By U kasnim popodnevnim časovima stigosmo u Zadar i smjestismo se u Ulici braće Vranjana. Već na prvi pogled privukoše nas stare gradske zidine, brojne crkve i obala kojoj smo se radovali još tokom putovanja. Sada je sve bilo blizu, na dohvat koraka, a preostalu dnevnu svjetlost valjalo je sačuvati za prvu šetnju. Naš smještaj podśećao je na stara benediktinska konačišta. Njegova jednostavnost i mir prijali su nam poslije dugog puta. Bilo je nečeg mističnog u tom prvom predahu, u trenutku kada odložite stvari i shvatite da ste stigli u grad o kojem ste toliko čitali, a koji sada možete upoznati svojim korakom.
A Zadar je imao toliko toga da kaže. Želio sam da krenem u obilazak još u rano jutro, jer nas je u podne u zadarskom ogranku Matice hrvatske očekivao program „S Mirom u Matici u podne“, posvećen 75. rođendanu Radomira Mira Jurića. Radovao sam se i susretu sa dragim prijateljem, jezikoslovcem i naučnikom dr Domagojem Vidovićem. Valjalo je naći vremena za sve što me je dovelo u ovaj grad, za prijatelje i za mjesta koja sam odavno želio da vidim. Posebno sam želio da obiđem crkvu Gospe od Zdravlja, đe je, prema sopstvenoj želji, sahranjen Vicko Zmajević, znameniti Peraštanin, pisac i nekadašnji barski nadbiskup. U Zadru je nadbiskupsku službu obavljao od 1713. do smrti 1745. godine. Zauzimao se za obrazovanje sveštenstva i glagoljašku tradiciju, podigao sjemenište otvoreno nakon njegove smrti i pomogao doseljavanje albanskog stanovništva iz krajeva uz Skadarsko jezero, čime je nastalo naselje Arbanasi. Zbog njega je ta crkva imala posebno mjesto u mom planu obilaska. Želio sam da zastanem kraj njegovog groba i razmislim o životnom putu koji je povezao Perast, Bar i Zadar. Putujući iz Crne Gore, nosio sam i potrebu da upoznam ono što su ljudi iz naših krajeva stvarali daleko od mjesta svoga rođenja.
Jutro je bilo sunčano, u bojama mora i svijetlog kamena, s mirisom soli u vazduhu. Kafu sa Zvonkom Dekovićem i dr Domagoj Vidovićem ispih na brzinu i krenuh u svoj đir po Zadru. U deset časova očekivao nas je obilazak sa izuzetnom turističkom vodičrm Vlatkom Pehar, a do tada sam želio da malo istražujem sam, zastajući onamo đe me privuku prizor, razgovor ili radoznalost. Koračao sam uskim ulicama, popločanim kamenim pločama koje su nebrojeni ljudski koraci izglačali gotovo do sjaja. Na sve strane turisti, gosti, ljudi koji su već završavali jutarnje obaveze. Neko zastaje pred crkvom, neko razgleda pročelja, drugi se provlače između prolaznika i nastavljaju svojim poslom. Meni se pogled zadržavao na kamenu pod nogama, na njegovim neravninama i uglačanim površinama.
Pogled mi se zaustavljao i na tablama s nazivima ulica. Mnoge su nosile imena pjesnika, književnika i dobrotvora. U tome sam prepoznao odnos Zadra prema kulturi i zahvalnost ljudima koji su zajednicu zadužili svojim djelom. Njihova imena ovđe pripadaju svakodnevici, izgovaraju se kada se dogovara susret, traži nečija kuća ili prolazniku objašnjava put. U rasporedu zadarskih ulica još se prepoznaje rimski red. Decumanus, uzdužni pravac antičkog grada, prati današnja Široka ulica, čuvena Kalelarga, dok pravcem poprečnog carda prolazi Ulica Šimuna Kožičića-Benje. I poslije toliko promjena, grad je sačuvao osnovne poteze svoje antičke ulične mreže. Hodajući tim pravcima, pokušavao sam da zamislim koliko se različitih života odvijalo na tako malom prostoru.
