By Evo ovih dana mediji su puni raznih mišljenja i stavova vezano za proslavu 25. godišnjicu Oluje, način njene proslave, kao i povezivanje Oluje sa kolateralnim žrtvama, kojima, kako je hrvatska politika odlučila, treba odati počast na isti dan kada se slavi Oluja, 05. kolovoza. Što reći na to?
Prvenstveno kao dragovoljac i zapovjednik specijalne postrojbe HVa i HRMa, ali i kao predsjednik Udruge Dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske ratne mornarice 1991. Split, u ime Udruge iznosim mišljenje na navedenu problematiku. Odmah na početku želim reći da povezivanje proslave Oluje, zajedno sa odavanjem počasti žrtvama civilnog stanovništva koje je stradalo u Oluji je dobro, ali nije mudro. Dobro je, jer bez rješavanja sukoba iz prošlosti i definiranja širine domoljublja u Hrvatskoj nema mira, a ni pravog gospodarskog uzleta. A sa druge strane, nije mudro, jer izjednačavanja pogibije civilnih žrtava u Oluji, koje su kolateralne žrtve, jednako kao i civilne žrtve svih ratova i vojnih akcija, znači uzdizanje ovih civilnih žrtva, iz grupacije kolateralnih žrtava, i njihovo podizanje na neki poseban nivo, što je sasvim nepotrebno i bezrazložno.
Pa da objasnimo.
Da bi obrazloženje bilo jasnije izaći ću malo iz prostora Republike Hrvatske i prenijet ću našu hrvatsku situaciju na situaciju u razvijenim državama Europske unije, gdje sam, više-manje, proveo dobar dio svog života. Pa primjerice, živio sam u Njemačkoj sa svim građanskim pravima kao i Nijemci osim prava na glasanje. Zašto? U putovnici sam bio Hrvat u Njemačkoj, ali sa svim građanskim pravima, osim prava na glasanje. Dakle, samo Nijemci imaju pravo glasati i biti birani, što je sasvim logično i pozitivno. Ako netko hoće postati Nijemac to mora dokazati svojim uzornim ponašanjem i ljubavlju prema Njemačkoj. Tko to ne dokaže ostaje manjina bez prava na glasanje, pa tako Njemačka ima razne manjine, ali njihovo mjesto nije na izborima već u domeni kulturološkog djelovanja. Ako shvatimo suštinu takvog odnosa na relaciji država-manjine onda je jasna Venecijanska konvencija koja sugerira da se manjine ne povezuju sa politikom, što je sasvim uputno i razložno. Kako izgleda mi taj odnos države i manjina još nismo shvatili, a sve „miriše“ na nepoštivanje odluka prvog hrvatskog Sabora gdje su raskinute sve veze i obaveze sa bivšom socijalističkom totalitarističkom Jugoslavijom. Kao da se bojimo, politički, do kraja provesti razdruživanje sa tom zlom prošlosti, u kojoj je hrvatskom narodu politički nametnut suživot sa srpskim narodom, odnosno Srbijom, što Hrvate nije činio kao „svoj na svome“. Kako gledam na to, a i većina branitelja? U Hrvatskoj, svi koji odlučuju o sudbini Hrvatske su osobe koje vole Hrvatsku, te sve su im druge politike, koje se na bilo koji način pokušavaju nametnuti Hrvatskoj, strane i neprihvatljive. Zato u Hrvatskoj, svi koji žive i rade i zarađuju u Hrvatskoj, prije svega su Hrvati čije srce kuca domoljubno razvijajući hrvatsko jedinstvo i mir, a vjerska, jezična, i svaka druga pripadnost i različitost, dobrodošla je, jer to je bogatstvo demokratske građanske države Hrvatske.
Ako to shvatimo i složimo se oko toga, onda na Oluju i odnos prema kolateralnim civilnim žrtvama moramo gledati na ponešto drugačiji način nego je to postavljeno 05. kolovoza ove 2020. godine.
Dakle, datum 05. kolovoza morao bi ostati dan proslave vojno-redarstvene akcije Oluja, vojne akcije koja je imale sve karakteristike rata dvaju vojski. S jedne strane, bila je prava Srpska vojska koja je branila hrvatski teritorij nazvan Srpska Krajina, a koji je trebao biti zadnja nada i mogućnost uspjeha Velikosrpske politike, politike da u državi Hrvatskoj, u njenom srcu, imaju svoju srpsku državu. Svakako, to je bilo neprihvatljivo, ne samo za Hrvatsku, nego i za cijeli svijet te je ta akcija čista ko suza. Hrvatska je vojska porazila vojsku Srpske Krajine, a kojoj ipak vojska Srbije, poradi prevelike udaljenosti, nije mogla pomoći. Stoga bi 05. kolovoza morao ostati dan velike pobjede, važne pobjede kojom je Hrvatska konačno postavljena u AVNOJevskim granicama, granicama koje nam povijesno ne odgovaraju, ali tu smo gdje jesmo, i tu komentara nema. To je bio kraj rata.
A što je sa civilnim žrtvama?
