By Godine prolaze, a Zidboli, jedan od najljepših spomenika iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, sve više pada u zaborav.
Evo, prošla je još jedna obljetnica otkako je podignut, a od medija, političara i politikanata gotovo ga se nitko nije sjetio.(Svaka čast izuzecima).
Nu, ne mogu ga zaboraviti majke koje su ga, ciglu po ciglu, gradile!
Za svoje sinove i kćeri, za svoje najbliže koji su stradali u vrijeme velikosrpske agresije!
Zid boli je podignut 26. rujna 1993. u Zagrebu, u Selskoj ulici, ispred zapovjedništva tadašnjeg UNPROFOR-a. Nije ga izgradio ni jedan arhitekt, već, kako smo istaknuli, očajne majke, kako bi i na taj način privukle pažnju svijeta na sve ono što se tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata događalo u Hrvatskoj. Mnogi su ga obilazili, palili svijeće i na tom mjestu molili za svoje najmilije. Jedne godine (2004/5.), na moj poticaj, tamo smo uz svijeće i molitvu dočekali i Novu godinu! S nama je uz ostale bila i Kata Šoljić, koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina. Naime, dok su drugi slavili, mi smo u miru i tišini, dostojanstveno, organizirali jedinstveni doček u svijetu!
Iznimne zasluge, pored hrvatskih majki, za taj veličanstveni spomenik ima i Zdenka Farkaš, koja je bila predsjednica Centra za zaštitu ljudskih prava, zatočenih i nestalih građana Hrvatske (Apel), ali i neki drugi predsjednici i članovi braniteljskih udruga.
Međutim, ovaj „Oltar Domovine“, kako su ga također u to vrijeme zvali, nasilno je uklonjen 24. lipnja 2005. i to u ranim jutarnjim satima, po nalogu Milana Bandića, gradonačelnika Grada Zagreba, i uz pomoć nekih braniteljskih udruga, poput Saveza udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, na čijem je čelu bio pok. Ivan Pšenica. Kao danas se sjećamo monstruozne „režije“, kad su pojedini članovi ove udruge, uz pomoć policije, „rušili“ cigle, a s druge pak strane suprotstavljala im se skupina branitelja. Dakle, branitelji i stradalnici išli su protiv – branitelja. Brat na brata! Pšenica je tada izjavio novinarima da daje punu potporu Gradu Zagrebu za premještanje Zida boli na Mirogoj, ističući da se Zid premješta na inicijativu onih koji su ga gradili – roditelja i članova obitelji žrtava Domovinskog rata, što naravno nije bila istina. S druge pak strane, većina branitelja je naglašavala da ta inicijativa nije ništa drugo nego „vandalski čin i kultorocid“, što se kasnije i te kako pokazalo točnim.
Apeliralo se i na tadašnjeg notornog predsjednika Republike Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Ivu Sanadera i predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa da ne dopuste da se „Zid boli“, po ideji komunističkog skulptora Dušana Džamonje ne zakopa na groblju Mirogoju. Ništa nije pomoglo, niti je itko želio zaustaviti ovaj nerazumni čin.
Tako se dogodilo da je vjerojatno prvi puta u svijetu jedan spomenik (i to još nevinim žrtvama rata!) zakopan u zemlju, iako je bilo i prijedloga da se restaurira, obnovi i konzervira, pa da se ga možebitno tek onda premjesti na neku novu (dogovorenu) lokaciju.
Ali, ne. Zid boli je morao nestati sa zagrebačkih ulica, da valjda netko ne vidi koliko je već 1993. bilo poginulih, zatočenih, nestalih…Cigle su silom zakopane podno spomenika Dušana Džamonje „Glas hrvatske žrtve-Zid boli“ na Mirogoju. I danas tamo trunu, a još za koju godinu posve će istrunuti, odnosno ostat će samo naziv, a „Zida boli“ iz Savske više nikada neće biti. Zašto?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