Zadar je kroz istoriju bio na meti osvajača, izložen opsadama, razaranjima i smjenama vlasti. Ipak, njegovi stanovnici iznova su ga podizali i nastavljali da žive u njemu. Liburnsko nasljeđe, rimski urbanizam, vizantijski i srednjovjekovni hrvatski istorijski kontekst, mletačko graditeljstvo, a potom francuski i austrijski uticaji oblikovali su njegov izgled i način života. O svemu tome moglo se čitati, ali mi je sada bilo važno da taj prostor prođem pješice, da ośetim razdaljinu između zidina, crkava, trgova i mora.
Stigoh i do pijace, živopisne zadarske pjace. Po tezgama zelen, blitva, bijeli luk. Kupci biraju, prodavci razgovaraju s njima, neko se raspituje za cijenu, neko zastaje samo da pozdravi poznanika. Ribarnica me posebno privuče, sa izloženom ribom i razgovorima koji se prepliću preko prodajnih pultova. Mirisi povrća, ribe i obližnjeg mora miješali su se u tom jutarnjem metežu. Zadržah se, posmatrajući kako grad nabavlja svoj ručak, razmjenjuje novosti i započinje dan.
Nastavljajući šetnju, zaustavih jednog prolaznika da ga upitam đe se nalazi crkva Gospe od Zdravlja, u kojoj je sahranjen nadbiskup Vicko Zmajević. Čovjek ljubazno zastade i poče da mi objašnjava put. Upoznasmo se. Bio je to Igor Čupahin, dugogodišnji turistički radnik i nekadašnji direktor predstavništva Hrvatske turističke zajednice u Amsterdamu. Kada pomenuh da dolazim sa Cetinja, razgovor se produži. Ispričao mi je da je često dolazio u moj grad, da poznaje ljude iz Turističke organizacije Cetinja, (nekadašnjeg direktora Oskara Hutera) a ubrzo otkrismo i zajedničke prijatelje. Obradova me ta neočekivana bliskost. Igor je bio prijatan i neposredan sagovornik, spreman da odvoji vrijeme i potanko mi objasni đe se crkva nalazi. Zahvalih mu i nastavih prema Gospi od Zdravlja. U mislima su mi još bila imena naših zajedničkih prijatelja, izgovorena usred zadarske ulice.
Polako obilazeći stare gradske ulice, stigoh do crkve Gospe od Zdravlja, na śevernom dijelu zadarskog poluostrva, na kraju Ulice Jurja Bijankinija. Oko nje se prostire uređeni park, nedaleko od Trga tri bunara i Arsenala. Poslije uskih kamenih prolaza, taj prostor otvoren prema zelenilu prijao je pogledu. Vrata crkve već su bila otvorena. Uđoh tiho. Unutra samo dva vjernika, zadubljena u molitvu. Nastojeći da ne narušim njihovu tišinu, priđoh oltarskom prostoru. Kroz zaključanu kapiju od kovanog gvožđa ugledah grob Vicka Zmajevića. Tu počiva Peraštanin čije sam tragove želio da pronađem u Zadru. Pred njegovim grobom razmišljah o odgovornosti koju nosimo prema sopstvenom imenu. U mislima mi se vratiše riječi koje je Zmajević 1713. godine uputio bratu Matiji: „Gospodaru kome služite dugujete život, ali samom sebi dugujete čast.“ Zadržah se na posljednjim riječima. Dužnosti nas mogu odvesti daleko od mjesta rođenja, među druge ljude i njihove interese, ali nas ne oslobađaju odgovornosti za sopstvene postupke. Pred njegovim počivalištem ta mi je misao bila naročito bliska.
Crkva mi se učini skromnom i lijepom, skladnom u svojim malim dimenzijama. Poznata i kao Gospa od Kaštela, svoje okruglo svetilište čuva još od XVI vijeka, dok su lađa i zvonik dograđeni početkom XVIII. Zmajević je pomagao njeno uređenje, a 1725. dao je urediti kapelu za Gospinu sliku. Darivao ju je i oltarima svetog Filipa Nerija i svetog Franja Asiškog. Njegovim zalaganjem svetilište je 1736. pripojeno Lateranskoj bazilici u Rimu. Kada je 1745. umro, ovđe je sahranjen. Na kovanoj kapiji pred kojom sam stajao nalazi se njegov grb. Za ovu crkvu vezana je i slika Bogorodice s Đetetom, Gospa od Kaštela, koju je 1447. naslikao Blaž Jurjev Trogiranin, potpisavši se kao Blaž Zadranin. Original se danas čuva u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru, dok je u crkvi njegova kopija. Uz svetilište se prenosi i predanje o izbavljenju grada od opasnosti poslije udara groma u Arsenal 1752. godine. Vjernici su spas pripisivali Gospinom zagovoru, a zahvalnost iskazivali procesijama i dijeljenjem fritula.
