By Kad se pripremamo za slavlje najvećeg kršćanskog blagdana – Božića- , ali i kada ispraćamo Staru i dočekujemo Novu godinu, 31. godinu nakon početka velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, više ništa ne podsjeća na to krvavo razdoblje.. Sve je u blještavilu. Djeda Mraz, iako zasad nema ni snijega „pozdravlja“ nas gotovo u svakom izlogu. Sada je najvažnije da se što više ljudi namami na kupnju svega i svačega, poglavito uoči Božića, kao da je to svrha obilježavanja ovog blagdana. Međutim, u toj igri i veselju, tko se još sjeća ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, koji su 1991. Božić i Novu godinu dočekivali u rovovima, kojima su baš na te dane srbijanski zlikovci „čestitali“ blagdan serijom topovskih ili tenkovskih granata? Znam, neki će opet: pustite prošlost, okrenimo se budućnosti!
Nu, sjećate li se što je sve Hrvatska, ili bolje rečeno što su hrvatski branitelji prolazili tijekom prosinca 91. i početkom 1992. godine? Ne, to se ne smije zaboraviti!
Već početkom siječnja te godine osvanuo je „crni petak“ za Dubrovnik i Osijek. Oba su grada bila u plamenu. Crnogorci, ali i pripadnici zloglasne Jugoslavenske narodne armije (JNA) tukli su grad svim raspoloživim sredstvima. Zbog bombardiranja dubrovačke luke, francuski brod kojim je Europska zajednica (EZ) poslala 500 tona hrane i 200 tona ostale pomoći, nije mogao pristati. Mediji su javljali da su mnogi kulturni spomenici nastradali prigodom bombardiranja: palača Sponza, crkva Sv. Vlahe, katedrala, džamija, pravoslavna crkva, glazbena škola… Vatra se razbuktavala i u starim zgradama gradske jezgre. Najveći broj mrtvih pronađen je u uništenom hotelu Libertas te u njegovoj okolici. Agresor je u više navrata bombardirao i hotel u kojem su bile smještene i brojne izbjeglice. Neprijatelj je gađao i vatrogasna kola i vatrogasce, od kojih je nekolicina i ranjena.
Ništa bolje tih dana nije prošao ni Osijek, u kojem je ratni zapovjednik bio Branimir Glavaš, general. Na taj grad neprestano su padale granate, iz dana u dan, a u prosincu, pred Božić i Novu godinu njihov se broj neprestano povećavao. A s njima i mrtvi i ranjeni, pretežno civili. Osijek tijekom prosinca više uopće nije znao što znači živjeti normalnim životom. Agresor je gađao uglavnom civilne ciljeve. Samo do 2. prosinca 1991. u Osijeku je ubijeno (umrlo) oko 500 ljudi, a broj ranjenika popeo se skoro na tri tisuće. Srbi su takvom žestinom tukli po Osijeku da građani kad su izašli iz skrovišta nisu prepoznali ulice vlastitoga grada! Nu, zauvijek će pamtiti smrt petorice ljudi kada je granata uletjela u robnu kuću. U ovom gradu ne postoji ni jedna obitelj koja nije pogođena ratom.
Da se ne zaboravi!
Sredinom prosinca 1991., što se također ne smije zaboraviti, srbijanski agresor je zapalio desetak sela, od Voćina, Huma i drugih. Tamo su pronađena i brojna mrtva tijela nevinih Hrvata. Naravno, za te zločine još nitko nije odgovarao.
A što se tih dana događalo u okupiranom Vukovaru? Tamo je uvedena zločinačka vojna diktatura (zar ne Pupovče i Stanimiroviću!). Ono malo Hrvata koji su ostali, uglavnom starije dobi, proživljavali su pravu torturu. Bili su prinuđeni i zakopavati mrtve četnike i vojnike, kao i masakrirane i pobijene Hrvate. Arkanovci, zločinci, obilazili su grad i pokazivali koje ljude treba ubiti, a koje kuće spaliti!
Ni zbog toga još nitko nije odgovarao!
Iz istočne Slavonije krajem prosinca 1991., dakle na sam Božić, prognano je oko 200.000 Hrvata- katolika. Uz to je u Đakovačko srijemskoj biskupiji uništeno 65 župa. Čak su iz tog područja potjerana i 54 svećenika!
Na sam Božić jugosoldoteska je te godine topnički tukla i Karlovac, Sisak, Šibenik i niz drugih gradova i sela..
Ne, poglavito srbijanske zločine na Božić i Novu godinu 1991. nikada ne smijemo zaboraviti!
Nu, dok su jedni za te blagdane ležali u rovovima i nisu dopustili da srbijanski i ini agresor dođe do Zagreba, drugi su na žalost punili džepove, pa tako danas „nemamo“ Junake Domovinskoga rata, ali imamo lažove, kriminalce i tajkune (svaka čast iznimkama) koji umjesto u Vukovaru pale i gase svijeće na razno-raznim balovima „od Vardara pa do Triglava“!
Pored toga, na početku hrvatskog obrambenog Domovinskog rata nitko se nije smijo ni trebao obogatiti, ali moralo bi se pitati Tedeschija i druge kako su uspjeli izbjeći vojnu obvezu i ostvariti golemu zaradu, dok su drugi krvarili i ginuli?
Stoga, nema okretanja budućnosti, dok se ne raščisti s prošlošću!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
