nova objava koja zagovara stara rješenja osuđena je na osudu i svakim danom sve manje ima pristaša mutnih poslova,
mutnih koalicija, nejasne matematike i neizvjesne budućnosti.
S odlaskom Milana Bandića otišao je i sistem rođačkog kapitalizma, pristaše takvog načina života u borbi su za respiratore koji bi produžili njihov vijek trajanja.
Takve ljude ni pandemija nije naučila da respiratori u velikoj mjeri ne pomažu, da uznapredovala bolest uzima žrtve.
Biti parazit koji troši novac koji moraju zaraditi još nerođena djeca, trošiti novac na luđački pohlepu,
 posao je za psihijatriju na kojoj će budući studenti izučavati zvanje o očuvanju nacije od pohlepne ovisnosti o materijalnom bogatstvu,
na teret sveopćeg siromaštva.
Dan po dan sve je jasnije da se svjetlo nazire iako je izlaz još daleko,
no kada se jednom uđe u tunel nije  moguće promijeniti smjer puta,
nema skretanja i sigurno vodi do izlaza.
Dragica Trumbetaš


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Gospodarstvo