Početkom XX vijeka u ovoj je crkvi služio i sveti Leopold Bogdan Mandić. Potom je došao rat. U bombardovanju Zadra tokom Drugog svjetskog rata srušen je prednji dio crkve, dok su okruglo svetilište i zvonik sačuvani. Lađa je obnovljena 1990. godine prema starim nacrtima. Gledajući oltar i kovanu pregradu, pomislih koliko je pažnje i truda bilo potrebno da se ovo mjesto ponovo osposobi za molitvu. Dvoje ljudi koje zatekoh unutra i dalje su se molili. Bilo mi je drago što sam mogao da zastanem upravo ovđe. Po izlasku se zadržah u zelenilu parka Gospe od Zdravlja. Među drvećem su raspoređene biste znamenitih ljudi zadarske prošlosti, rad vajara Ratka Petrića. Tu su, među ostalima, Šime Budinić, Brne Karnarutić, Šime Kožičić Benja, Andrija Medulić, Ante Kuzmanić, Mihovil Pavlinović i fra Dragutin Parčić. Zastajao sam pred imenima, neka prepoznajući, a uz druga poželjevši da saznam više o ljudima kojima pripadaju. Ponovo pomislih na nazive zadarskih ulica. I ovđe je bilo vidljivo koliko prostora grad daje svojim književnicima, umjetnicima, naučnicima i dobrotvorima. Njihova imena prate svakodnevno kretanje stanovnika, od ulice do trga, od škole do parka. Došao sam da pronađem grob jednog Peraštanina, a iz parka izlazio sa još nekoliko imena koja je valjalo zapamtiti. Misli su mi se zatim vratile vezama Zadra i Crne Gore. O njima piše dr Radomir (Miro) Jurić u radu „Zadar i Lovćen“, objavljenom u časopisu Matica, broj 100, u zimu 2024. godine. Njegov tekst podśeća koliko su te veze održavali pojedinci, svojim znanjem i upornim radom.
Kako Jurić piše, crnogorski naučnik Jevto Milović, dugogodišnji profesor u Zadru, sa saradnicima je prepisao 8.203 arhivska dokumenta važna za proučavanje Njegoša i crnogorske istorije. Govoreći o poštovanju pjesnika i njegove zemlje, Jurić govori „o kultu Njegoša i Crne Gore u Dalmaciji“. Podśeća i na Đorđija Savova Petrovića Njegoša, Njegoševog rođaka i nekadašnjeg preśednika crnogorskog Senata. Od 1857. živio je u Zadru kao politički emigrant, a počiva na starom pravoslavnom dijelu Gradskog groblja. Opisujući loše stanje njegovog groba u radu iz 2024. godine, Jurić upućuje poziv: „Zajedničkim snagama s hrvatske i crnogorske strane treba ga u cijelosti obnoviti.“ Jurić navodi i doprinos zadarskih arhitekata Srđana Ćulića, Nika Jakovčeva, Slavka Šimatovića i Berislava Petravića projektovanju Njegoševog mauzoleja. Zadarsko projektantsko preduzeće Donat razradilo je glavni projekat i detalje, osim rasvjete. Podśeća i na podršku Jurja Biankinija mladom Ivanu Meštroviću. Čitajući o tim ljudima, Zadar mi je postajao bliži i kroz ono što poznajem sa Cetinja i Lovćena. Pomislih na Milovića nad arhivskim dokumentima, na arhitekte nad nacrtima mauzoleja i na Jurićev poziv da se obnovi jedan grob. Poslije obilaska Zmajevićevog počivališta, taj poziv doživjeh sasvim neposredno. Neko mora da pronađe dokument, pročita ime, sačuva nacrt i pobrine se za grob. Od takvih poslova zavisi koliko ćemo znati o ljudima koji su nas povezivali.
