By Hrvatska birokracija uspjela je u onome u čemu neprijatelj 1991. nije. Uspjela je poniziti i obezvrijediti ljude koji su vlastitom krvlju i slobodnom voljom stvarali ovu državu. Prema suludom slovu važećeg zakona, domoljublje i hrabrost ne mjere se srcem, nego trgovačkom računicom. Ako si u paklu 1991. proveo okruglih 100 dana, država te priznaje kao dragovoljca. Ako imaš 99 dana, za sustav si „nitko i ništa“, obična statistička pogreška kojoj nedostaje 24 sata do dostojanstva. Ova hladna, birokratska računica stvorila je duboku nepravdu među braniteljima, jer status dragovoljca sa sobom nosi ključne privilegije, od 10 posto dodatka na mirovinu, preko ranijeg umirovljenja, pa sve do presudnih bodova za zapošljavanje i stambeno zbrinjavanje, tako da oni kojima nedostaje samo nekoliko dana ostaju zakonski zakinuti i gurnuti u drugi plan.
Najsramotniji primjer ovog zakonskog sljepila pogađa ljude koji su početkom studenoga 1991. dragovoljno krenuli u obranu Vukovara. Svatko tko ima imalo povijesnog poštenja zna da je odlazak u Vukovar u tom trenutku bio svjestan hod u sigurnu smrt. Ti su ljudi bili stopostotni, čisti dragovoljci. No, ako netko od njih nekim čudom nije ranjen i ako je izbjegao srpske logore, on danas u slobodnoj Hrvatskoj nema status dragovoljca! Fizički je bilo nemoguće skupiti 100 dana od studenoga do međunarodnog priznanja u siječnju 1992. Ima li veće moralne pljuske od toga? Ista sudbina zadesila je i dio branitelja legendarne 117. koprivničko-križevačke brigade. Bili su među prvima koji su u jesen 1991. krenuli u silovita napadna djelovanja u Zapadnoj Slavoniji. Mnogima od tih istinskih ratnika, koji su ostavili poslove i obitelji da bi stali na branik Domovine, danas nedostaje tek nekoliko dana do famozne “stotke”. Država ih je hladno otpilila, prebrisavši njihovu žrtvu gumicom administrativnog kalendara.
Istinskim borcima na prvoj crti država je secira svaki sat proveden u blatu, dok je sustav s druge strane bez problema dijelio braniteljske iskaznice „zalutalim“ ratnicima i javnim ličnostima, poput svojedobno pokojnoga Denisa Kuljiša, koji su u cijelom ratu proveli svega dva-tri dana. Njima je za doživotni status branitelja bilo dovoljno samo “proći kroz postrojbu” ili sjediti u sigurnom uredu. Kako je moguće da dva dana vrijede više od 99 dana krvavog rova? Dragovoljac se ne postaje stotoga dana. Dragovoljac se postaje onog sekunda kada potpišeš vlastitu smrtnu presudu i uzmeš pušku u ruke da bi branio druge, bez obzira na to jesi li u toj borbi proveo sto dana ili jedan dan. Svaki dan u borbenom sektoru 1991.bio je vječnost. Dok god Ministarstvo i zakonodavci budu slijepi za sudbine ljudi s 99 dana na prvoj crti, hrvatska država bit će dužna ispriku svojim najboljim sinovima. Pretvoriti ratni ponos u običnu matematičku prevaru nije samo pravni propust – to je čista izdaja.
Dakle, gospodo i drugovi, da bi dobio braniteljsku iskaznicu mogao si u Hrvatskoj vojsci ili policiji provesti samo dan, dva, tri…, a da dobiješ dragovoljačku potvrdu treba ti – sto dana!
A, dragovoljac je dragovoljca i s jednim danom!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
