By Nakon što mu je potvrđena kazna od 20 godina zatvora, 29. studenoga 2017. general pukovnik Sloboda Praljak je pred tv kamerama Haaškog suda mirno i dostojanstveno rekao: „Nisam ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu“ te je potom ispio sadržaj iz čašice koji se pokazao smrtonosnim. Ta snimka obišla je cijeli svijet.
Mnogi se i danas slažu da je Praljak neopravdano osuđen te da je Haaški sud bio politički. Tako su među ostalim na tom sudu godinama sudili najvećem krvniku Balkana Slobodanu Miloševiću i nisu ga osudili, jer je u međuvremenu umro, dok one najzaslužnije pored njega poput vrha zločinačke JNA na čelu sa ratnim zločincem Veljkom Kadijevićem nisu ni dirali, iako postoje tone dokaza o njegovoj i njihovoj ulozi u agresiji na Republiku Hrvatsku, BiH, Sloveniju i Kosovo.
Drugim riječima bio je to sud koji je sudio po sistemu „ovog hoćemo-ovog nećemo“, pa su na taj načini mnogi srpski i ini ratni zločinci za razaranja i ubijanja u Vukovaru, Pakracu, Škabrnji, Lipiku, Voćinu, Saborskom, Zadru, Dubrovniku, Tovarniku, Šibeniku, Karlovcu, Osijeku, Kninu i brojnim drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske slobodni ljudi, koji čak nemaju ni optužnice, a kamoli presude.
Dobro se sjećamo tužiteljice Carle del Ponte koja je Hrvatskoj napravila ogromnu, nepopravljivu štetu, koja je godinama proganjala generale Gotovinu i Markača, koji su kasnije oslobođeni, a ona se nikada nije ni ispričala za svoja zlodjela. Osim toga, kad god bi došla u Hrvatsku, u Zagreb, uvijek su je dočekivali s cvijećem i osmijehom na licu.
Nu, i danas je nejasno, zašto se Republika Hrvatska nije više založila i za optuženu šestoricu bivših dužnosnika Herceg-Bosne: Prlića, Stojića, generala Petkovića i generala Praljka, Ćorića i Pušića, koji su u Haagu također osuđeni na drastične kazne
Njih se teretilo i za sudjelovanje u nekakvom “zločinačkom pothvatu”, da su jednostavno željeli, uz pomoć dr. Franje Tuđmana i drugih, dio teritorija Bosne i Hercegovine pripojiti Hrvatskoj. To je monstruozna optužba, tim prije kad se zna da je Republika Herceg –Bosna prestala postojati, a da je bez problema osnovana Republika Srpska, koja je nastala na krvi i protjerivanju na desetine tisuća nevinih Hrvata. Danas je možebitno samo pitanje vremena kad će se pripojiti Republici Srbiji. I što? Nikome ništa!
Žalosno je i jadno, kao što smo istaknuli, što se Republika Hrvatska vrlo malo ili gotovo ništa nije založila da se dokaže prava istina, odnosno da se pravovremeno ogradi od tzv. zločinačkog pothvata, te da svijetu ukaže da su tijekom rata Hrvati bile žrtve i u Hrvatskoj i u BiH, a da su Srbi bili agresori.
Carlu del Ponte i Haaški sud nikada nije zanimalo tko je kome “prvi ušao u dvorište”, jesu li tenkovi JNA i srpskih četnika obasuti cvijećem odlazili iz Beograda prema Vukovaru, ili su pak iz Zagreba ili Vukovara odlazili u Beograd? Odgovori na takva i slična pitanja nama su već odavno jasna i poznata, ali svijetu očito nisu, a naša je diplomacija vrlo malo ili gotovo ništa učinila da “cijeli svijet zna” da su Srbi, Crnogorci, JNA i domaće izdajice bili agresori na Republiku Hrvatsku.
General Slobodan Praljak, sjećamo se, objavio je čak 18 knjiga u svezi hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. U Hrvatskoj su sve to proglasili šundom i „nabili“ mu porez, dok naša država obilno i dalje i financijski podupire razne srpske tiskovine koje pljuju i bljuju po Hrvatim, Hrvatskoj i Domovinskome ratu.
Halo, ima li pilota u ovom zrakoplovu?
Ono što je također žalosno je i činjenica da većina Hrvata uglavnom šuti, sve po onoj – „ne bi se htjeli miješati!“ Pa, onda nije ni čudno da nam je tako kako je!
U Srbiji su ratni zločinci „heroji“, a kod nas se nažalost sve više ovako ili onako progone i oni koji su stvarali hrvatsku državu i koji su bili prvi kad je trebalo!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