Nakon jutarnje šetnje i samostalnog istraživanja Zadra, ubrzanim korakom dođoh pred Arheološki muzej, đe me ljubazno dočeka Vlatka Pehar. Približavalo se deset časova, vrijeme dogovoreno za zajednički obilazak. Okupila se manja grupa gostiju iz Crne Gore, Hrvatske i Slovenije, spremna da uz njeno vođenje upozna grad. Vlatka je članica zadarskog Društva turističkih vodiča „Donat“, a pośetioce vodi i na engleskom, njemačkom i italijanskom jeziku. Na Danima hrvatskog turizma 2023. godine dobila je nacionalno priznanje za najboljeg turističkog vodiča, u okviru nagrade „Čovjek, ključ uspjeha“. Njeno poznavanje grada i srdačnost davali su ovom obilasku posebnu vrijednost. Uz nju je bilo lakše povezati građevine, imena i događaje koje sam tokom jutra tek počeo da otkrivam. Najprije obiđosmo crkvu svetog Donata. Njena velika kružna građevina odmah privlači pogled, naročito kada joj se priđe preko prostora rimskog Foruma. Podignuta početkom IX vijeka, prvobitno je bila posvećena Svetom Trojstvu. Današnje ime nosi od XV vijeka, po biskupu Donatu, kojem predanje pripisuje njenu gradnju. U njenim temeljima ugrađeni su djelovi antičkih stubova, kamenih greda i drugih rimskih građevinskih elemenata. Tu se može neposredno vidjeti kako je kamen starijeg grada upotrijebljen za podizanje novog svetilišta.
Zaobljeni zidovi, visoke apside i galerija daju Svetom Donatu izgled koji se lako pamti. U unutrašnjosti su, nakon uklanjanja kasnijeg poda, otkrivene ploče antičkog Foruma. Zbog izuzetne akustike ovaj prostor već decenijama služi za održavanje koncerata. Poželjeh da ga jednom doživim i tako, uz muziku koja bi ispunila njegovu kružnu unutrašnjost. U blizini se uzdiže sačuvani antički stub, poznat kao Stub srama. Njegova prva namjena pripadala je rimskom Forumu, dok je u srednjem vijeku dobio ulogu mjesta javnog kažnjavanja i ponižavanja. Kao takav zabilježen je i u zadarskom statutu. Zastadoh pred njim, razmišljajući o ljudima koji su ovđe bili izloženi pogledima okupljenih. Ime stuba sačuvalo je uspomenu na kaznu, dok su imena mnogih kažnjenih ostala zaboravljena.
Priču o antičkom Zadru dopunjava i njegov rimski akvadukt. Voda je do tadašnjeg Jadera stizala sa izvora Biba, iznad mjesta Vrana, trasom dugom oko četrdeset kilometara. Postojao je i kraći dovod sa izvorišta Botina. Takav sistem zahtijevao je precizna mjerenja, poznavanje terena i veliko graditeljsko umijeće. Dio akvadukta Biba–Jader sačuvan je izvan starog Poluostrva, u današnjoj Ulici Ivana Zadranina, na Bulevaru. Među stambenim zgradama nalazi se gotovo šezdeset metara njegove konstrukcije. Uz ostatke trgova i svetilišta, taj vodovod približava svakodnevne potrebe ljudi koji su živjeli u antičkom gradu. Od Foruma nastavismo prema pravoslavnoj crkvi svetog Ilije, podignutoj na prostoru nekadašnjeg rimskog kapitolija, nedaleko od katedrale svete Stošije. Na ovom mjestu postojala je srednjovjekovna katolička crkva istog imena, ustupljena 1548. godine pravoslavnoj grčkoj zajednici. Sa rastom broja vjernika javila se potreba za većim hramom. Zidovi i krov današnje crkve završeni su 1773. godine, dok je njeno uređenje nastavljeno početkom XIX vijeka.
Njen kasnobarokni izgled upotpunjuje zvonik iz 1754. godine, sa osmougaonim završetkom i piramidalnim vrhom. U unutrašnjosti se izdvaja mermerni ikonostas, na kojem je slikar Mihailo Speranca sa Krfa završio svoj rad 1811. godine. Uz crkvu se nalazi riznica sa ikonama, starim rukopisnim i štampanim bogoslužbenim knjigama, krstovima i drugim liturgijskim predmetima. Zbirka obuhvata djela različitih slikarskih tradicija, među kojima grčke, italo-kritske i ruske. Sudbina riznice otkriva koliko je njeno očuvanje bilo teško. U ratnim okolnostima 1991. godine dio umjetnnina sklonjen je i zazidan radi zaštite. Poslije dugog zatvaranja i višegodišnje restauracije, riznica je ponovo otvorena za javnost 17. maja 2013. godine. Pomislih na trud ljudi koji su te predmete izrađivali, darivali i čuvali, a potom i na strpljenje restauratora koji su oštećenim djelima vraćali čitljivost i ljepotu.
