By Gotovo da nema medija, pisanih ili elektronskih koji ovih dana nisu tematizirali skup hrvatskih branitelja u Gotovininim Pakoštanima prenoseći i video snimak lijepog i nadahnutog govora generala Ante Gotovine. U svom govoru General (namjerno pišem velikim slovom) posebno ističe kamene temeljce hrvatske domovine, branitelje, domovinski rat i Boga, a isto tako se ne libi biti kritičan prema neispunjenim očekivanjima baštinika slobodne i samostalne Hrvatske države. Bez obzira na odmjeren i kritičan pristup prema postignućima samostalne i slobodne Hrvatske, odmah su se javili kritičari lika i djela Generala kao i svega što on svojim životom personificira i pri tome ne skrivajući i otvorenu mržnju prema heroju domovinskog rata.
Stoga je bilo zanimljivo pročitati komentare čitatelja u pisanim medijima koji su prenijeli ovaj događaj od kojih se ne mali broj javlja izljevima negativnih emocija prema Generalu heroju, hrvatskoj državi, pok. predsjedniku Tuđmanu, HDZ-u i svemu što miriše na hrvatstvo. Tako Generala časte epitetima plaćeni ubojica, ratni profiter, lopovski tajkun i slično. Poneki pored izljeva negativnih emocija ubace i poneki neutemeljeni argument i zaključak da je do 1990. za vrijeme trajanja pokojne „socijalističke federativne“ bilo opće blagostanje u kojem su građani uživali sve blagodati „bratstva i jedinstva“.
To je bio i povod da oslobođeni subjektivizma i emocija, posegnemo za podatcima Državnog zavoda za statistiku i Eurostata o nekim bitnim elementima standarda prije 1990. i usporedimo ih sa sadašnjim podacima.
Zaboravlja se da danas nemjerljivo više ljudi ide na zimovanja i ljetovanja izvan države, da kućanstva sada troše preko 40% više električne energije po stanovniku nego prije devedesetih, da se troši preko 12 puta više telefonskih impulsa na razgovore stanovnika u odnosu na razdoblje prije devedesetih, da se godišnje kupi 4 puta više osobnih automobila i to sigurno puno kvalitetnijih marki od stojadina i Yuga nego prije devedesetih, da se kupuje tri puta više brodica godišnje. Također se po stanovniku troši daleko više mesa, ribe, vina, voća…… nego što se trošilo u socijalističkoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj u kojoj je smanjen broj stanovnika za više od 600 000 povećao se broj stanova za preko 400 000, broj liječnika na 100 000 stanovnika se gotovo udvostručio i sada iznosi 350 što nas pozicionira čak u gornju polovicu u Europskoj uniji, broj kreveta u bolnicama se također znatno povećao kao i njihova opremljenost. Prosječno izdvajanje za zdravstvo, školstvo, znanost i kulturu su također značajno povećani, iako u ovim podatcima znatno zaostajemo za razvijenim zemljama EU. Sve prethodno navedeno omogućili su da dođe do prosječnog porasta prosječne životne dobi stanovništva u odnosu na socijalističko vrijeme za preko 7 godina, iako još uvijek zaostajemo u ovom elementu za oko 3 godine za prosječnim životnim vijekom u EU. Uspoređivati cjelokupnu infrastrukturu osobito cestovnu u odnosu na socijalističko vrijeme je krajnje deplasirano.
Nema nikakve sumnje da se je moglo napraviti daleko više i da nisu iskorišteni svi potencijali stanovništva kao ni resursi zemlje, da je problematična privatizacija u ratnom košmaru bila velika greška, da je još brutalnija reprivatizacija realizirana na perfidan način kroz pljačku i eutanaziju malih i srednjih poduzeća i eksploziju nezaposlenosti do gotovo 400 000 Hrvata putem predstečajnih nagodbi, da je daljnje nazadovanje u odnosu na druge zemlje Europske unije rezultat činjenice da trideset godina nakon napuštanja socijalističkog modela gospodarstva imamo preko 60% gospodarstva pod izravnim ili neizravnim upravljanjem od strane države i trenutne političke elite koja na najodgovornije vodeće direktorske pozicije uglavnom postavlja najnekompetentnije osobe s krivim uglavnom kupljenim diplomama u poznoj životnoj dobi. Sve je ovo točno i široko poznato, međutim zar smo zbog toga spremni odreći se krvavo izborene slobode stvorenoj izbavljenjem iz velikosrpsko četničkih okova. Tko su ti ljudi koji su se obrušili na ratnog heroja Antu Gotovinu. Čovjeka koji je bezuvjetno svoj život stavio na raspolaganje svojoj domovini i svom narodu, a koji je mogao imati sasvim dobru egzistenciju na zapadu i izbjeći ratne opasnosti, a što su mnogi učinili, a vjerujem da je to slučaj s glavninom pisaca ovih komentara. Očito je da se ovi građani Hrvatske nisu mogli uklopiti u novi tržišni, kapitalistički model ustroja države i da prizivaju vremena duboke uljuljanosti u bankrotirani komunistički državni model, gdje si od države očekivao da ti osigura posao i stan za tebe i tvoju djecu, a da nisi bio svjestan činjenice da taj neproduktivni sustav mora završiti s kataklizmičkim epilogom kao što se to dogodilo u Rumunjskoj. Oni duboko preziru svakoga s iti malo poduzetničkog talenta koji može sebi i drugima stvoriti posao i kvalitetan život kao što je to ostvario General sa svojim prijateljima iz Pakoštana. Ovakav soj ljudi nije bio opterećen činjenicom da im se stan dodjeljivao tako da je režim robinhudovski bez naknade oduzimao krvavo stečena dobra onima koja su generacijama vrijedno radeći namicali i zemlje i tvornice i stanove. Hrvate koji nisu bili zaposlenici vojske, policije, carine i drugih proračunskih državnih tijela gdje su se dijelili stanovi, a takvi su bili u tragovima, jer su to bila mjesta rezervirana za srpsku elitu, komunistički režim je otjerao preko granice kako bi egzistenciju za sebe i svoje obitelji osigurali kopajući kanale i živeći u neuvjetnim barakama, oskudno i nekvalitetno se hraneći paštetama čiji je rok upotrebe davno istekao. Takve koji se uglavnom javljaju preko lažnih profila prepoznajem u frustriranim građanima koji su ovako žestoko „opleli“ po istinskom heroju domovinskog rata.
Anđelko Jeličić
