By Svaki put kad vidim i čujem Žarka Puhovskog, Klasića, Markovinu, Goldsteina, Pusića i slične kako se zalažu za kažnjavanje ratnih zločina dođe mi da se i sam ubijem – kazao nam je jedan hrvatski branitelj. Nu takvih kod nas ima još. Pretežno je riječ o ljudima koji su branili i obranili Hrvatsku u „minhen divizijama“, koji su uistinu generali nakon bitke. Ako je svaki zločin zločin onda treba pitati te i takve, što su dosad učinili kad su u pitanju stradanja djece u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu? Što su ona bila kriva? Što je bila kriva šesnaestogodišnja djevojčica Josipa Kožić iz Gornjih Budičina, smrtno stradala prva civilna žrtva na području Petrinje, koja je poginula 5. srpnja 1991.? Nakon nje srpski četnici su ubili i masakrirali još na stotine dječaka i djevojčica. Neke su ubili i četnički snajperisti. Mogu li se na bilo koji način opravdati svi ti zločini? Osim toga, ne smijemo zaboraviti da je veliki broj djece bilo teže ili lakše ranjeno te da je nekoliko tisuća najmlađih Hrvata ostalo i bez jednog ili oba roditelja. O tome se govori i piše tek tu i tamo, ali tijekom zadnje godina sve manje. Ljudi poput sadašnjih i bivših perjanica na ekstremnoj ljevici vjerojatno bi umrla od smijeha da im kažete kako su ovu državu stvarala i djeca. A za razliku od većine njih i njima sličnima i djeca su dala krv za slobodnu, samostalnu i neovisnu Hrvatsku. S druga pak strane, partizani su svojedobno čak i djecu proglašavali narodnim herojima. O njihovu junaštvu tiskano je i pregršt knjiga. Ni jedan školski udžbenik nije mogao biti objavljen a da u njemu nije istaknuti neki Boško Buha. Oni su kao kuriri i bombaši, bili „izvor nadahnuća budućim generacijama“. Neka Anka Pađen iz Crikvenice tek je napunila 15 godina kad se uključila u narodnooslobodilačku borbu. O njezinom junaštvu pisalo se i ovo: „Neprijatelj joj se nije mogao sakriti ni u mišjoj rupi. Jednom prilikom je u Lici pronašla i sa vodom zarobila oko 20 ustaša, koji su se zabarikadirali u tornju jedne seoske crkve“. Ako je to istina, pa kakvi su ustaše bili vojnici kad ih je mogla uhititi i jedna petnaestogodišnjakinja? Ona je, kaže priča, uvijek prva kretali u juriš, a od parola koje je najčešće uzvikivala bila je i ova. „Skojevci i komunisti naprijed, naprijed, na juriš drugovi!“ Stariji borci su govorili kako im je čast da sudjeluju u velikim pobjedama sa hrabrom i požrtvovnom Ankom Pađen, koja je kasnije proglašena i narodnim herojem. A kakav je tek borac bio Jože Kadunc Ibar! I on je sa 16 godina ubio na stotine ustaša i četnika. Nije se dao ni kad je bio teško ranjen. Naime, o njemu su pisali kako je prilikom napada na zamak Dob, u blizini Makronoga, bio izranjavan na više mjesta po rukama i licu neprijateljskim ručnim bombama. „Ošamućen od teških rana ostao je u zapaljenoj zgradi, vodeći i dalje borbu protiv neprijatelja sve dok nije bio uništen i posljednji neprijateljski vojnik“. Eto, takva su bila djeca – borci u partizanskim postrojbama. Međutim, za maloljetne branitelje u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu nitko nema pojima. Oni kao da nisu postojali. A bilo ih je. Prema nekim procjenama UNICEF-a rat u Hrvatskoj utjecao je na razvoj 400 tisuća djece, dok je njih oko 50 tisuća bilo neposredno izloženo ratnim stradanjima. Čak oko 400 djece je ubijeno, preko sedamdesetak je poginulo od mina, 1280 djece je ranjeno, a nekoliko stotina njih ima trajni invaliditet kao posljedicu ratnog stradanja. Ne treba zaboraviti ni da je oko 185 tisuća djece bilo prisiljeno napustiti svoje domove i živjeti u progonstvu te da nekoliko tisuća od njih još uvijek ne živi u svojem domu. Sva ta i druga djeca stradala su usprkos raznim međunarodnim konvencijama i zaštitnim akcijama, poput Konvencije o pravima djeteta te Planu akcija o svjetskom summitu o djeci. Mnoge traumatizirane dječje duše neće se nikada u cjelosti oporaviti od ratnih užasa što su ih vidjeli, doživjeli ili iskusili. Prema nekim podatcima, do 1992., Srbi, Crnogorci i JNA razorili su i oštetili 81 dječji vrtić, 204 osnovne škole i 61 srednju školu. Zbog tih zločina nitko nije odgovarao. Djeca su vrtiće i škole morala zamijeniti za javna skloništa, vlažne podrume ili druge privremene zaklone. Mnogi kao da su već zaboravili kako su i djeca morala živjeti u starim vagonima, negdje na usputnim stajalištima. Gdje su danas i što sada rade sva ta djeca (koja su već ljudi “u godinama“) koja su imala sreću ostati živa u paklu koji je pokosio Hrvatsku? Hoće li ikada biti optuženi i suđeni zlikovci za sva njihova „ukradena“ djetinjstva, za sve boli i patnje kroz koje su morali proći?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