Na drugoj strani Foruma nalazi se crkva svete Marije sa benediktinskim samostanom, koji je 1066. godine osnovala zadarska plemkinja Čika. Velika trobrodna crkva podignuta je 1091. godine. Ovaj kompleks poznat je i po romaničkom zvoniku i Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti, koju mnogi prepoznaju po nazivu „Zlato i srebro Zadra“. Tu se čuvaju relikvijari, slike i drugi predmeti nastajali od VIII do XVIII vijeka. Pred samostanom razmišljah i o dugom, strpljivom radu benediktinki na očuvanju zadarske kulturne baštine. Posebno me privuče pročelje katedrale svete Stošije. Pogled mi se zaustavi na velikoj rozeti, a zatim na manjoj, postavljenoj iznad nje. Donja je romanička, iz XII odnosno XIII vijeka, dok je gornja gotička, djelo Petra Matejeva iz Šibenika iz 1388. godine. Tri portala i nizovi malih lukova raspoređeni po pročelju pozivali su da se zastane i pažljivije pogleda način na koji je kamen obrađen. Na fotografiji sam želio da sačuvam i cjelinu fasade i te pojedinosti koje se u prolazu lako previde.
Potom krenusmo prema obali i Morskim orguljama. Poslije obilaska crkava i kamenih ostataka Foruma, pažnju nam privuče zvuk koji je dolazio iz stepenica uz more. Morske orgulje djelo su arhitekte Nikole Bašića. Ispod gotovo sedamdeset metara obale ugrađeno je trideset pet cijevi različitih dužina, prečnika i nagiba. Talasi potiskuju vazduh kroz njih i stvaraju tonove čija se snaga i trajanje mijenjaju sa kretanjem mora. Zadržah se osluškujući. Pokušavah da povežem dolazak talasa sa zvukom koji bi se potom razlio iz kamenih otvora. Tonovi su se preplitali, povremeno jačali, pa se utišavali. Bilo je nečeg privlačnog u toj nepredvidivosti. Svaki novi talas mijenjao je ono što smo slušali i zadržavao nas još malo uz obalu. Po povratku prema Forumu odlučih da se popnem na zvonik katedrale svete Stošije, koji se uzdiže neposredno uz Svetog Donata. Visok je pedeset šest metara. Njegova gradnja započela je u XV vijeku, a dovršen je 1894. godine prema projektu engleskog arhitekte Tomasa Grejama Džeksona. Na vrhu se nalazi skulptura anđela koja se okreće prema smjeru vjetra. Stepenik po stepenik, popeh se do vidikovca. Preda mnom se otvori pogled na zadarske krovove, Forum i more. Odozgo sam lakše povezivao mjesta kroz koja smo prošli. Prepoznavao sam pravce ulica, položaje crkava i otvorene trgove među zbijenim kućama. Sveti Donat, kojem smo maločas prilazili sa zemlje, sada se mogao sagledati iz drugačijeg ugla, sa svojim zaobljenim zidovima i krovom. Zadržah pogled na tom dijelu grada, pokušavajući da među krovovima pronađem i put kojim sam rano jutros krenuo u samostalni obilazak.
Kod Morskih orgulja zastadoh da još malo oslušnem tonove koji su dopirali ispod kamenih stepenica. Sa svakim talasom zvuk se mijenjao, čas dublji i snažniji, čas jedva čujan. Morske orgulje osmislio je zadarski arhitekta Nikola Bašić. Ispod kamenih stepenica ugrađen je sistem od trideset pet cijevi kroz koje talasi potiskuju vazduh i stvaraju tonove. Tako je obala dobila instrument čiji zvuk zavisi od kretanja mora. Posmatrao sam vodu i pokušavao da njen dolazak do stepenica povežem sa onim što čujem. Želio sam da zapamtim taj zvuk, jer ga fotografija neće moći prenijeti.
