By U Zagrebu je 26. rujna 1993. u Selskoj ulici niknuo – Zid boli, jedan od najboljih, najljepših i najveličanstvenijih spomenika iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, kojeg su na inicijativu tadašnjeg Centra za zaštitu ljudskih prava, zatočenih i nestalih građana Hrvatske (Apel), odnosno njegove predsjednice Zdenke Farkaš, sagradile uglavnom majke koje su u ratu izgubile nekog od članova svoje obitelji. Tako su mnoge majke, poput Kate Šoljić ili Eve Šegarić “sazidale” više crvenih (za one koji se još traže) ili crnih opeka (za one koji su ubijeni). Danima su žene podizale spomenik svojoj djeci, očevima, ili naprosto najbližima. Na svakoj bi opeci napisale i ime. Taj je spomenik bio dugačak čak nekoliko stotina metara, a postavljen je na pločniku Selske. Roditelji, branitelji, ali i mnogi drugi građani vrlo su rado dolazili kod ovog jedinstvenog spomenika, kakvog nije bilo nigdje u svijetu. Tu su se palile i svijeće i prisjećalo ljudi koji su najzaslužniji za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, a kojih više nema. Jedne godine, baš na moju inicijativu, kraj mnoštva tih opeka čekali smo i Novu godinu! Gospođa Farkaš je bila osobito ponosna na ovo djelo, baš kao i mnogi drugi predsjednici i predsjednice Udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, a kako i ne bi kad je to bio i najfotografiraniji spomenik. Ali…sredinom 2005. nekome je zasmetao taj čudesni spomenik, zasmetala su tolika imena, pa je odlučio nešto što također ne postoji nigdje u svijetu, zakopati te opeke – pod zemlju, odnosno ukloniti ih s ulice! Ta je (politička) inicijativa naišla na protivljenje većine Udruga iz Domovinskog rata, ali da se on ukloni, pojedini su političari angažirali predsjednike i najuže rukovodstvo nekih udruga, koji su umjesto politike i političara stali na stranu rušenja. Došlo je do “pravog rata” između braniteljskih udruga, ali i samih branitelja. Nekome je to očito bio cilj – zavadi, pa vladaj! Da bi sačuvale Zid boli, koji je trebao biti premješten na zagrebačko groblje Mirogoj, gdje je poznati komunistički kipar Dušan Džamonja, čovjek kojem su dali da podigne najviše spomenika iz NOB-a, imao zamisao da opeke “pokopa” podno spomenika koji je tamo podignut, u Džamonjinoj realizaciji, naravno za nemale novce. U želji da sačuvaju ovaj spomenik majke su protestirale, zatim opeke prekrivale hrvatskim zastavama, plakale… Ali, ništa nije pomoglo. Zid boli je morao nestati sa zemlje kao da ga nikada nije ni bilo. Zbog otpora, premještanje u organizaciji Grada Zagreba (Milana Bandića!) prvi put je počelo u rano jutro (kao što su i u Vukovaru postavljene ploče na ćirilici) 4. lipnja 2005., ali je privremeno zaustavljeno jer su se tome usprotivile pojedine braniteljske udruge. Ali taj “zastoj” nije dugo trajao. Opet u jutro, oko šest sati(sic!) 24. lipnja je nastavljeno. Opeke su se slagale na palete te kamionima odvozile na Mirogoj! Predsjednik tadašnjeg Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja izjavio je novinarima da daje punu potporu Gradu Zagrebu za premještanje Zida boli na Mirogoj, ističući da se Zid boli premješta na inicijativu onih koji su ga gradili – roditelja i članova obitelji žrtava Domovinskog rata, što naravno nije odgovaralo istini. Nakon uklanjanja Zida boli Zdenka Farkaš je rekla da je to “vandalski čin i kulturocid” te da će o tome upoznati i međunarodnu zajednicu, tim prije što su opeke s imenima branitelja i civila “brzinom munje” na Mirogoj zakopane u zemlju. Farkaš je apelirala na tadašnjeg žalosnog predsjednika Republike Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Ivu Sanadera i predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa da ne dopuste da se Zid boli zakopa na groblju.
- Takav spomenik kao izraz zahvale braniteljima i civilnim ratnim žrtvama trebala je izgraditi Vlada, a ne Grad Zagreb, i on se nigdje u svijetu ne gradi na groblju, rekla je Farkaš.
Također je izjavila novinarima da je Zid boli kao hrvatski spomenik apela za humanost i ljudska prava trebalo restaurirati, obnoviti, konzervirati te ga onda premjestiti na primjerenu lokaciju, ako već nije mogao ostati u Selskoj, ali ga se nikako nije smjelo premjestiti na Mirogoj i u sklopu spomenika Dušana Džamonje zakopati, jer su na ciglama ispisana imena i 1150 ljudi za čiju sudbinu još uvijek ne znamo (to je bilo 2005. godine).
Međutim, Zid boli bio je sastavljen od ukupno 13.600 crvenih i crnih opeka, na kojima su bila ispisana imena nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih, te poginulih branitelja i civila.
A zbog čega se Zid boli morao premjestiti “u zemlju” u rano jutarnjim satima, tada je novinarima objasnio Načelnik zagrebačkog odjela za branitelja Miodrag Demo. Čovjek je rekao da je to učinjeno zato (čujte sad ovo!) da se ne bi stvarala gužva u gradu, te da se zakopavanju imena poginulih jedino protive pojedinci (!), a ne udruge.
Da nije smiješno, bilo bi žalosno.
I na kraju, što je na sve to istaknuo Brozov kipar Dušan Džamonja?
- Zlonamjerno je reći da će cigle Zida boli biti zabetonirane u spomenik, jer će se one moći premjestiti bilo kada (kakva laž, op.a.) Odluka o premještanju Zida boli nikad nije bila ideja poništenja, nego jednostavno spremanja. Na taj su se način cigle koje propadaju i koje su izložene nevremenu trebale sačuvati!
Ovome uistinu nije potreban nikakav komentar.
Nu, ukoliko želite vidjeti gdje je danas Zid boli, i kako je Džamonja “sačuvao” ovaj najljepši spomenik, navratite na Mirogoj. Tamo ćete se susresti s jadom i bijedom “našeg najpoznatijeg kipara” i pustiti suzu kad vidite da Zid boli više uopće ne postoji!
Opeke s imenima stradalih trunu pod zemljom!
A povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov rekao je i ovo:
- To što je Zid boli preseljen na Mirogoj, jednako je tome, primjerice, Mirogoj preseliti na Velebit!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
