By 16 listopada je nadnevak rođenja hrvatskoga bana Josipa nam Jelačića. Ljeta Gospodnjega 1801. u Petrovaradinu u hrvatskom istočnom Srijemu, kasniji hrvatski ban Josip nam Jelačić ugledaše svjetlost dana. Isti taj Josip Jelačić je kasnije u svojoj banskoj časti objedinio hrvatske zemlje u cjelinu. Vratio je Hrvatskoj 
Međimurje koje je pod okupacijom držala susjedna Ugarska. Nažalost, Prekmurje nije izuzeto ispod okupacije Ugarske premda bi to tamošnji većinski hrvatski narod oduševljeno pozdravio. Ban Josip Jelačić je na ugarske uvrjede i podmetanja znao pravodobno uzvratiti u vidu da je velikomađarštinu tukao svojom hrvatskom banskom Vojskom na matičnom području Ugarske, dakle van Hrvatske. I nanosio joj teške poraze. Došao do pred Budimpeštu. I u današnjoj Vojvodini ih je tukao. Zanimljivo, nitko nas nije učio da su Jelačić i njegove postrojbe bili nekakvi “agresori” jer su tukli vojsku Mađara na njihovom tlu u Ugarskoj čiji je sastavni dio bila Vojvodina za razliku od Hrvatske. Ali nam dan-danas ponavljaju da Hrvati nisu nikada ratovali na tuđem te nas “uče” biti ‘papskijima od pape’ ili ‘ekumenskijima od ekumenskoga patrijarha sama’. Ali zar su nam istočni Srijem i Boka “tuđi”? Zar Turska Hrvatska (Bosanska krajina) i Sol (Tuzla) nam predstavljaju daleke stepe i tajge? Zar ćemo u Trst i Kopar u Istri te Lendavu u Prekmurju ili u Nađkanjižu ići kao u neki tamo Amsterdam ili Barselonu? Zar ćemo spram naše hrvatske braće u Herceg-Bosni koju zovemo ‘srcem ponosnim’ među hrvatskim regijama Domovine nam Hrvatske kojoj pjevamo pjesmu ‘Lijepa li si’ graditi “berlinski zid”? Najopasniji su mentalni ‘berlinsko-kineski’ zidovi! Da su naši predšasnici tako razmišljali ne bi svjetla dana ugledala pjesma ‘Krasna zemljo’ u kojoj se kaže i ‘Istro mila, dome roda hrvatskoga’. Tada Istra bijaše odijeljena od matice Hrvatske no sada je dio iste te matične joj zemlje Hrvatske! Ne zavaravajmo se. Povijest se zna ponavljati. Kako je povijest rekla svoje glede Istre može ponovno i glede nabrojanih prostora koji su sada nažalost odijeljeni granicama od Hrvatske. Ali glavno da ne budu te “granice” u našim srcima i mislima. I naši predšasnici su sanjali ‘sjedinjenja hrvatskih zemalja’ pa dobrano i dočekaše. Budimo poput njih. Sanjajmo! Radimo! Pa nam se kao i njima sreća osmjehnuti bude htjela. 16 listopada je i Dan hrvatskoga naroda u Srbiji s AP Vojvodinom, naravno. Hrvatski narod u spomenutoj zemlji i autonomnoj pokrajini službeno obilježava kao svoje službene dane (nacionalne praznike) i rođenje znamenitog hrvatskog preporoditelja i buditelja nacionalne hrvatske svijesti među Hrvatima (tamošnjim Bunjevcima), biskupa Ivana Antunovića(16 lipnja), 15 prosinca (dan osnivanja Hrvatskog Nacionalnog Vijeća u Srbiji) kao i blagdan sv. Josipa (19 ožujka). To je stoga jer je upravo Vojvodina, točnije Petrovaradin u istočnom Srijemu rodno mjesto Jelačića bana. Obilježavanje rođendana Jelačića Josipa nam bana hrvatskoga je i dokaz i zalog jedinstva te homogenosti svih Hrvatica i Hrvata. Kao što je dobar dio hrvatskih zemalja postao sjedinjen njegovom banskom čašću s povratkom Međimurja matici Hrvatskoj tako i trajno sjećanje i uspomena na povijesnu veličinu Josipa Jelačića omogućuje vezu jedinstva među Hrvatima koju nam je predavati budućim hrvatskim pokoljenjima. Zar to nije bio san samoga bana Jelačića? Zar bi nam ponosni ban svih Hrvatica i Hrvata oprostio da napustimo uspomenu na njega i ideale za koje se tako nesebično izlagao pogibeljima? Nemojmo hrvatska braćo i sestre! Čuvajmo uspomenu na našega bana i branimo jedni druge a osobito hrvatski narod u istočnom Srijemu i ostatku Vojvodine ali i širom zemlje unutar koje se sada taj prostor nominalno nalazi. Vodeći skrb o hrvatskom domu tj. ‘spomen-kući’ u kojoj se rodio naš ban.