Među brojnim pośetiocima zadarske obale ponovo sretoh svoje drage Cetinjane, Predraga Peđu Malbašu i Ivicu Vukmirovića. Obradovah se njihovim poznatim licima. Bilo mi je drago što ovaj boravak dijelimo i što nas je u Zadru okupilo poštovanje prema istom čovjeku. Vrijeme je brzo odmicalo. Približavalo se podne i početak svečanosti „S Mirom u Matici u podne“, priređene 15. oktobra 2026. godine u čast sedamdeset petog rođendana dr Radomira Mira Jurića. U dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru, u Ulici Don Ive Prodana 1, okupili su se njegovi saradnici i prijatelji. Bilo je zadovoljstvo slušati naučnike, književnike i kulturne poslenike koji su govorili o Jurićevom radu, zajedničkim istraživanjima i godinama prijateljstva. Kroz njihova obraćanja upoznavao sam i one strane njegove ličnosti koje se teško mogu pronaći u bibliografijama i stručnim biografijama. Uspomene na zajedničke poslove, razgovore i susrete približavale su nam čovjeka kojem je toga dana bila posvećena sva pažnja.
Poseban ponos ośetih kada su Malbaša i Vukmirović, kao predstavnici Narodnog muzeja Crne Gore, uručili Juriću priznanje za doprinos crnogorskoj muzeologiji. Gledajući svoje Cetinjane, pomislih koliko znači kada zahvalnost dobije ovakav javni izraz. Njihovo prisustvo i priznanje koje su donijeli svjedočili su o poštovanju prema čovjeku koji je svoje znanje i vrijeme posvećivao i našoj kulturnoj baštini. Dok su se smjenjivala obraćanja, u mislima su mi se vraćale slike jutarnjeg Zadra. Grob Vicka Zmajevića, uski kameni prolazi, lica među bistama, rozete Svete Stošije, pogled sa zvonika i zvuk Morskih orgulja. Toliko toga stalo je u nekoliko časova, a ipak sam imao ośećaj da sam ljepotu grada tek dotakao vrhovima prstiju. Mnogo toga sam vidio, a za upoznavanje su mi nedostajali još dani, razgovori i mirnije šetnje.
Uz śećanje na tu jutarnju svjetlost pristaju stihovi zadarskog pjesnika Jurja Barakovića iz „Vile Slovinke“:
Sunce mi se diči zrakom,
a misec je svital mrakom.
Po završetku jubileja trebalo je polako krenuti. Čekao nas je dug put prema Tivtu i Donjoj Lastvi, a mene potom i prema Cetinju. Uspjeh da kupim nekoliko lijepih suvenira, želeći da uz fotografije ponesem i nešto što će me, kad se vratim kući, podśećati na ovaj boravak. Dok sam ih birao, već sam razmišljao o mjestima za koja ovoga puta nije bilo dovoljno vremena. Živjeće Zadar u mom śećanju sa svojim morem, ulicama i crkvama, sa dragim ljudima, toplim dočekom i iskrenim osmijesima. Pamtiću ljubaznost prolaznika koji je zastao da mi pokaže put, Vlatkino vođenje kroz grad, susret sa Cetinjanima na obali i prijatelje sa kojima sam dijelio radost Jurićevog jubileja. Uz slike grada ostaće i glasovi ljudi koje sam u njemu sreo. Misliću i na naše ljude koji su u Zadru živjeli, radili, stvarali i istraživali, kao i na Zadrane koji su dio svoga znanja i stvaralaštva utkali u Crnu Goru. Njihove knjige, istraživanja, građevine i prijateljstva zaslužuju da im se vraćamo i da o njima pišemo. Ovoga puta neke od tih veza upoznah neposrednije. Zbog njih mi Zadar postade bliži, a želja da mu se vratim još snažnija.
Sljedeći put ostaću duže. Ulicama kojima sam sada žurio želim da prođem polako. Da zastanem pred još nekom knjigom, slikom i imenom, da saslušam još neku priču i za razgovore ostavim više vremena. Želim i da ponovo śednem uz Morske orgulje, bez gledanja na sat.
Siguran sam da ću se vratiti. Do tada, uz svoje uspomene, ponijeću i Barakovićevu pohvalu gradu:
od mudrosti prez dna riko!
Zadre grade, naša diko!
Do ponovnog susreta, Zadre.
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