Da, nažalost, svaka vojna akcija nosi u sebi civilne žrtve, i nema rata bez civilnih žrtava koje moramo tretirati kao prisilne kolateralne žrtve rata. Djeca, žene, starci, mladi, stari, svi su nažalost žrtve rata. Stoga je važno bitno razlikovati, po svemu, poginule branitelje, kao i civile koji nisu bili uključeni u vojne akcije, a poginuli su. Unutar te grupacije poginulih civila imamo dvije grupe žrtava, pa na kraju imamo tri osnovne grupe poginulih, a prema kojima mi živi moramo izraziti pijetet:
- Poginuli branitelji, ali treba razumjeti da će i druga strana imati pijetet prema svojim poginulim vojnicima, bez obzira što su napadali tuđu državu. Ipak, to je druga tema koja zavrjeđuje dulju analizu.
- Civili, kolateralne žrtve ratnih zbivanja, i
- Civili, bolne žrtve svih totalitarnih režima i ideologija koje su uzimale za pravo likvidirate sve neistomišljenike.
Obzirom da ovdje govorimo o grupi 2., kolateralnim žrtvama ratnih zbivanja, neumjesno je, neljudski, nepravedno, neprihvatljivo i posve neodgovorno sad u Hrvatskoj dijeliti mrtve civile, kolateralne žrtve rata, na žrtve od akcije Oluja, i sve druge žrtve koje je ovaj rat, pa i svi drugi ratovi imali. Stoga postavljam pitanje: U čemu je razlika između poginulih civila u selima Srpske Krajine, i poginulih civila u ratnim akcijama u i oko Dubrovnika, Stona, Splita, Šibenika i svih drugih gradova Hrvatske u kojima se odvijao rat i u kojem su civili stradali kao kolateralne žrtve rata? Volio bi da mi, da nam svima, netko obrazloži tu razliku, jer tu razlike nema! Zato je selektiranje civilnih žrtava rata neprihvatljivo!
Svakako, dobra politička, a i ljudska gesta je dolazak gosp. Borisa Miloševića, potpredsjednika Hrvatske Vlade na proslavu Oluje, a svaki drugi nepovoljan komentar ne ide u prilog Hrvatskoj. Zašto? Kao prvo, na miru u Hrvatskoj i rješavanju povijesnih sukoba Hrvata i Srba treba aktivno, ali i mudro raditi, jer to je važan činitelj gospodarskog razvoja. Drugo, gosp. Boris Milošević izbor je predsjednika Plenkovića, što je ključni činitelj i našeg povjerenja u njega, a i po svim izjavama, kako gosp. Milošević kaže, zalagat će se za boljitak Hrvatske, te mu stoga treba dati šansu i povjerenje. Treće, to je ipak srpska ruka političkog pomirenja, a koja se najbolje očituje kroz izjavu predsjednika Srbije Vučića koji se ove godine postavlja relativno „neutralno“ prema Oluji: To je svakako dobar otklon Srbije od onih političkih organiziranih suza i plač-okupljanja u Srbiji povodom Oluje, a na kojima su i Pupovac i SDSS imali važnu ulogu, što je bilo društveno neprihvatljivo. Izgleda se sve to polako smiruje, a što je dobro za Hrvatsku.
Dakle, sve je prihvatljivo osim povezivanja proslave datuma Oluje sa danom stradanja civilnih žrtava, a koji bi bilo dobro uspostaviti kao znak pijeteta prema svim civilnim žrtvama koje su kolateralne žrtve rata, ne samo Domovinskog rata, nego i svih ratova.
Da, ovdje se otvara pitanje građanske subjektivne ocjene mnogih pitanja, a što posve iskače iz okvira „pravne države“ i brojnih zakona kojima nas naši hrvatski političari svake godine obasipaju. Ovdje neću isticati problem Hrvatske i hrvatske politike, i tzv. „pravne države“, odnosno, našeg objektiviteta, što imamo ogroman broj zakona, a ništa ne funkcionira. To ostaje za neku drugu temu. Dakle, postoje brojni društveni problemi, situacije, stanja, političke odluke, kao i (ne)odgovorno ponašanje političara, i slično, a koje je nemoguće ocjenjivati u okviru službene zakonske regulative i sudstva. Tu je potrebna šira društvena suradnja i pomoć Taj su problem razvijene države riješile određenim institutima građanske subjektivne ocjene, a koja zatim postaje objektivna procjena građana, pa je primjerice poznat Impeatchment, što je Hrvatskoj nasušno potrebno. Samo kratko o Impeatchmentu: Impeachment ili „otkrivanje“ je postupak kojim zakonodavno tijelo podnosi tužbu vladinom dužnosniku, a provodi ga posebno izvansudsko građansko istražno tijelo. Provodi se u mnogim državama svijeta i Europe. O Impeachmenta ima dosta članaka i obrazloženja, što je uputno pročitati.
Zato je službeno mišljenje naše Udruge Dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske ratne mornarice 1991. Split, sljedeće: Podržavamo 05. kolovoza kao datum rezerviran samo za proslavu Oluje, pritom pozdravljamo dolazak potpredsjednika Vlade gosp. Borisa Miloševića, ali tražimo da se posebno definira datum pijeteta prema svim civilnim žrtvama rata, kolateralnim i nedužnim žrtvama, žrtvama koje zaslužuju pijetet. Ujedno koristim priliku da potaknem nadležno ministarstvo branitelja i dragovoljaca Republike Hrvatske na bolju suradnju i komunikaciju koja je, barem što se nas tiče, do sada izuzetno loša.
Dakle, pozdravimo Oluju i proslavimo je uz Hrvatsku televiziju, na što nas je natjerao CODID 19, ali biti će bolje, uz Božju pomoć.
Prof. dr. sc. Tihomir Luković, predsjednik
Udruga Dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske ratne mornarice 1991., Split