P.S. Petrovaradin je danas dio aglomeracije Novog Sada koji se s kraja 17 stoljeća javlja pod imenom Kroaten Dorff (Hrvatsko Selo). Petrovaradin je od 26 kolovoza 1939. bio pogranični grad unutar Banovine Hrvatske prema istoku tj. Vojvodini. Možda bude ponovno……. Vrijeme će pokazati. Često puta povijest piše romane i svakojake čudnovate priče…… I u slučaju Hrvata.
Valja nam stalno isticati i tražiti povratak Hrvata u istočni Srijem, Bačku, Boku kotorsku, dijelove BiH van Herceg-Bosne koji su odtamo prognani i izbjegli te se odselili zbog tko zna kojih razloga uz njihovo sudjelovanje u tamošnjim tijelima vlasti, javnoj upravi, policiji i sl. S osnivanjem hrvatskih vrtića, škola i drugih ustanova. Ali budući je to plodna i otvorena zemlja, mogao bi se i lijep broj Hrvata iz dijaspore također naseliti po istočnom Srijemu, Boki kotorskoj, Bačkoj, Banatu, Bosanskoj krajini, širom Bosanske Posavine i sl. Neki će reći da je to samo san. To ovisi o nama. Sve se može kad se hoće.
U Srbiji u čijem je sastavu i Autonomna Pokrajina Vojvodina hrvatski narod obilježava četiri vlastita nacionalna praznika koji su priznati i od strane službenog Beograda. Prigodom tih praznika održavaju se svečane akademije, kulturni programi, izložbe i sl. uz sudjelovanje i predstavnika iz Republike Hrvatske. Spomen-kuća (rodna kuća Josipa Jelačića) u Petrovaradinu je jedan od stupova hrvatskoga identiteta u Vojvodini a hrvatski nacionalni praznik koji se slavi 16 listopada je središnji dan tamošnjih Hrvata koji zajedno s čuvanjem povijesne uspomene na Josipa Jelačića predstavlja temeljnu vezu Hrvata u Vojvodini i užoj Srbiji s matičnom im državom Republikom Hrvatskom. Dakle, službeno utvrđeni nacionalni praznici Hrvata u Srbiji (i AP Vojvodini) su:
Blagdan sv. Josipa(zaštitnika hrvatskoga naroda)
19. lipnja – Dan rođenja biskupa Ivana Antunovića (praznik posvećen prosvjeti i obrazovanju na hrvatskom jeziku)
16. listopada – Dan rođenja bana Josipa Jelačića (često se slavi kao središnji praznik hrvatske zajednice uz svečane akademije u Novom Sadu i Petrovaradinu)
15. prosinca – Dan izbora prvoga saziva Hrvatskoga nacionalnog vijeća (dan utemeljenja krovne institucije Hrvata u Srbiji)
Idemo uzdignutog čela pogleda usmjerenoga prema budućnosti!
Pa što Bog da i sreća junačka! S tim geslom su se pozdravljali i sam ban Josip Jelačić i njegove postrojbe i odtada je taj pozdrav prisutan u hrvatskom narodu do dana današnjeg a tako ima biti i ubuduće!
Josip Žgela
