By Tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu poginulo je oko 15.000 ljudi. Na tisuće ih je umrlo od posljedica rata – nakon rata. Već oko tri-četiri tisuće branitelja je izvršilo suicid. Na desetine tisuća su ostali bez posla, od kojih mnogi da bi preživjeli (da se malo našalimo) kopaju po kantama za smeće. Na stotine tisuća ih je u tom ratu u kojem su agresori bili Srbija, zločinačka JNA, Crna Gora i domaće izdajice lakše ili teže ranjeno, dok je isto toliko bio protjeran iz svojih domova. U onom čuvenom i odbačenom Registru hrvatskih branitelja nalaze se imena sad već nešto manje od pola milijuna (?) hrvatskih branitelja. Nu, nema dana a da ne čitamo u medijima da je Hrvatska pred – „bankrotom“, da se već ograničava kupnja i nekih živežnih namjernica. U nekim drugim zemljama samo na najavu nešto takvoga “padaju” Vlade, ljudi se okupljaju na ulicama i trgovima, žestoko protestiraju, a kod nas na sve to i štošta drugo – muk. (Na skupove notornih „feministkinja“ ili gay parade obično dođe više ljudi nego na obilježavanje važnih obljetnica iz Domovinskoga rata!) Obično se tu i tamo na pojedinim portalima objavljuje o svim tim našim nevoljama, ali oni kojih se to tiču “ne čitaju” portale, ili ako i nešto od toga i pročitaju, kako bi neki rekli, to je tek “šačica ljudi”, koji su „uvijek“ nezadovoljni, koji bi nešto željeli promijeniti, jer se nisu borili, za “bandu lopovsku”, od kojih su se relativno mnogi enormno obogatili na krvi Vukovara, Osijeka, Škabrnje, Dalja, Knina, Gospića, Kijeva, Vinkovaca, Karlovca, Voćina i mnogih drugih gradova i mjesta.
Međutim, oni koji nemaju pravo šutjeti, prije svih, su hrvatski branitelji, odnosno stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, a osobito hrvatski generali, od kojih tek čujemo neke poput časnog i uvaženog Ivana Tolja. A tako bi od tih svih ovih godina rado čuli i generala Čermaka i njemu slične, da nam oni pričaju kako da i mi postanemo bogati. Jednom riječju, malo je onih, (ali ih ima!), a poglavito brojnih predsjednika Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata koji se javno javljaju, ukazuju na probleme ili pak podržavaju onu „šačicu“ ljudi koji se ne boje za njih boriti!
Za ovu i ovakvu državu, da opet bude apsurda, najveći neprijatelji su „istinski“ Hrvati, ili oni koje se samo tako predstavljaju, a koji nažalost i dalje nose „zvezdu“ u srcu.
Danas nije vrijeme šutnje, a još manje zabijanja glave u pijesak.
Nu, poglavito su zanimljivi tzv. anonimni „komentari“ koji svoja “djela – odgovore ostavljaju na portalima, iza nekog članka.. Obzirom da se tamo piše anonimno, većina ljudi obično misli kako sve to pišu “nezadovoljni” čitatelji, a najčešće je riječ o „profesionalcima“, čiji je jedini zadatak pratiti članke na portalima i anonimno i “hrabro” na njih odgovarati, i tako zarađivati.. Taj udbaški šljam vrlo lako možete prepoznati, kad vam odgovaraju tako da ono što oni pišu nema veze s tekstom, ali ima veze s onim koji piše. Cilj im je prikazati, oblatiti ljude.
Nu, sve nam je to koliko-toliko jasno, ali zašto šute hrvatski branitelji, pošteni političari, članovi HAZU, istinski povjesničari, znanstvenici, pisci, obični građani?
Zašto, naposljetku, šute majke i očevi koje su izgubile svoje najdraže?
Zašto? Koga ili čega se boje?
Ako se nismo plašili i bojali 1991, ako nas tada nije bilo strah staviti na kocku i svoje živote, zbog čega bi danas trebali drhtati i – šutjeti?
Branitelji, probudite se, stiglo je proljeće!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
