Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U zadnje vrijeme mnogi se s pravom bune, protestiraju. Nije im dobro, a kako se najavljuje – bit će još gore. Međutim, i u ovoj teškoj situaciji, gotovo se uopće ne čuje glas hrvatskih branitelja. Gdje su se izgubili, ili im je većina medija jednostavno zatvorila vrata, a oni više nemaju ni volje ni snage da ih „otključavaju“. Još je jadnije i žalosnije što jedan dio onih koji na početku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata nisu kalkulirali i nisu se bojali, a danas…danas kao da očekuju od nekih drugih da se bore za njih i da ispravljaju „krive Drine“, poglavito one vezane uz stvaranje hrvatske države.

Nu, od mnogih predstavnika Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata čak se teško ili nikako ne može čuti: zbog čega se u Hrvatskoj ne poštuje, odnosno marginalizira Deklaracija o Domovinskom ratu, koju je donio Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora, 13. listopada 2000. godine?

U tom dokumentu među ostalim se naglašava da je „Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.“

Također se navodi da će „u skladu s temeljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim (!) hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb“ te da je „radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teške povrede humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku“.

Ovim dokumentom pozvani su svi, od građana do državnih tijela, da štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.

“Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine“ – naglašava se u Deklaraciji, u kojoj se vrlo jasno ističe i da je „oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj“.

Dakle,  ovaj dokument trebao bi biti „sveto pismo“ za sve saborske zastupnike, ali jedan dio, poglavito onih koji u Saboru sjede s lijeve strane, a tu osobito uključujemo i predstavnike srpskih i inih manjina, prave se da za nešto takvoga nikada nisu čuli, pa blate i gaze većinu onog što je i bez njih stvoreno u vrijeme Domovinskoga rata.

Kako, primjerice, u Saboru može sjediti jedan notorni Milorad Pupovac, podržavati Vladu Republike Hrvatske (HDZ), a okolo pričati da je Hrvatska bila agresor, a ne Srbija?

Ili, zbog čega država, općine i županije svim hrvatskim braniteljima (dakle, ne samo stradalnicima) u okviru svojih mogućnosti ne osiguraju „punu zaštitu, dostojanstvo i skrb“?

Neki će, možebitno, reći da to zaslužuje veliki broj ljudi i da nema dovoljno sredstava, što je laž. Tko i na kakav način skrbi o hrvatskim braniteljima koje u vrijeme rata ni metak nije okrznuo, a koji su kasnije teško oboljeli? A tko o onima koji ne mogu dobiti nikakvo zaposlenje ni za sebe ni za svoju djecu? Za neke od njih istina skrbi Crveni križ ili Caritas. Nu, nitko ni ne zna koliko je zapravo hrvatskih branitelja socijalno ugroženo, jer se takve analize ne prave ni iskazuju. Više od tri tisuće hrvatskih branitelja dosad je izvršilo suicid. Čiji je to problem i je li ikada itko odgovarao što je nekog hrvatskog branitelja „natjerao“ na samoubojstvo? O suicidima hrvatskih branitelja se šuti, kao da se time rješava ovaj problem.

A ubijaju se svi, od bivših običnih hrvatskih vojnika, pa do zapovjednika pojedinih ratnih postrojbi. Čak i njihova djeca ili članovi njihove obitelji.

Koliki bi se životi spasili da se većini bivših ratnika osigurala „puna zaštita, dostojanstvo i skrb“, kako se to kaže i u Deklaraciji?

Jednom riječju, Deklaracija o Domovinskom ratu, zahvaljujući prije svega onima koji su je donijeli (svaka čast izuzecima) bila je i ostala mrtvo slovo na papiru.

Možebitno bi bilo dobro i poželjno da se u Hrvatskom saboru barem jednom godišnje pročita ova Deklaracija, a ne da je pojedini zastupnici ala Pupovac i ekstremno lijevi namjerno  gaze i marginaliziraju.

Pored  toga, tog se dokumenta ne drže ni u općinama i županijama (svaka čast izuzecima), jer da ga poštuju većina problema onih koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države već bi odavno bila riješena. Naime, pojedini načelnici, gradonačelnici i župani (svaka čast iznimkama) misle da su „riješili“ sve probleme branitelja, ako se svako malo sa nekima od njih slikaju kako nose vijenac ili svijeće na neko već oronulo braniteljsko spomen obilježje.

Svojedobno je Zvonimir Mršić, inače profesor obrane i zaštite,  kad je bio gradonačelnik Grada Koprivnice, kad su mu neki branitelji došli tražiti pomoć, navodno rekao: Idite onima koji su vas i poslali u rat!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Branitelji