Jedno od navedenog je lažno, i nije teško zaključiti što!?

Podjeli

Hrvatska u još jednu jesen, pa i onu političku, ulazi sa sve duljim redovima ispred pučkih kuhinja i činjenicom da nikada nije bilo više ljudi u riziku od siromaštva. Poražavajuće su to činjenice koje, obzirom na ponašanje Vlade, brojnih radničkih sindikata i predstavnika umirovljenika koje Vlada prihvaća za svoje sugovornike, očito nikoga suviše ne zabrinjavaju.

Radnički sindikati uporno se bore za univerzalnu minimalnu plaću umjesto za minimalnu cijenu sata rada po pojedinim djelatnostima i zanimanjima, što je rezultiralo masovnom prijavom zaposlenika na minimalnu plaću neovisno o spremi i radnom iskustvu. Posljedica takve politike, i ne samo, je posljednjih desetak godina dovela do egzodusa kvalificirane radne snage iz Hrvatske, a istovremeno omogućila masovan priliv ljudi koji su većinom bez ikakvih ili sa upitnim kvalifikacijama kojima su popunjena upražnjena radna mjesta, posebno u trgovini, turizmu i građevinarstvu, uglavnom na jednostavnim poslovima.

Kao što sindikati, nažalost često u „igri sa Vladom svatko za sebe“, reprezentativni posebno koje Vlada uvažava kao socijalne partnere, se ne uspijevaju izboriti za veće plaće i druga prava zaposlenika, tako se ni razni „predstavnici“ umirovljenika u Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe, koje Vlada prihvaća kao predstavnike umirovljenika, već godinama ne uspijevaju izboriti za veće mirovine i druga prava.

Da nešto u sindikalnom djelovanju, posebno najvećih središnjica poput nije kako treba je pokazao relativno slab odaziv na prosvjed koji su organizirali u travnju ove godine zajedno sa SUH-om. Hvaliti se stotinama tisuća članova, organizirati više od stotinu autobusa iz svih krajeva Hrvatske, a na Trgu bana Josipa Jelačića uspjeti okupiti gotovo isti broj ljudi kao „mala“ umirovljenička stanka BUZ, k tome bez i jednog autobusa prosvjednika, je sindikatima trebalo biti ozbiljno upozorenje da nešto ne rade kako treba, SUH-u također.

Radnicima je neprihvatljivo i neshvatljivo da čelnik sindikata ne želi javno objaviti kolika mu je plaća, a upravo ga oni plaćaju svojim članarinama, baš kao što umirovljenici ne razumiju zašto predstavnici umirovljenika u Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe nakon svih poniženja uz potpuno neuvažavanje njihovih prijedloga i dalje sudjeluju u radu tog savjetodavnog tijela. Obzirom na sve do sada viđeno uopće se ne treba čuditi činjenici da čelnici sindikata i SUH-a sve više gube povjerenje onih koje deklarativno predstavljaju.

Između ostalog, zašto bi se uopće od radnika očekivalo da prijavi poslodavca koji ga prijavljuje na minimalnu plaću, a ostatak mu isplaćuje na ruke, ako se ponašanje poslodavaca može jednostavnom izmjenom Zakona o radu onemogućiti odnosno svesti na najmanju moguću mjeru. Isto tako se postavlja pitanje za SUH. MUH, HSU i SU, zašto bi umirovljenik podržavao predstavnike umirovljenika u bilo kojem tijelu, pa i onom pri Vladi, ako ih se ne uvažava ili se isti naprosto nisu u stanju izboriti ni za što izuzev za sitne osobne interese.

Potpuno je irelevantno kolika je plaća bilo kojem sindikalnom čelniku ako se on iskreno i beskompromisno bori za radnike, ali ako radnik osjeti ili pak zaključi da se netko okoristio preko njegovih leđa, onda je jasno da će taj koji ih predstavlja izgubiti njihovu podršku, što se nažalost potvrdilo sa prosvjedom sindikata u travnju, i ne samo tada. Sa predstavnicima umirovljenika je potpuno ista stvar, ne možeš u isto vrijeme podržavati ili hvaliti Vladu i izražavati navodno nezadovoljstvo položajem umirovljenika.